ORBUS.ONE TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA









Zijad Bećirević


ACTUA HOME PAGE









ĆAMILOV MODEL POMIRENJA

Zijad Bećirević



NAIVNOST ILI ZABLUDE ĆAMILA DURAKOVIĆA?

Nama Bošnjacima u BiH nije nepoznato da većina bh političara kada steknu dobre pozicije počnu zastranjivati i praviti se veći Šokac od Pape. To su isto mogli uočiti mnogi od vas koji ste ovih zadnjih dana septembra i prvih dana oktobra imali prilike gledati i slušati intervju gradonačelnika Srebrenice g. Ćamila Durakovića na TV N1. U njegovom intervjuu se moglo čuti dosta toga poželjnog, ali i razočaravajućeg. A to razočaravajuće je neshvatljivo povlađivanje premijeru Srbije Vučiću i predsjedniku Rs Dodiku. I Dodik i Vučić rekli su nam dovoljno o sebi. Da ne poznamo dovoljno g. Durakovića, njegove karakterne i patriotske vrijednosti, da ne cijenimo njegove napore i zasluge na prevazilaženju poratne agonije na području Srebrenice, u Podrinju i šire, mogli bi pomisliti da im se udvornički približio.

Ne može se trgovati sa Srebrenicom

Gradonačelnik Duraković može neizmjerno voljeti svoj kraj i podrediti mu sebe. To je i potvrdio povratkom iz Amerike, gdje je bio na putu da ostvari uspješnu karijeru. Ali nema pravo, čak ni u interesu bržeg razvoja Srebrenice, odustajati od opštih zahtjeva bh politike i bh građana, bez da Srbija prizna i prihvati svoju odgovornost za počinjeno. Srbija bi rado prihvatila saradnju u cilju razvoja infrastrukture u cijelom Podrinju, jer ona to područje tretira kao teritorij Srbije u budućnosti, obzirom da Drina kao granica ipak nije pala, ali nije ni postojana kakva je bila. Postala je porozna i šuplja. Upravo zbog toga može se očekivati da će na skorom predstojećom skupu investitora za razvojne projekte Srebrenice najviše njih biti iz Srbije.

Obnova gradova uz Drinu i drugih razorenih gradova BiH, njihove razorene privredne strukture i infrastrukture, trebala se vršiti po jedinstvenom državnom planu, kako se ne bi dogodilo da pojedine segmente obnavljaju sponzori iz Rs i Srbije, oni isti koji su ih pljačkali i razarali ili njihovi nasljednici i sljedbenici.

Ima li pravo aktuelni gradonačelnik Srebrenice, u ime ovih a za račun budućih generacija, trgovati sa Dodikom i Vučićem, trgovati sa Srebrenicom? Šta ove i buduće generacije dobivaju a šta i koliko gube s tim što će gradonačelnik Duraković još prisnije pružiti ruku i zdraviti se sa Vučićem i Dodikom? Ako njihove ruke nisu krvave, zatrovan je i krvav njihov um. Ne misle oni o obeštećenju za 8372 ubijena Srebreničana, za ubijene Fočake, Zvorničane, Bratunčane, Prijedorčane, Sarajlije..., jer znaju da njihovi životi nemaju cijenu... Možda će majke Srebrenice, majke Podrinja, uplakane majke širom Bosne i Hercegovine odobriti ili osporiti takve korake ka pomirenju, ali oni moraju biti određeni i selektivni ... Ruka za pozdrav se ne može svakom pružiti, kao što se svačija ruka pružena za pozdrav ne može i ne smije prihvatiti. Sa stiskom ruku prilikom pozdrava nekad se dodiruje nedodirljivo, spaja nespojivo. Možemo li to u ovom slučaju nazvati spajanje dobra i zla, ljubavi i mržnje, zločina i neizrečene kazne...Prilikom svakog kontakta i razgovora sa Vučićem, Dodikom i njima sličnima treba se prisjetiti masovnih dženaza širom BiH posebno u Potočarima ili aspekta nezaboravnog mini intervjua urednika TV Face Senada Hadžifejzovića sa srpskim lobistom i Dodikovim sponzorom, bivšim američkim ambasadorom u Jugoslaviji, Williamom Montgomerijem, koji je ovih dana više puta emitovan na TV Face, u kojim je Senad samo sa nekoliko riječi argumentovano u lice sasuo sav bijes bh nezadovoljstva i istinu ogorčenja licemjerju UN, Sjedinjenih država, Velike Britanije, EU ..,i rekao sve ono što su im bh političari trebali i bili dužni još prije 20 godina reći. Na te činjenice i događaje treba uvijek prisjećati sve one koji nas sile da sve to zaboravimo i oprostimo.

