|
SIROČE EVROPA
Piše: Tomislav Jakić
Nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima
(pobjede što je bila iznenađenje samo za indoktrinirane, zavedene,
zaluđene ili kupljene), Evropa – točnije: Evropska unija ponaša se
kao siroče koje je ostalo bez snažnog oca koji ga je do sada držao
za ruku i vodio kamo je on htio. Evropa ne zna. Evropa pita. Evropa
mora saznati. Evropa upozorava. Koga? Novoga čovjeka koji će
polovicom siječnja iduće godine zasjesti u Bijelu kuću. Kada kažemo
“Evropa” mislimo, naravno na Evropsku uniju, mada je i ono malo
zemalja Staroga kontinenta što još nisu postale njezinim članicama u
čudu i ne zna kamo da se okrenu i od koga da očekuju smjernice za
dalje ponašanje.
Upravo to, potpuna izgubljenost, dezorijentiranost i – ne
pretjerujemo – strah od situacije u kojoj sama mora misliti za sebe
i preuzeti odgovornost za ono što radi, to je karakteristika Evrope
nakon Trumpove pobjede. Jer, ako je njemu vjerovati “ništa više neće
biti tako, kako je bilo”, a Evropa se već od prvih dana nakon
pobjede nad naci-fašizmom i završetka Drugoga svjetskog rata, a
osobito od vremena hladnoga rata i krajnje napetih odnosa između
Istoka i Zapada, naprosto naučila na ulogu “američkog potrčka”.
Izuzetak je bila Francuska u vrijeme predsjednika Charlesa de
Gaullea koji je svoju zemlju čak izveo i iz vojne strukture
Atlantskog pakta, smatrajući da tom organizacijom dominiraju
Amerikanci na način, nespojiv s njegovim poimanjem francuske uloge
na međunarodnoj sceni. Ostali su, međutim, pokorno slijedili, mada
bi se njihova javnost povremeno i krajnje otvoreno pubunila protiv
američke politike (napr. val prosvjeda protiv rata u Vijetnamu,
žestoki otpor stacioniranju raketa srednjega dometa s nuklearnim
glavama u Njemačkoj). Bitno je, međutim, da su vladajuće elite
prihvatile ulogu sljedbenika Sjedinjenih Država, i to sljedbenika
koji ne postavljaju suvišna pitanja (da ne bi naljutili vođu).
Čak i posljednjih godina kada je na svjetlo dana izbila afera
globalnih razmjera, akcija američke obavještajne službe NSA koja
prisluškuje širom svijeta koga god joj se prohtije, uključujući i
vodeće političare savezničkih zemalja, nitko se od tih saveznika,
svedenih u stvarnosti na položaj sljedbenika, nije usudio uraditi
ono što bi svaka država što drži do sebe u sličnoj situaciji
učinila: uputiti protestnu notu, oštro zatražiti prekidanje svakoga
prisluškivanja i pozvati svoga veleposlanika iz Washingtona na
konzultacije neutvrđenoga trajanja. Ne, stari kontinent kojemu mnogo
toga u njegovoj povijesti daje za pravo da se postavi u ulogu onoga
tko je superioran Americi (mada ne i ekonomski i vojno), ostao je
pri ulozi isturenoga igrača u igri koju nije sam ni osmišljavao, ni
vodio.
Moglo je to do neke mjere biti i razumljivo kada je kontinent bio
podijeljen na zapadni (demokratski) i istočni (autoritarni,
socijalistički) dio i kada je “veliki brat” s onu stranu Atlantika
Zapadu bio potreban kao protuteža hegemonu s Istoka. Mada je i u ono
vrijeme bilo jasno – svakome tko je realno sagledavao stvari - da se
u Evropi može voditi (i) politika usmjerena u prvome redu na
dobrobit Evrope. Najevidentnije to potvrđuje razdoblje
zapadnonjemačkog kancelara Willya Brandta i njegove “istočne
politike”. Priznavanje (istočno)njemačke granice prema Poljskoj,
nalaženje zajedničkog jezika s “drugom” Njemačkom (DDR), mada Bonn
nikada nije službeno priznao Berlin-Pankow, to su bile stvari gotovo
nezamislive u scenariju do tada vođenoga hladnoga rata.
No, prošle su, jer su u Washingtonu u to vrijeme Nixon i Kissinger
kovali strategiju protestnu, nastojeći (što će im i uspjeti)
otopliti i normalizirati, koliko je to realno bilo moguće, odnose
između Amerike i Sovjetskog Saveza. Primjer vlastite politike na
evropskome tlu nedvojbeno daje i tadašnja Jugoslavija (to je tema za
sebe, odvratna mnogim nazovi-historičarima u današnjoj Hrvatskoj), a
čak i pokret nazvan “evrokomunizam”, nastao na stečevinama
jugoslavenske samostalne politike (u odnosu na Moskvu), demonstrirao
je kako u Evropi ima i ideja, i znanja, i hrabrosti da se ide putem
koji neće biti ničiji, nego evropski. I kako ima političara spremnih
da tim putem idu.
