ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA








Nihad Filipović





ACTUA HOME PAGE





 




PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2. DIO)

Nihad Filipović



PUSTO TURSKO

Pusto Tursko“ je srbska fraza kojom se izražava rezignirano raspoloženje za vremenom kada je sve bilo jednostavnije i podnošljivije. Sa druge strane pak poznato je kako agresivno i u širokom zahvatu srbska nacionalistička misao, od devetnaestog stoljeća pa naovamo, razvija stereotip i narativ o Turskoj okupaciji, petstogodišnjem robovanju pod Turčinom, teškom zulumu, kuluku, danku u krvi, nabijanju na kolac, bajagi begovskom pravu prve bračne noći, gdje mladoženja mora mladu prvo podvesti pod lokalnog bega kabadahiju, pa je tek nakon toga mogla biti njegova, naglašava se despotski karakter osmanlijske vlasti, bijeda u kojoj se živjelo- naročito nemuslimansko stanovništvo, civilizacijsko zaostajanje, kulturni vakum... itd., itsl.

Ali, ako je bilo jednostavnije i sve podnošljivije za turskog vakta, nego kad nam na grbaču nalegoše „naši janjičari“, te otud nasta i stara srbska uzrečica - „Pusto Tursko“, otkud onda ti stereotipi o okupaciji, teroru, teškom zulumu...itd. I najinteresantnije, otkud u Bošnjaka ta pamet koja do dlaku ponavlja taj srbski, izrazito negativno konotirani okupacioni narativ o teškom zulumu Turčina na okupirani narod. A ponavlja. Da je to tako, tj. da i Bošnjaci, ponavljaju srbsku tamnovilajetsku priču o turskom okupacionom zulumu, uvjeriće se svako ko makar ovlaš “prošeta” društvenim internetskim mrežama.

A što je to tako, smatram, u najdirektnijoj je vezi sa onim drugim i trećim ključnim momentima u bosanskoj historiji kako je naprijed naznačeno, tj. u vezi i interakciji komunističkog perioda dominacije na našem prostoru, sa velikosrbskom (i u manjoj mjeri velikohrvatskom) nacionalističkom ideologijom. Ovo, kazano ovako paušalno, može izgledati kao nategnuta bošnjačka ideološka konstrukcija bez dodira sa istinom; kakve, u ime boga, istine može biti u uvezivanju multikulturološke ideje komunizma sa nacionalističkim idejama srbstva (i hrvatstva), kada se zna kako rigidan stav je internacionalistička ideja komunizma i njeni sljedbenici komunisti, imali spram etničke nacionalističke ideje i njenih zagovornika. Ali, pokazaće se, stvari često nisu onakve kakve nam se čine na prvi pogled.

No najprije ovako, teza je slijedeća: Osmanlijski prodor na naš prostor je bio civilizacijski iskorak, progres i sve u sve, proboj u bolje. Sa Osmanlijama Bosna dobiva prve gradove, hamame (banje, kupališta), tekije (sjedišta derviškog reda), musafirhane (svratišta, preteča hotelskih usluga), gradi se na stotine medresa, džamija, crkvi (i pravoslavnih, i to naročito pravoslavnih - jer pravoslavlje je u sistemu osmanske vlasti, komparirano sa katolicizmom, dugo imalo (4)preferencijalan tretman), gradi se vodovod u Sarajevu, gradi se tržnica, gradi se prva bolnica. Prve urbane cjeline koje su više od srednjovjekovnih kamenitih utvrda i podgrađa uz utvrde i koje se pravom mogu nazvati gradovima, Bosna dobiva sa osmanlijskom okupacijom: Sarajevo, Mostar, Banja Luka... Sarajevo je dugo vremena, poslije Konstantinopolja (kasnije Istambul) bio najveći grad i najznačajniji grad u balkanskom dijelu Otomanskog carstva, tako se naglo, razvijao taj grad u sklopu novoetablirane civilizacije. Radi pravilnije orijentacije u vremenu i prostoru, evo nekih usporednih (5)pokazatelja:

- 1660., Sarajevo, 80.000 stanovnika.

- 1807., Sarajevo, 60.000 stanovnika (manje jer su u međuvremenu ratovi, naročito

             invazija princa Eugena Savojskog, kada je Sarajevo bilo osvojeno i, skoro pa

             do temelja spaljeno, devastirali muslimansko stanovništvo; kršćani, kao što je

             poznato, nisu podlijegali obavezi ratovanja).

- 1838.,  Beograd, 12.963 stanovnika.

- 1851.,  Zagreb, 14.000 stanovnika.