Pregovarati s drugom, posebno suprotstavljenom stranom, je potreba i jedne i druge strane, ali oni koji pregovaraju i s kojima se pregovara moraju ulivati određeni stepen povjerenja. Nesporno je da se i u etnički čistim područjima, kao u ovom slučaju entitetu Rs, jedan vid dijaloga i poslovne saradnje sa organima i funkcionerima države odnosno entiteta mora održavati, ali on ne može biti uslovljavan i ponižavajući. Svaki dijalog mora imati jasno određene aspekte i zadovoljiti određene uslove, prije svega otvorenost učesnika u dijalogu. To smo mogli naučiti još iz kaubojskih filmova, u kojima su ratni sukobi bjelaca sa Indijancima rješavani pregovorima, u kojima su Indijanci prihvatali za pregovarača samo osobu koju su donekle poznavali i u nju imali određenu dozu povjerenja. A kakva vjera i povjerenje se može očekivati od otvorenih neprijatelja BiH, negatora genocida, koji istrajno stoje uz temelje i brane pravo na postojanost genocidne Rs.


Neki stavovi gradonačelnika Dudakovića su iznenađujući

Siguran sam da su mnoge od vas u najmanju ruku iznenadili a možda i zaprepastili izneseni stavovi g. Duraković


a po nekim suštinskim pitanjima za Bosnu i Bošnjake, koja proizilaze iz potrebe da se nastavi i proširi dijalog o pomirenju sa vlastima Srbije i Rs. Nema niti može biti sumnje u Ćamilov patriotizam i njegovu punu opredjeljenost za dobrobit Bosne i Hercegovine, ali mu za vlastitu afirmaciju i realizaciju njegovih ciljeva i ideja ne treba kredibilitet preko Dodika i Vučića, preko Neprijatelja BiH br. 1 i preko vuka u jagnjećoj koži. Sa potvrđenim tvrdim neprijateljima Bosne nema ni razgovora ni kompromisa, jer oni ne daju već uzimaju, jer oni neće kompromise već uvijek veće i nove ustupke. Oni dosljedno i slijepo idu za svojom idejom vodiljom, ne birajući sredstva, a mi im ne samo popuštamo, odstupamo od svojih prava i ideala, već i povlađujemo. A baš takav primjer dao nam je gradonačelnik Srebrenice govoreći od Vučiću i Dodiku. Ne znam da li bi ih bolje mogla reklamirati i prezentirati bilo koja medijska kuća. Jer kad neko kao što je čelni čovjek Srebrenice kaže da su Vučić i Dodik osobe s kojima se može i vrijedi dogovarati, onda tome ne bi smjelo biti zamjerki. A njihova ideja vodilja je i dalje još jedna srpska država u BiH, ne manje nego ranije spremna za sjedinjenje sa Srbijom. Za malu su djecu, pa čak više ni za njih nisu priče o korjenitoj promjeni srpske ideologije, o promjeni shvatanja i uvjerenja po kojima se u godinama rata i svih ovih postdejtonskih godina instalirao i dograđivao srpski osvajački imperijalizam u Rs i na širim prostorima Bosne i Hercegovine. U unutarnje stvari BiH se ne miješaju ni Njemačka, ni Austrija, ni Mađarska, ni Italija, pa zašto bi to i s kojim pravom dozvolili i dozvoljavali to Srbiji i Hrvatskoj, Nikoliću i Kitarovićki. Potpisi SR Jugoslavije i R Hrvatske na Dejtonskom sporazumu su samo potpisi agresorskih strana uključenih u rat i ne daju im nikakvo pravo na patronat niti pravo na nadzor i sponzorstvo, na koje se tako nametljivo i uporno pozivaju.