Kroz cijelo to vrijeme razvijao se projekt evropskog ujedinjenja,
započet kroz Zajednicu uglja i čelika (prva brana nekome novom
sukobu u Evropi generacije koja je iskusila rat), da bi u naše
vrijeme bio oformljen kao Evropska unija. No, mada je Unija (tada
još Zajednica) nakon sloma tzv. socijalizma i dezintegracije
Sovjetskog Saveza doživjela prvi veliki val proširenja i postala
stvarno sve-evropski projekt, ona je istodobno napravila i krupan
korak unatrag, kada je – za volju nikada pobijeđenoga nacionalizma
na Zapadu i naglo probuđenoga nacionalizma na Istoku, definitivno
odbačena – čak i u perspektivi – ideja o Sjedinjenim Evropskim
Državama. Mada je Washington uvijek verbalno podržavao EU,
objektivno tamošnjim stratezima nije bila u interesu jaka Unija. Oni
su željeli jak NATO kojega su iz isključivo evropskoga obrambenoga
saveza pretvorili u moćno oružje svoje politike na globalnoj sceni.
Ogledalo se to, uz ostalo, i u nepisanom pravilu da svaka zemlja –
aspirant na članstvo u EU najprije mora biti primljena u NATO, što
se tretira kao neka vrsta uspješno položenoga predispita i
kvalificira je i za članstvo u Evropskoj uniji.
Američka politika nakon poznatih terorističkih napada u New Yorku
godine 2001. inaugurirala je i podjelu na “staru” i “novu” Evropu,
pri čemu su u toj “novoj Evropi”, gledano iz perspektive
Washingtona, bile zemlje spremne slušati i provoditi instrukcije što
bi došle s onu stranu Atlantika. Ta “nova Evropa” oslobođena
sovjetskog jarma, a tako željna prihvatiti novi s druge strane
svijeta, bespogovorno je pljeskala i tzv. Arapskom proljeću i kursu
zaoštravanja s Rusijom nakon poznatih događaja u Ukrajini (koji bi
također drugačije izgledali bez aktivnog miješanja Zapada i SAD). A
danas i stara i nova Evropa ostaju bez “oca” koji ih vodi za ruku i
koji im govori što, kako, kada i gdje treba raditi – bez obzira o
čemu je riječ. Odnosno, dolazi novi, nepoznati otac. A instrukcija
nema!
Donalda Trumpa može se doživljavati ovako, ili onako, kao oličenje
crnoga vraga, ili kao čovjeka koji ima nove ideje od kojih su neke
ohrabrujuće (odbacivanje politike nametanja režima), a neke
zabrinjavajuće (negiranje fenomena globalnog zagrijavanja). No, nije
ovdje riječ o Trumpu, nego o Evropi i o Evropskoj uniji. A niti taj
kontinent, niti ta Unija nisu pokazali kako zavređuju da ih se
tretira kao punoljetne, kao zrele. Evropska je unija, ne od jučer,
proigrala jedinstvenu šansu da na svjetskoj sceni postane
jednakopravan partner SAD, Rusiji, ili Kini, demonstrirajući svoju
nesposobnost da utvrdi zajedničku bilo vanjsku, bilo sigurnosnu
politiku, pokazala je – jučer - tragično nesnalaženje u sučeljavanju
s izbjegličkim valom (kojemu bez američke politike, takve kakva je
bila, sigurno ne bismo svjedočili) i demonstrira – danas - potpuno
nesnalaženje i izgubljenost u trenucima kada postaje jasno da u
Bijelu kuću ulazi kandidat koji nije po volji moćnim ni
financijskim, ni političkim krugovima.
Pa zato Evropa na svjetskoj sceni stoji kao siroče.
Autor (rođen 1943. u Zagrebu, diplomirani pravnik) je
dugogodišnji novinar TV Zagreb (Hrvatske televizije), dopisnik
Deutsche Welle i Radija slobodna Evropa, kolumnist nekoliko novina u
Hrvatskoj: Vjesnik, Slobodna Dalmacija i Novosti. Bio je punih sedam
i po godina savjetnik za vanjsku politiku drugog predsjednika
Republike Hrvatske, Stjepana Mesića.
This Page is Published on November 24, 2016 in the Web Magazine „ORBUS
Belgium“
OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u
TEXT ili HTML formatu na email:
info@orbus.one
Page Construction: 24.11.2016. - Last modified:12.11.2017.
| |