Dodajmo prednjem folklor, bogate nošnje, igre, sevdah, kultura življenja,  kuhinju koja nam dolazi sa istoka – sve dakle elementi civilizacijske nadgradnje. A gdje je tek duhovnost i te silne riječi, izrazi i pojmovi koji nam dolaze, koje usvajamo i postaju dio našeg jezika; ta i prvi Rječnik bosanskog jezika, onaj bosansko-turski iz 1631. je iz osmanskog period. Pa gdje su tek prozna djela i pisci iz oblasti filosofije, teologije, historije i prava. Gdje su književnost i pisci; spomenimo neke: Hasan Kafi Pruščak, 1544.-1616., (pisao djela iz oblasti logike, retorike i prava, najpoznatije djela su mu: Ogledalo za prinčeve,Temelji mudrosti o uređenju svijeta, Metod uvođenja u jurisprudenciju, Kafijin kompendijum iz logikei KomentarKafijina kompedijuma iz logike, Istraživanje iz stilistike, a napravio je i prvi popis bosanskih učenih autora), Ahmed Sudi al-Bosnavi, umro 1598., (pisao komentare na klasičnu perzijsku poeziju), Ahmed al-Mostari Rušdi, umro 1699., (jedan od brojnih mostarskih pjesnika); Mustafa al-Mostari Ejubović, umro 1707., (napisao do tridesetak rasprava o logici, gramatici i islamskom zakonu), historijski pisac Ibrahim Alajbegović, zv. Pečevi, umro 1651., putopisac Mustafa Šefki Bašeskija, umro 1809., Muhamed Hevai Uskufi, 1650.-1651., pjesnik i pisac naprijed pomenutog bosansko-turskog rječnika iz 1631., što je jedan od najstarijih južnoslavenskih rječnika.

Ovdje treba svakako pomenuto i redovnike franjevačke provincije Bosne Srebrene (jedina priznata katolička institucija u evropskom dijelu carstva). Preko franjevačkih katoličkih spisatelja, Bosna održava, koliko god tanku i van glavnog toka, ipak značajnu vezu sa evropskim kulturnim identitetom; spomenimo neke: Matija Divković, 1563.-1631., teološki pisac i prvi bosanski tipograf, najznačajnije djelo Beside Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta, Stjepan Margitić, zv. Jajčanin i Markovac, 1650.-1730., teološki pisac, najznačajnije djelo Ispovid karstianska, Ivan Frano Jukić, 1818.-1857., pokretač lista Bosanski prijatelj, što je prvi književni magazin u Bosni, Grga Martić, 1822.-1905., pjesnik, putopisac i politički aktivista, teološki pisac Pavao Posilović, rođen negdje oko 1600., umro 1657., teološki pisac Ivan Ančić, 1624.-1685.

Eto to su parametri osmanske okupacije Bosne. Naravno, ne mjeri se historija isključivo materijalnim probitcima. Ali, vidjeli smo, sa osmanskom okupacijom Bosna dobiva, usvaja i osvaja puno više od spomenika materijalne kulture. I općenito, u širem društvenom smislu, i pored nekih okrutnih postupaka, dešavanja i prakse u organizaciji, konsolidaciji i ustroju vlasti, moguće je argumentirati, osmanska okupacija Bosne zapravo nije bila tako mračna kako nam to prenosi srpsko-hrvatska nacionalistička kultura i pseudonauka. Naprotiv, u svoje vrijeme stanje u Osmanskom carstvu je bilo superiorno u odnosu na stanje na političkom zapadu. Gdje bježe i gdje se sklanjaju Hebreji nakon rekonkviste u Španiji, nego u Osmansko carstvo; cink će primjetiti – pa kuda su imali bježati nego tamo; ali je istina da ih carstvo, multietničko kakvo je bilo i tolerantno spram svake religije Knjige, prima i tretira od tog momenta kao svoje podanike. I to je naprosto historijska činjenica. To je ono gdje historija zbilja jeste nauka. Jer, historija jeste nauka što se tiče činjenica, a što se tiče interpretacije, historija je moja laž na tvoju laž i moja istina na tvoju istinu.

Drugačije kazano u domeni interpretacije činjenica, osim polja čiste nauke i naučnika otvorenog uma, historija i historičari su, u period jugoslavenskog i bh. komunizma, a to se nastavilo kao po nekom duhovnom (6) default i nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije te traje i danas, u polju dnevne politike i ideologije, javljaju se kao primjenjena društvena disciplina i radnici na nacionalnim poslovima, tj. javljaju se kao služinčad ideologije odnosno politike.