Vučićevo miješanje u BiH prelazi svaku mjeru

Odnosi sa Srbijom, kao drugim našim susjedima i zemljama regije, trebaju se razvijati na principima EU, uz puno međusobno uvažavanje, što do sada nije bio slučaj. Vučićevo miješanje u bh prilike prelazi svaku mjeru. U mnogim prilikama da se primjetiti da je njegov pogled više usmjeren preko Drine, koju tek novim mostovima žele prebroditi i osvojiti, nego prema prilikama u vlastitoj zemlji. Da je to tako pokazuje talasanje političkih vrhova Srbije i Rs, koje je izazvao bajramski susret predsjednika SDA Bakira Izetbegovića sa čelnikom stranke SBB Fahrudinom Radončićem. Vučić je bio jedan od prvih kome je ovaj susret zasmetao. Bez obzira koliko izgledao neprirodan susret ove dvojice zbog svega što su ranije jedan o drugom govorili, ovaj susret je hrabar i značajan za Bošnjake, jer dokazuje da se u određenim okolnostima i Bošnjaci mogu ujediniti. Iako ni jedan ni drugi nisu vrijedni hvale, njihov nas susret ohrabruje i šalje nam važnu poruku. Reakcija Vučića nije iznenađenje, jer je svaki susret dvojice uticajnijih Bošnjaka već decenijama upadljiv i sumnjiv, a susret više njih je alarmantan i znak za uzbunu. A to je zato što je svako zbližavanje Bošnjaka u bilo kojoj formi, naročito u kulturi i politici, najveća prepreka srpskom nacionalizmu i separatizmu u ostvarivanju njihovih ciljeva. Ove stvari su nam poznate još iz vremena bivše Jugoslavije. Ni u Titovo vrijeme dva muslimana koji su imali neki društveni ugled nisu smjela sastati se i duže razgovarati bez prisustva makar jednog Srbina ili Hrvata. Svaki takav kontakt već u startu je tretiran kao sumnjiv i potencijalno opasan. Tri muslimana se nisu smjela sastati ni u svojoj avliji. A ako su se negdje na javnom mjestu ili nekom uredu sastala trojica muslimana pa ih u razgovoru zatekao Srbin, to je već bio slučaj za preispitivanje, u koji se uključivala krim služba.

Premijer Srbije g. Aleksandar Vučić će, kako je dogovoreno s Durakovićem, 11. Novembra ponovno posjetiti Srebrenicu, radi nastavka razgovora o infrastrukturnim objektima srebreničkog područja, kako bi srebrenički kraj (po Ćamilovim riječima) napredovao u saradnji sa Srbijom. A da je pravde zar ta Srbija ne bi bila obavezna nadoknaditi štete koje je tokom agresije počinila u privredi, infrastrukturi i individualnom sektoru BiH?... Prepredeni A. Vučić je svjestan da je svaka investicija koju bi Srbija unijela u Srebrenicu ili Podrinje daleko jeftinija od cijene koju bi Srbija morala platiti ako bi bila osuđena za učešće u agresiji i genocidu, pa čak i ako bi takva osuda izostala imala bi obavezu mnogo veću od moralne ako želi uspostaviti i održati dobrosusjedske odnose. U tom kontestu sve što je do sada i što bi ubuduće Vučić obećao uložiti u Srebrenicu ili druga područja Podrinja neće moći pokriti ni djelić štete, ni mrvu duga. BH političari, uključujući gradonačelnika Durakovića, svaki puta kada im se nešto obećava i nudi, morali bi imati na umu poznato upozorenje „Čuvaj se Danajaca i kad darove donose“ .

Ćamil Duraković, kao i svi mi u BiH, trebamo imati u vidu da Srbija ima interes graditi mostove preko Drine i proširivati saradnju sa drinskim opštinama, koje su etnički očišćene, jer se time prevazilazi i briše granica na Drini, što je i bio jedan od 6 glavnih ciljeva Rs utvrđenih još 12.maja 1992, na jednoj od prvih sjednica Narodne skupštine Rs. U cilju daljeg prekrajanja historije, a u nastojanju da se historijske laži potkrijepe materijalnim dokazima, neće biti iznenađenje da u Podrinju, uključujući i Srebrenicu, niknu objekti po modelu Andrićgrada, koje će finansirati Srbija ili će se sredstva namicati iz nekih manje upadljivih izvora.


Strah od bošnjačke homogenizacije

Za premijera Srbije Vučića je susret Bakira i Fahrudina nacionalna homogenizacija, koja ne prijeti ali upozorava. A zar nije bilo davno vrijeme za sličan model homogenizacije. Viši stepen homogenizacije Bošnjaka nije se mogao postići jer su po sistemu “zavadi pa vladaj“ tajne službe među Bošnjacima neprestano sijale sjeme razdora, što čine i danas. Da su devedesetih godina Bošnjaci bili homogeniji, ne bi im se moglo dogoditi ono što im se dogodilo. A to što se Srbi iz svih nivoa vlasti Srbije svakodnevno susreću sa Srbima Rs, šuruju, dogovaraju, lumpuju to je kao kulturna saradnja po Sporazumu o paralelnim i specijalnim vezama Srbije i Rs. Za razliku od Bošnjaka koji i sami zaziru od međusobnih susreta, Srbi iz vrhova vlasti i stranački lideri slave, piruju i drven danima, sastaju se u motelima, planinskim konačištima, u šumama , pa niko to ne zove homogenizacijom i ne vidi u tome ništa ozbiljno ni loše.


Na području genocida je moguć zajednički život

Gradonačelnik Srebrenice vjeruje da je na području genocida moguć zajednički život, jer se možemo složiti u većini pitanja o budućnosti, ali još uvijek ne o nekim pitanjima prošlosti. Po njemu dalji proces komunikacija može voditi samo u dva smjera- “ da se koljemo ili da se mirimo“. Naravno, niko ne želi ovo prvo, ali put u ovo drugo je složen i diskutabilan, jer ne može ići kako to želi Srbija, koja ne želi priznati učešće u agresiji i pokušava lobiranjem izbjeći svaku odgovornost za agresiju i genocid ne samo u Srebrenici, već na širem području BiH. Većina građana BiH, a isto tako Srbije pa čak i Rs vjeruje da je zajednički život ili suživot moguć pa i neizbježan, ali im postojeće političke strukture u kojima je previše počinilaca zločina i bolesnih umova to onemogućuju.

I dok Ćamil pokušava na lokalnom planu postići ono u čemu se ne uspjeva na nivou države, BiH država i dalje tapka zarobljena u poziciji poznatoj pod imenom „ luđačka košulja” koju su joj nametnuli agresori uz pomoć međunarodne zajednice. Ipak, ostaje nada da će se s presudom zločincu Radovanu Karadžiću, koja je najavljena za dva tri mjeseca, početi rušiti bolesna ideologija a sa njom padati njene tvorevine, prije svega genocidna Rs.


Pomirenje koje bez oprosta vodi u zaborav

Nije iznenađujuće čuti ponovljene šablonske uspavanke trećerazrednih političara SAD i EU kako suprostavljene strane trebaju pregovarati. Po njihovoj sugestiji dogovorena je i zajednička sjednica vlada dviju država, Srbije i BiH. Spremnost dvoličnog lukavog političara da po svaku cijenu pregovara, pa makar to bilo i sa smrtnim neprijateljem, koji još nije ispustio ni nož iz ruku, danas je profitabilno i dobro prolazi. Takav političar dobro kotira u Evropi, a uspješno se prodaje i sredini iz koje je ponikao i u kojoj egzistira.