Ako ćemo pak tim putem, onda valja imati na umu kako je politika ipak interes i nema nikakvog osnova tvrditi da ono što je srbski interes, nužno jeste i bosanski i bošnjački interes. Primjera radi, ako ćemo stvarno bosanski, bošnjački i patriotski, nemoguće je srbsko popularno tamnovilajetsko viđenje osmanskog perioda, sve te pervertirane istine, poluistine-polulaži i otvorene laži, npr. srbiziranje pravoslavnog Bošnjaka Bajice tj. islamiziranog Mehmeda Sokolovića, ili ono o naširoko primjenjivanom nabijanju na kolac kao normalnoj kazni u okupacionom penalnom sistemu, ili laž o begovskom pravu prve bračne noći... itd., sve proizvodi velikosrbskog nacionalističkog duha sa malo ili nimalo uporišta u historijskoj faktografiji; nemoguće je, kažem, smatrati sve to skupa, bajagi i bošnjačkim i bosanskim interesom. Srbska ideologija, pseudonauka i radikalna nacionalistička politika to radi vrlo vješto: historijsku izmaglicu i nedostatak artefakata kojima bi se potkrijepila interpretacija ono malo poznatog vezano uz neke pojave, zbivanja ili ličnosti, osvjetljavaju primjenom ideološkog instrumentarija, jezika, pojmova i razumijevanja pojmova iz moderne nacionalističke vizure; samo tako moguće je Mehmed pašu Sokolovića smatrati neupitno Srbinom, moderno poimanje nacije i nacionalizma smatrati prirodnim stanjem odnosa u vremenu vladavine Osmanskog carstva, a nepostojeće begovsko, bajagi pravo prve bračne noći, i općenito, turski zulum, smatrati aksiomatski podrazumijevajućim.

No i neovisno od tog, s manje ili više prava proskribiranog mi-govora (kažem manje-više, jer, u politici je takav govor očekivan i podrazumijevajući), ako ćemo uz otklon od te kolektivističke duhovne matrice, koja je, s jedne strane karakteristična za partikularistički nacionalistički diskurs, a s druge strane, paradoksalno, ali je tako, naslijeđena je, uz stanovite dorade i ideološku maskaradu, iz vremena internacionalističkog komunizma, ako ćemo dakle nastojati govoriti jezikom nepristranim, onda zbilja je nemoguće drugačije razumjeti taj ekstremni antiosmanski diskurs u historiografiji i publicistici, do kao predrasude, i tamo negdje u nacionalističkim, crkvenim i inim kabinetima velikodržavnog duha u Srba (i Hrvata), isplanirana duhovna agresija na zemlju Bosnu i specifično na narod Bošnjaka, koji se, historijskim tokom je to tako izrežirano, od tri dominantne bosanske narodne komponente, javlja kao komponenta najdirektnije povezana uz ideju bosanske zemlje i bosanske državnosti.

Historijski je fakat: i Srbi su beskrajno profitirali pod 500-godišnjom osmanlijskom vlašću. Najprije, petstotina godina biti okupiran i održati se, od jezika do vjere hrišćanske održati se, samo po sebi je veličanstveno; (u istinu, ako bi se izvukli turcizmi iz srbskog jezika, Srbi bi gotovo pa ostali bez jezika – u toj mjeri je duboka penetracija turcizma u srbsku duhovnost. Međutim, i taj narod i njegov jezik su opstali, i to ne tek preživljavajući u vremenu, nego su opstali živeći u vremenu, uklapajući se u Novo vrijeme, ugrađujući aktivno sebe u Novo vrijeme i odnose u vremenu, a i to je ovdje ključno i ono najbitnije u historijskoj valorizaciji vremena osmanske okupacije). Jer sve to ne bi bilo moguće da osmanska okupacija sa sobom nije donijela tako moćnu civilizaciju, društveni ustroj i vrijednosti koje su to omogućile. To vide i neki srbski historičari; tako dr Radovan Samardžić u predgovoru srbskom izdanju knjige Mavra OrbinaKraljevstvo Slovena” (Srbska književna zadruga, 1968.), pod naslovom, “Kraljevstvo Slavena u razvitku srbske historiografije”, napisa istinu: “Držeći Srbe ne samo kao pasivne proizvođače nego i kao činioce u vojnom i upravnom sistemu svog carstva, Turci su tom istom narodu, uz poverenje, dali i niz samoupravnih povlastica i time mu ustvari omogućili da se kao široki puk uzdigne nad seljačkim stanovništvom mnogih evropskih država. A kada je osipanjem carstva, počelo i kvarenje tog uređaja, Srbi su, u svom samoupravnom položaju i u svom osećanju slobodnog života, već bili stekli osnovu za otpore protiv svakog pokušaja neposrednijeg potčinjavanja turskom gospodaru”.

Poznato je, samo u Bosni, preko stotinu pravoslavnih crkvi je izgrađeno za osmanske okupacije. Prvu pravoslavna crkva na Baščaršiji  Sarajevu, tzv. Staru Pravoslavnu crkvu, 1527. kao i veliku Sabornu Pravoslavnu crkvu, 1863.-1868., izgradili su Turci. Isto tako i u Mostaru za osmanske vlasti izgrađena je Crkva Rođenja Presvete Bogorodice, 1834. i Saborna crkva, 1863. Među najstarije pravoslavne hramove izgrađene u Bosni spadaju: Manastir Liplje, kraj 15-tog stoljeća, Manastir Tvrdoš, 1510., Manastir Papraca, 1540., Manastir Ozren, 1557., Manastir Sase, 1577., Hram u Čajniču, 1574., Manastir Žitomišljić, 1566., Manastir Lomnica, 1578., Manastir Lovnici, 1578., Manastir Gomionica 1596., Manastir Dobrićevo kod Bileća, sedamnaesto stoljeće, Hram Preobraženija Gospodnjeg u Velikom Cvijetniću, 1788., Hram Svetog Apostola Petra i Pavla u Sanici Gornjoj, 1850., Crkva Uspenija Presvete Bogorodice u Travniku, 1852., Hram Rođenja Presvete Bogorodice u Čipuljiću kod Bugojna 1853., Crkva svetog oca Nikolaja u Foči, 1857., Crkva Svetog Velikomučenika Prokopija u Visokom., 1857., Hram Svetog Proroka Ilije u Peckoj, 1858., Pravoslavna Crkva u Ljubuškom, 1864., Hram Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Hašanima, 1868., Pravoslavna Crkva u Stocu, 1870., Hram Svetog Apostola Petra i Pavla u Sanskom Mostu, 1873., Crkva Uspenija Presvete Bogorodice u Tuzli, 1874.; (izvadci iz članka autora Sabka Žige pod naslovom “Kome su Turci više valjali”, preuzeto sa  portala dr Nadana Filipovića, bošnjačkooko.com). Jednako je tako bilo i u Srbiji, gdje se gradi mnoštvo pravoslavnih manastira za Osmanske okupacije, pa je na kraju krajeva i Pećka patrijaršija, obnovljena uz potporu Konstantinopolja (Istambul), 1557.

Konačno, pravoslavnih preko Drine, gotovo da nije ni bilo; historijski izvori ih ne spominju kao što se, tim slijedom sasma razumljivo, ne spominju ni pravoslavni
(7) manastiri. Pravoslavni preko Drine se pojavljuju i naviru tek sa invazijom Osmanlija i padom srednjovjekovne Bosne pod osmanlijsku vlast. Bosnu zapravo osvajaju Osmanlije sa Vlasima, Srbima, Bugarima, Grcima u sastavu svojih vojnih postrojbi; (ko na kraju krajeva zarobljava posljednjeg bosanskog kralja Stipana Tomaševića u Ključu 1463, g., do li Adni Mahmut paša Anđelović (u literature se susreće i Angelos), koji je rodom bio od Kruševca, od majke Srpkinje i oca Grka). Helem, i to je taj moment kojega velikosrbska pseudonauka krije kao zmija noge, a mi ga ovdje stoga upravo naglašavamo - preko Drine, u Bosni, pravoslavnih gotovo da i nema do Osmanlijske okupacije Bosne, a onda se pojavljuju i naseljavaju Vlasi (pretežno) i Srbi kao granični element prema Habsburškom Carstvu, prostor Krajine, Like i Korduna.

No dobro, historijske činjenice su jedno, a politički interesi drugo. Srbski politički interes biva ne nalaže pozitivnu percepciji njihove prošlosti pod Osmanlijama. Politički interes srbskog naroda ipak artikuliraju Srbi, i to je do njih. Ali, što se Bošnjaka i Bosanaca tiče, do sada bih, nakon svega što se u Bosni prodeveralo, valjda trebalo biti jasno i posljednjoj bošnjačkoj akademskoj vrani na grani, a onda valjda i narodnim medijskim i političkim telalima, zašto je to tako;
pa valjda zato što se na tom patetičnom narodnjačkom narativu temelji srbska ekspanzionistička politika širenja u prostoru - prema onoj, đe su nas Turci (a kasnije i ostali - ustaše i balije) ubijali, to je naše; tj. đe srbski grob, tu je srbska zemlja.

I zašto onda Bošnjaci (dio) slijede takav obrazac mišljenja?

E tu odgovor treba tražiti u duhovnom naslijeđu predkomunističkog i komunističkog perioda vlasti u Bosni i velikosrbske nacionalističke impregnacije u tvrde bosanske glavuše, koji period, ovaj potonji, komunistički, nas ovdje specifično zanima. O tome ćemo poslije u ovome radu reći koju, a na ovome mjestu vratićemo se centralnom toku ovog odjeljka naše naracije.

Dakle,
limunada oko osmanske okupacije kao perioda nepodnošljivog terora, svakojakog nasilja i teške nepravde na narod, jeste propagandna bofl roba iz sehare nacionalističkog devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Srbski nacionalistički um, u širokom zahvatu - od pamfletske nauke do literarnih uradaka duha, je to tada, i od tada pa nadalje, kroz cijelo dvadeseto stoljeće, a što se nastavlja i u dvadeset i prvo, formulirao i plasirao, kao instrumentariji u strategiji nacionalističkog širenja u prostoru. U toj slici, sve što implicira tursko, islamsko i orijentalno, manje je vrijedno i bezvrijedno je, “tamnovilajetsko je” i okupaciono je, pri čemu se okupacija  razumijeva izrazito negativno konotirano, nešto strano, nepoželjno, mračno, opresivno, nešto što ni na koji način nije naše, što nam je nametnuto silom i u čemu smo se našli i živjeli pod moranje. Vidjeli smo naprijed ukratko, da taj pridjev “mrak”, “mračan” i “tamnovilajetski” period u našoj historiji,  kojim se klasificira svaka priča o vremenu turske okupacije Bosne, i ne odgovara baš istini.

A da li je ta famozna osmanska okupacija Bosne, zbilja bilo nešto mimo nas?

Okupacija je, onako kako se u nas razumijeva, kada se strana sila nametne, osvoji, poklopi domaći element, pa ga tretira bez respekta i drži pod kontrolom isključivo državnom silom. To jeste okupacija, ali u tom slučaju valja znati da tada ide otpor i buna na bunu; domaći, starosjedilački, porobljeni narod prirodno pruža otpor takvom stanju koje nameće okupaciona vlast. A gdje su bošnjačke bune na Osmanlije? Da se razumijemo, od vremena ekspanzije, preko vremena konsolidacije osvojenog, do vremena tzv. “bolesnika na Bosforu”, carstvo prolazi kroz različite krize, sve dok na kraju, historijski tok i sistem, korumpiran, opterećen nepotizmom i nesposoban da prati novo vrijeme, carstvo u konačnici, ne svedu u granice moderne Turske. Međutim, kriza u centru, pozicioniranja i prepozicioniranja elite u Istambulu, organizacija i reorganizacija načina funkcioniranja države, tj. sistema vladanja itd., je jedno, a lokalne pobune i izljevi nezadovoljstva u osvojenim provincijama su sasma nešto drugo.

Zbivanja u centru državne organizacije se logički reflektiraju i na provinciju. No, s druge strane, činjenica je da u Bosni, za blizu četiri stotine godina osmanske vlasti, izbija oko 40-tak buna, ali to su  uglavnom izljevi nezadovoljstva i otpori Porti u Istambulu na tragu određenih administrativno-upravnih mjera; npr., samo u 18 stoljeću, u Hercegovini, izbijaju redom, 1727.,1728.,1729. i 1732., bune zbog povećanja poreza (porezi su opet povećavani, zbog neprestanih ratova koje je carstvo vodilo, te je trebalo vazda namicati dodatna sredstva za potrebe vojske). No većih, krupnijih izlijeva nezadovoljstva na carstvo kao takvo, na sistem vladanja, nema. Sve do čuvene pobune pod vođstvom
Husein kapetana Gradaščevića 1831.-1832., to su bili izljevi nezadovoljstva lokalnog plemstva i stanovništva na određene mjere vlasti (uglavnom porezi i poreska politika), a ne na vlast kao takvu; (usput rečeno, u tim bunama su prednjačili muslimani i muslimansko feudalno plemstvo, a ne pravoslavni ili katolici.

Prva buna pravoslavnih u Bosni protiv osmanske vlasti, i to na poticaj Austrije, izbija tek sredinom devetnaestog stoljeća; ustanak u historiji zabilježen kao tzv. Nevesinjska puška, 1875.). U Srbiji pak, faktički (8)nema značajnijih izlijeva nezadovoljstva sve do Bune na dahije na samom kraju osamnaestog stoljeća i Prvog srpskog ustanka 1804. Ali, to je već vrijeme “bolesnika na Bosforu”, kada se carstvo, duhovno zarobljeno okoštalom teološkom sviješću, korodirano nepotizmom i korupcijom iznutra i kao takvo nesposobno odgovoriti na izazov Novog vremena (prodor zapadnoevropske nacionalističke ideje), već uveliko urušavalo iznutra. Tada idu bune.

Međutim, okupacija koja traje cirka 400 (bosanski slučaj), odnosno 500 godina (srbski slučaj) ili duže (kao recimo ranije rimska odnosno bizantijska okupacija), mora imati neke šire sadržaje koji duboko penetriraju u duhovnost i ukupno kulturno naslijeđe. Inače ne bi toliko trajale. A traju, prvo zato što je snažna moć na kojoj počiva i to ukupna moć, ne samo državna sila, nego i sistem vrijednosti koji okupaciona sila promovira i koji zbog kvaliteta što ga nosi, biva kao takav prepoznat od lokalnog okupiranog populusa i kao takav biva prihvaćen sa njihove strane. Opet, ako je strana, okupaciona vlast prihvaćena sa strane okupiranih, ako se okupirani uklapaju u okupacioni sistem – i to, u slučaju Osmanskog carstva, kako muslimani tako i nemuslimani, ako kao takvi postaju dio sistema, mirno žive i prave karijere u vremenu okupacije u rasponu do značajnih administrativnih i upravljačkih pozicija u vlasti, gdje de facto izabrana elita okupiranih, preko sistema
(9)dervširme, postaje državni establišment, onda je pitanje kako takvo stanje nazvati i kako ga duhovno razumijevati?

Ako se i složimo da je to stanje moguće terminološki nominirati kao okupacija, onda opet ostaje drugi dio pitanja tj. kako ga duhovno razumijevati. Jer očito je, nije to ona mračna i zločinačka okupacija kakvu smo naučeni razumijevati. Mračna ne može biti, pored tolikih tragova materijalne i duhovne kulture, a netačno je i da nije naša; naprotiv, ona je itekako i naša, jer je prihvaćena, živi se sa njom i u njoj, u tom sistemu i organizaciji života ljudi prave karijere i uspješno se održavaju u vremenu. Drugim riječima, ovdje smo na polju terminološkog ili pojmovnog razumijevanja okupacije kao negativno konotiranog stanja i okupacije koja je de facto Novo vrijeme, novi kvalitet u vremenu, dakle - civilizacija.

Da bi bilo jasnije o čemu je ovdje riječ razmotrimo npr. kako stoje stvari sa Rimom i  rimskom antičkom okupacijom. Jer, dubinu zahvata osmanske okupacije Bosne, moguće je sagledati samo ako se ima dublji uvid u širi historijski tok. Naime, slično kao što je za rimske imperije bilo: ako prihvatiš vlast Rima, rimsku organizaciju i način funkcioniranja društva te uredno plaćaš porez, možeš računati da će te vlast ostaviti u miru da živiš onako kako ti odgovara. Obzirom na superiornost sistema vrijednosti odnosno civilizacije koju Rim donosi u osvojene provincije, domaći ili zatečeni narod, mada novopridošlice, očito, doživljava drugačijim od sebe, ipak, teži akceptiranju rimskog stila i načina življenja, uklapa se u sistem organizacije vlasti i odnosa u društvu, a istovremeno, sa druge strane, ta drugost novopridošlih rimskih legionara i administrator, modelira starosjedioce i pomaže im da se prepoznaju i zbližavaju u istom (najprije jezik naravno, a onda naslijeđe prošlih vremena: tradicija, običaji, mitovi i legende...), a  različitom u odnosu na novopridošlice.

Sličan model razvija i osmanska vlast: ako prihvatiš vlast Porte i sultana u Konstantinopolju (kasnije Istambul), uredno plaćaš porez, posebno ako (10)primiš Islam i islamski način življenja, možeš mirno, u sigurnosti od samovolje vlasti, živjeti, a ako si prihvatio Islam i imaš potrebne pretpostavke – znanje, imetak i poziciju u društvu, možeš računati i na  karijeru u carskoj službi. Takvo duhovno stanje i stanje odnosa u vremenu kod bosanskih muslimana je razvilo osjećanje prihvatanja osmanske vlasti kao svoje, a kod pravoslavnih i kod krišćana, ako ne prihvatanje vlasti kao svoje, ono svakako mirenje sa tom vlašću i traženje svog mjesta u njenoj organizacionoj šemi. Istovremeno, kod Bošnjaka sva tri
dina (vjerovanje), živi snažno osjećanje razlikovanja u odnosu na Turčina. I mada kolokvijalno Bošnjaci muslimani bivaju sa strane svoje braće katolika i pravoslavnih nazivani “Turcima”, što prihvataju bez krzmanja, ipak i kod njih je snažno osjećanje drugosti u odnosu na tzv. “Turkuše”. Da sve bude dodatno i tipično bosanski kompliciranije, tzv. Turkuše su bili domaći ljudi u carskoj službi, mahom oni što su kao djeca preko sistema dervširme, odvođena na školovanje u Istambul i potom postajali pripadnici elitne janjičarske klase; (kao što je objašnjeno u fusnoti br. 8., u bosanskom slučaju to su bila jednako djeca kršćanskih kao i djeca muslimanskih roditelja).

I da zaključim:
nema nikakvog specifičnog bosanskog i bošnjačkog interesa, osmanski period naše historije smatrati okupacijom na način na koji nam je predstave o tom vremenu i stanju prenijela nacionalistička velikosrbska misao i ideja. Govoreći rječnikom i terminima modernog nacionalističkog doba, da, to jeste bila okupacija, ali i sistem odnosa i vrijednosti koji je de facto bio civilizacija i to u vremenu pojave, trajanja i na vrhuncu moći, superiorna civilizacija u vremenu. Iako su na koncu, Osmansko carstvo tj. sultan i Porta u Istambulu, izdali Bošnjake, odbijajući priznati im autonomiju, slično kao što su je priznali Srbiji, Bugarskoj, Egiptu i drugim  provincijama, a što će imati dalekosežne posljedice u daljnjem historijskom toku trajanja Bosne i Bošnjaka, iako je carevina faktički prodala Bosnu Habsburškoj kruni, te iako su Bosna i Bošnjaci Novo doba, tehnološki i duhovni proboj zapadnjačkih političkih ideja na naš prostor, dočekali u stanju zaostajanja i značajne materijalne i duhovno-emancipatorske zapuštenosti naroda, ono što po našem razumijevanju preteže u paketu historijskog nasljeđa iz osmanskog perioda Bosne, jeste pozitivno, a ne negativno.

Za Bošnjake i bosanske patriote Osmanlijska okupacija Bosne jeste civilizacija.

Bošnjaci onog vremena su to prepoznali, prihvatali i uklapali se u okupacioni sistem? Zar nisu masovno, mirno, dobrovoljno, bez prisile, prihvatili i vjerovanje okupatora? Zar nisu kao jedini takvi u carstvu, Bošnjaci, prihvativši Islam, zahtijevali da i njihova djeca budu obuhvaćena sistemom
dervširme? Te eto tako i  naš bosanski pravoslavac, za nas Bošnjak, a za Srbe, Srbin, Bajica – Mehmed Sokolović i ne samo on, prelazi na Islam, (11)prihvata taj religijski svjetonazor, uklapa se u sistem, pravi vrhunsku državničku karijeru... I onda nam srpska interpretacija historije kaže - Bajica bio okupiran. A  naše ovovremene bosanske i bošnjačke vrane na granama to ponavljaju, žmireći na činjenicu da je okupirani Bajica, proizveden u najvišeg državnog službenika-državotvorca, te da kao takav pravi karijeru i biva jedan od najmoćnijih ljudi carstva.

---------------------------------------------------------------------------------------------------

(4) To se, primjećuju neki posmatrači, mijenja početkom 19-og stoljeća kada dolazi do snažnijeg identificiranja pravoslavlja sa rastom nacionalističke ideje i pokretom otpora carstvu; istovremeno to je vrijeme dominacije Napoleona na političkom zapadu, kojega su katolički svećenici smatrali bezbožničkim pa je politika carstva računala, da katolici neće baš  srljati u zavjere protiv carstva sa bezbožnikom. Općenito kazujući, katolici su imali pristojan tretman sve do neuspjele Osmanlijske bitke za Beč 1683., kada se pogoršava tretman katolika i oni masovnije iseljavaju iz Bosne. Obrnut tok, tok masovnog dotoka katolika u Bosnu počinje Austro-Ugarskom okupacijom (1848./1878.-1918.), gdje se smatra da je u tom periodu doseljeno negdje oko 200.000 katolika iz Austrije, Poljske, Češke, Mađarske, Hrvatske..; (u narednih stotinjak godina svi će oni uglavnom biti identitetski transferirani u nacionalno hrvatstvo). Istovremeno, povlačenje Osmanskog carstva i Austro-Ugarska okupacija Bosne je vrijeme masovnijeg iseljavanja bosanskih muslimana u pravcu Anadolije.

(5) Sarajevo, en.wikipedia.org; iste veličine za ove gradove, u citiranom vremenu,  navodi i Noel Malcom, u knjizi “Povijest Bosne”, pozivajući se na Chaumette-des-Fosses, “Voyage en Bosnie”, str 33. te na Muhameda Hadžijahića, “Die privilegierten Stadte”, str.135.

(6) Default – izgovara se difolt, engl. izvorno u značenju prema fabričkom podešavanju, u značenju po automatizmu, iz navike, ali i neuspjeh u nekom pokušaju ili radnji, u pravu – greška u sudskom postupku.

(7) Vasilije Marković u radu “O pravoslavnom monaštvu i manastirima u srednjovjekovnoj Srbiji” (Sremski Karlovci, 1920.), navodi manastir u Dobrunu, na desnoj obali rijeke Drine, blizu Višegrada. Taj dio Srbije, kralj Tvrtko I je, pripojio bosanskom kraljevstvu 1374., a manastir je izgrađen 1383. Tako je taj manastir izgrađen na teritoriji kraljevine Bosne, jer je logično bilo da ga grade pravoslavci koju su nastanjivali taj kraj. Sem tog pravoslavnog manastira, nema valjanih dokaza da je postojao i jedan drugi u srednjovjekovnoj Bosni. Neki smatraju da bi to mogao biti i manastir Paprača, ali nema validnih historijskih izvora u prilog toj tvrdnji.

(8) Čuvena seoba Srbalja 1689., nakon prodora Austrije preko Bosne sve do Kosova je druga priča i uopšte nije pobuna, nego bijeg od nekrsta i sklanjanje pod vlast krsta; međutim, nakon što su Osmanlije ubrzo povratile izgubljeni teritorij, mnogi pravoslavni Srbi su ih dočekali raširenih ruku, “pošto su u međuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katoličkih svećenika”. (N. Malcom, “Povijest Bosne”, str. 115); moguće upravo iz tog perioda i vuče ta poznata srbska fraza - “Pusto Tursko”).

(9) Devširme (kupljenje, okupljanje) je bila administrativna mjera prikupljanja  kršćanske djece u dobi od 10 do 20 godina. Obavezi nisu podlijegali Jevreji, Cigani i muslimani, izuzev muslimana iz Bosne; (bosanski muslimani su, kao jedini takvi u carstvu, još od 1515., imali sporazum sa Portom da se kupi do 1. 000 njihove djece). Djeca su birana svake dvije godine, preko posebno u tu svrhu osposobljenih državnih službenika koji su imali zadatak da regrutiraju djecu, a na osnovu njihovog zapaženog talenta, inteligencije, karaktera, osobnih kvaliteta i tjelesnih karakteristika. Nisu se prikupljala djeca bez roditelja i jedinci u familiji. Mjera je bila ispočetka silom provođenja, ali, mada i dalje ostaje kontraverzna, kada je domicilno stanovništvo shvatilo prednosti za djecu koja su bila zahvaćena tom mjerom, onda sila više nije bila ni potrebna. Takva djeca su odvođena u Istambul, gdje su obrazovani prema najvišim standardima tog vremena, te su postajali vojnici, janjičari, prosvjetari i naučnici, te državni službenici, sve do najmoćnijih upravnih pozicija u carstvu.

(10) Primanje Islama, naročito odmah nakon okupacije, nije bila nikakva pretpostavka zadržavanja zemljišnih posjeda i ostvarenja osobnih ambicija; (vidjeti, Vaso Čubrilović “Poreklo muslimanskog plemstva”). N. Malcom u “Povijest Bosne, str. 86., piše: ”U prvim godinama otomanske Bosne bile su kršćanske spahije sasvim obična pojava. Jedan se od njih proslavio postavši džerah-baša (glavni vidar) u kući bosanskog namjesnika u Sarajevu, u sedamdesetim godinama 15. Stoljeća, a zvao se Vlah Svinjarević, izrazito nemuslimansko ime i prezime”.

(11) Prihvatanje Islama donosilo je beneficije, ali je donosilo i obaveze koje nisu teretile nemuslimane; (npr. plaćanje specijalne takse za vojsku - što je bila obaveza samo muslimana, a najvažnija je bila obaveza učešća u ratnim pohodima, koja takođe nije spadala na kršćane; ne zaboravimo, to je takvo vrijeme, i još važnije, takva, tzv. agrarna ekonomija, gdje je zemlja sve, pa su ratovi za osvajanje novog prostora malo- malo, pa uvijek iznova izbijali. Faktički carstvo (koje je u biti bilo vojna organizacija),  non-stop je bilo u nekom ratu, jer princip te civilizacije je bio - što veća zemlja, veći izvor materijalne dobiti i sljedstveno - veća „moja“carska vlast. Uz to Bosna je bila granični elajet (konstitutivna imperijalna provincija) spram vjerovatno najsnažnijih neprijatelja carstva, a to su Habsburška monarhija (Austrija), Ugarska (Mađarska) i Venecija, tako da su ti krajevi i muslimani, malo-malo, pa bivali uključeni u odbranu granice i nove osvajačke pohode; (usput kazano, Bosna ostaje elajet sve  do 1865., kada se pod upravom Topal Osman paše dijeli na sedam administrativnih jedinica, tzv. sandžaka; uz novi sistem regrutacije vojnika nakon likvidiranja janjičarskog staleža, bila je to mjera usmjerena na olakšavanje vladanja tom sve buntovnijom provincijom carstva, obzirom na zahtjeve za autonomiju iz 1830-tih i dalje, te žestoke otpore lokalnog stanovništva sve većim i većim, poreskim obavezama).








This Page is Published on Ocktober 5, 2017 in the Web Magazine „ORBUS Belgium“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 05.10.2017 - Last modified:08.10.2017.
BALKAN AREA


ACTUA HOME PAGE