A onima iz Evrope je lahko reći, pregovarajte, dogovarajte se. Kako i s kim, kad taj i juče, i danas i sutra, jedno govori, drugo misli, treće radi. Medijima i kamerama govori se jedno, a čim zumne ostaje po starom. Zar se može s takvima bilo šta dogovarati i dogovoriti? A pod pokroviteljstvom te iste međunarodne zajednice hrane se i zbrinjavaju zločinci. Svakom je od njih, koji do sada nije dislociran u neke atraktivne destinacije svijeta, o trošku Rs (čitaj MZ) napravljena ili obnovljena kuća ili dodjeljen stan. U mom gradu, iz kojeg potičem, i nekim susjednim, nikla su čitava nova srpska naselja. U Rs oni imaju posao i rade, nerijetko u policiji i javnim službama, a broj uposlenih bošnjačkih povratnika može se na prste izbrojati.

U svakom slučaju običnog bošnjačkog čovjeka, koji još nije zaboravio rat i počinjene zločine, Ćamilova strategija pomirenja zbunjuje i zabrinjava. Prema onom što nam priča zadnjih dana i onom što je rekao medijima, njegov akcent je na mirenju s Dodikom, Vučićem..., Nikolićem..., koji su samo par mjeseci unazad kreirali “slučaj Orić“ i spriječili donošenje Rezolucije o Srebrenici, i sljedbenicima vrhova Srbijanske vlasti koja je planirala i izvršila agresiju na BiH i nad Bošnjacima počinila genocid. Duraković smatra da mirenje nije potrebno sa “običnim“ Srbima i onima tipa Čedomira Jovanovića, već se treba miriti sa radikalnim Srbima, onima koji su zadojeni velikosrpskom ideologijom i koji su još uvijek puni mržnje prema muslimanima, posebno Bošnjacima. Time bi se njihova shvatanja mijenjala, što nije potvrđeno za ovih 20 postdejtonskih godina. A takvo pomirenje vodi nas bez oprosta u zaborav. Mada se zna da oni nastoje što manje kontaktirati sa ostatkom zemlje i živjeti odvojeno, Duraković ne vrši pritisak na vlasti Rs i srpsko javno mnijenje da nam ponude pomirenje i zatraže oprost, već podstiče Bošnjake da rašire ruke i prime ih u zagrljaj koji oni ne žele. Naravno, svi smo svjesni da nam je suđeno na ovim prostorima živjeti jedni s drugima ili jedni pored drugih, samo što jedni i dalje pokušavaju graditi suživot a drugi služe zahtjevima za ekspanziju i separatizam.

I Ćamil dobro zna onu narodnu, da „vuk dlaku mijenja, ali nikad ćud“, pa i pored toga nalazi opravdanim i svrsishodnim, pred nama svima koji to isto znamo, u nebo dizati tog Vučića i tražiti od nas da mu pružimo ruku pomirenja. Za Durakovića je Dolazak Vučića u Srebrenicu tokom obilježavanja 20 godišnjice genocida dovoljan argument da mu vjerujemo. Za mene i mnoge od nas nije. Podsjećamo da je i Boris Tadić bio u Potočarima mnogo vremena prije Vučića, pa ga i sada susrećemo po šumama Kozare u društvu Milorada Dodika i zavjereničke svite Rs koja radi na osamostaljenju i otcjepljenju Rs od BiH.

Izgleda da je gradonačelnik Srebrenice, kao i mnogi u Evropi, nasjeo na Vučićevu slatkorječivost punu dvoličnosti i lažnih obećanja, pa ga sve više uvažavaju i uzdižu. Mora da je Vučić i Ćamilu obećao kule i gradove. Možda podršku karijeri i para da gradi Srebrenicu, ... A uz takvog Vučića ni Dodik nije više onako crn. Sve što se dogovorio sa jednim i drugim sve su mu ispunili. Ako je tako zašto su Bošnjačka djeca do jučer morala sjediti kod svojih kuća umjesto da idu u školu? Kad je tako zašto se u Srebrenicu od 27 hiljada predratnih stanovnika vratilo samo 7 hiljada Bošnjaka, pa i mnogi od njih mole kugu da ih umori?

I sve ovo Ćamil nam podastire u danima kada stotine podrinjskih Bošnjaka u krvavu bošnjačku zemlju, nakon brojnih masovnih dženaza, ukopava i beživotno tijelo majke Nazije Beganović, kojoj su srpski zločinci 1992. godine ubili 6 sinova (Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu, Fahrudina) i muža Mustafu. I to oni zovu politiziranjem. Nije li neko od te Nazijine djece jedan od brojeva “ do 100“ , koji je onih nezaboravnih dana taj fini Vučić tražio kao odmazdu za jednog Srbina? I pored svega, Ćamil vjeruje ili želi da vjeruje. I nije u tome usamljen. I Izetbegović nas uvjerava da je Vučić promjenio sebe, da će i Dodik promjeniti sebe.


Brzo zaboravljamo ono što treba da pamtimo

Kad je Srbija sa svojim liderima toliko spremna za pomirenje, toliko zainteresirana za obnovu Srebrenice, zašto nije prihvatila Rezoluciju o Srebrenici? Zar je Ćamil tako brzo zaboravio šta je Vučić sve uradio da spriječi usvajanje te Rezolucije? I kad je uspio u tome ključnom segmentu došao je u Srebrenicu prodavati „muda pod bubrege ”. Kad su Srbija, Vučić i Nikolić toliko za pomirenje i suživot, zašto nisu priznali istinu, prihvatili svoj dio krivice za agresiju i genocid, pokazali spremnost da plate žrtvama obeštećenje, pa onda došli tražiti od Bošnjaka i bošnjačkih majki da prihvate pruženu ruku, da dođu u zagrljaj koji bi tada mogao biti obećavajući. Umjesto da od Srbije i Vučića Ćamil traži to, on nas podstiče da poletimo zločincima u zagrljaj, da sve zaboravimo što se dešavalo juče, što se desilo danas, i da se grlimo. Ako se moradnemo pozdraviti, uradićemo to, ali tek kad vidimo da su oni ispunili svoje obaveze i pokajali se. Sve do tada naše ruke će biti spremne za zdravljenje i grudi za grljenje samo za generacije koje dolaze i koje pokažu svoje manire u stilu Čedomira Jovanovića. Grliti se možemo sa Čedomirom Jovanovićem i njemu sličnima, jer oni jesu simbol politike koju bi Srbija trebala voditi, kako smatra i Duraković, ali ne sa Dodikom, Vučićem i Nikolićem, koji se nisu odrekli zasluga stvorenih svojom otrovnom ideologijom.

Kad nemamo prave sagovornike , na pregovore nekad treba čekati, pa čak ako moramo čekati stasanje novih zdravih generacija. Do tada ćemo živjeti kako možemo i znamo. Ali časno i pošteno. Ni Ćamil ni iko drugi u Evropi i svijetu nema nas pravo nagovarati da idemo u novu grešku koja vodi u sunovrat. Ne treba pregovarati s onima koji su ubijali i koji i danas na drugi način ubijaju. Vučić i danas radi isto što i prije. Bez obzira šta govori i radi, njegova težnja je i danas jačanje genocidne Rs i uspostavljanje još jedne takve tvorevine na Kosovu. Sa još dvije državice oko sebe i Crnom Gorom uz sebe, i dijelom Makedonije, Srbija bi opet bila ona moćna Srbija, sposobna i za veće zalogaje. Zagovaranjem zajedničke sjednice dviju vlada, vlade BiH i vlade Srbije u Sarajevu, Vučić preko BiH priprema matricu za Kosovo, jer kooperativnost i spremnost prezentirana u Sarajevu Srbiji i Vučiću daju značajne poene i kredibilitet za dalje pregovore u EU o odnosima sa Kosovom. A ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!

Burlington, Oktobra 15,2015 Zijad Bećirević

3213 riječi


This Page is Published on October 17, 2015 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 17.10.2015. - Last modified:12.11.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE