TOP
Glas dijaspore
BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA










ACTUA HOME PAGE





 



PREPORUČENO!

TURSKO-SRBSKO VIDANJE BOŠNJAČKIH RANA
(Post)genocidni danajski darovi

Autor: prof. Safet Kadić



Sarajevo, 29.1.2018. -- Tursko-srbski danajski darovi Bošnjacima u vidu autoputa između Sarajeva i Beograda nije ništa drugo do postgenocidno ostvarenje Karadžićeve 'autostrade pakla' za Bosnu i Bošnjake i sramotni pokušaj zataškavanja genocida. 'Bratska' sol na živu ranu! Promocija tog sadomazohističkog puta u džehennem tokom glamurozne posjete predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana (Redžep Taib Erdogana) ????j? ? A. ?????? (A. Vučić), bez ikakvog upliva Bošnjaka, djeluje kao providna obmana poput one kad roditelji ucviljenom djetetu nude šarenu lažu da ga zadrame, umjesto da mu udovolje, poznata u psihologiji kao 'skretanje motiva'. Nakon šenlučenja u Beogradu, danas su se u Istanbulu ponovo našli legitimni predsjednici svojih država, Erdogan i ????? da govore o Bosni, ali su ovog puta pozvali i B. Izetbegovića da mu zajedno izdiktiraju zadaću. Samo, ne zna se kako će je uraditi, jer nije jasno koga on tamo predstavlja. Kao predsjednik države Bosne i Hercegovine nije, morala bi biti trojica, u ime Bošnjaka nije, jer nije dobio njihov legitimitet. Njegovo jedino legitimno prisustvo može biti u svojstvu predsjednika SDA. Ali vratimo se temi.

Taj autoput za Bosnu nema onaj geopolitički značaj kakav bi imali neki drugi autoputevi, poput Koridora 'Vc', ili prema luki Bar, ili, pak, prema Novom Pazaru, a za Beograd, osim simboličkog, ima i ekonomsko, i političko, i vojno značenje za legalno potčinjavanje Bosne nakon genocida, potpuno ignorišući interese Bošnjaka. Sasvim je jasno da je taj put apsolutno politički iniciran za pranje tursko-srbske savjesti i zataškavanje genocida i tursko morbidno guranja Bošnjaka da se ljube sa svojim dželatom. Ovu diplomatsku provokaciju na granicama Bosne, s obzirom na historijsko naslijeđe, Bošnjaci su doživili kao ponovni nož u leđa svoga lažnog zaštitnika, jer ne treba zaboraviti da je Turska presudno uticala na historijsku sudbinu Bošnjaka i njihov trenutni očajan položaj 'na svojoj zemlji u turskoj vjeri'.

Tako se ispostavlja da ona zloslutna Karadžićeva prijetnja Bosni i Bošnjacima autostradom pakla, i nije bila samo, kako se nekima činilo, morbidna metafora pomahnitalog (polu)pjesnika i uzrujanog psihijatra, nego najzbiljskija najava genocidnog projekta, zvanog 'republika srpska', koji je tokom četverogodišnje srbske genocidne agresije i međunarodne zavjere stvoren na okupiranom dijelu Republike BiH, na kostima i krvi Bošnjaka, i legaliziran dejtonsko-pariškim mirovnim ugovorom, a koji će, kako se najavljuje, nakon četvrt stoljeća dovršiti Karadžićev radikalni sljedbenik, aktuelni predsjednik susjedne države, pod mentorstvom bizantskog 'spavača' na Bosforu i savremenog ruskog vazala te, kakvog li paradoksa, pretendenta na odavno nepostojeće mjesto 'halife' vascijelog ummeta.

Turskom predsjedniku Erdoganu, kojeg neki bošnjački zvaničnici nazivaju bratom, a Tursku majkom, svakako je poznato da je Srbija izvršila genocidnu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu (čemu je svjedočio i turski kontingent UNPROFOR-a) u periodu od 1992. do 1995. godine i tom prilikom su Srbi i Srbija izvršili genocid nad Bošnjacima kao matičnom narodu zemlje Bosne. Srbi i Srbija su jedini narod i država na svijetu, koji su osuđeni za genocid od najveće svjetske pravne institucije, Internacionalnog suda (International Court of Justice (ICJ), kao stalnog organa Ujedinjenih nacija, sa sjedištem u Haagu.

Erdoganu bi trebala biti poznata i historija bošnjačko-tursko-srbskih odnosa u prošlosti, od evropsko-turskog (hrišćansko-islamskog) sukoba na Kosovu polju 1389. godine, a posebno u nedavnoj prošlosti, u krvavom 19. stoljeću. U toj historijskoj bitki bosanska vojska je bila na strani evropske hrišćanske koalicije protiv muslimanskog Otomanskog carstva u ekspanziji, na osnovu obaveza bosanskog kralja Tvrtka, koji se prilikom krunidbe za kralja Bosne proglasio i za kralja Srbljem. Pobjeda turske vojske nije imala negativnih posljedica po Bosnu, jer su njene granice na Drini prema Osmanlijama ostale još gotovo cijelo stoljeće, mada su misionari i turske čete ulazile u Bosnu na poziv nekih bosanskih velikaša (primjerice Kosače) u borbi za bosanski tron nakon Tvrtkove smrti. Tek godine 1463. Osmanlije su poslale kaznenu ekspediciju na Bosnu, nakon što je mladi bosanski kralj Stjepan Tomašević, po nagovoru Vatikana i pape, odbio plaćati ugovoreni godišnji danak. Papina pomoć je izostala, a kralj je uhvaćen i posječen, jer nije mogao skupiti odbranu, pošto je, također po nalogu pape, progonio bogumilski narod i vlastelu, koji nisu hotili prihvatiti katoličanstvo. Zato je kompletna bosanska vlastela sa narodom došla na polje Milodraž i poklonila se osvajaču, sultanu Fatihu, i tom prilikom pred njim zvanično prihvatili islam, kao savremeno nastupajuće vjersko učenje, koje je unekoliko korespondiralo sa bogumilskom vjerom drevnih Bošnjana.

Priznavanjem vlasti sultana bosanska vlastela je zadržala posjede, ali je bila obavezna po potrebi skupiti vojsku i učestvovati u čestim ratovima Carstva, a prihvaćanjem njegove vjere, Bošnjaci su postali dijelom tadašnje prestižne orijentalno-islamske kulture i civilizacije, čime im je otvoren put napredka i prosperiteta. Bošnjaci su se identificirali sa Carstvom i tom civilizacijom i u nekoliko narednih stoljeća dali su veliki doprinos i Carstvu i islamskoj civilizaciji, ali i razvili psihologiju podaništva i pokroviteljstva, čime su izgubili osjećaj za samoodržanje i potisnuli državotvornu svijest. Istu politiku prema Bošnjacima primijenio je i potonji osvajač, Austro-Ugarska, kojoj su Osmanlije predale i doslovno prodale Bosnu na Berlinskom kongresu. Tragični i besmisleni otpor koji su Bošnjaci pružili austro-ugarskoj okupaciji bio je prije plod očaja, a ne neke smišljene strategije. Ginuli su za vjeru bivšeg cara, koji ih je prodao, a protiv novog cara, koji ih je kupio da bi i za njega uskoro uzaludno ginuli. Bošnjaci su se našli na pogrešnoj strani historije. Dva puta su Bošnjaci ginuli za umiruća carstva, kao što su vijekovima ginuli za tuđe interese i plaćali tuđe račune.

Samo protiv trećeg osvajača, kraljevine Srbije, nisu ginuli, jer je srbska vojska zaposjela Bosnu u jednoj tajnoj blic-operaciji 1918. godine, dok su bošnjačke regimente bile po evropskim ratištima. Taj treći osvajač, minorna kraljevina Srbija, pod pseudonimom Kraljevina SHS, otela im je i zemlju i potpuno ih porobila i destruirala, sistematično im razarajući historijsko pamćenje, nacionalno dostojanstvo i etnički identitet.

Za razumijevanje turskog odnosa prema Bosni treba podsjetiti da je Otomansko, odnosno Tursko carstvo, nastalo na razvalinama Bizanta (Istočnog rimskog carstva), preuzevši u naslijeđe od njega ne samo teritorije, nego i neke državne geopolitičke postulate i diplomatsku strategiju. Držali su se interesnih sfera uspostavljenih podjelom Rimskog carstva u 4. vijeku. Granica na Balkanu je bila rijeka Drina. Sve istočno od Dine bilo je u njihovoj interesnoj sferi kao i kod Bizanta. Proširivši se na Arabsko carstvo i primivši islam, Turci i Turska su postali nosioci nove vjerske doktrine, koja je nadilazila zapadno kršćanstvo.

Za Tursku je Bosna bila i ostala sve do danas u domenu interesnih sfera Vatikana i Zapada. Tako su se prema njoj ponašali i kad su je formalno zaposjeli 1463. godine. Kao pogranična pokrajina na razdjelnici dvaju svjetova, kao tampon-zona i prvi odbrambeni bedem prema hrišćanskom Zapadu i kao dobrodošla moneta za potkusurivanje. S druge strane, turskim osvajanjem Bosne, Zapad je Bosnu posmatrao kao otrgnutu teritoriju, preplavljenu osvajačevom vjerskom ideologijom kao prijetnjom, koju kad-tad treba očistiti, a Bošnjaci su prihvaćanjem zvanične državne turske religije sami sebi stavili metu neprijatelja Zapada. Treba pritom imati u vidu da su Bošnjaci kao stari balkanski ilirski narod, zapravo dominantno ilirsko-gotsko-slavenskog (40-20-15) porijekla, slavenskog jezika i, od 15. stoljeća, pretežno orijentalno-islamske kulture i tradicije, izvan svakog evropskog klišea. Slavenizirana gotska plemena sa prostora današnje Ukrajine prilikom prodora Huna i Obara od 3. do 6. vijeka nastanila su zemlju razbijenih Ilira i sasvim ih asimilirali. Hrvatska historičarka i borac za historijsku istinu, Nada Klaić, u knjigi 'Srednjovjekovna Bosna', svjedoči da su "Slaveni u bosanskim zemljama (kasnije (samo)identifikovani kao Bošnjani, op.a.) počeli svoj samostalni politički razvitak (prva vijest potiče iz 567. godine, op.a.), mnogo prije nego su Hrvati i Srbi doselili i dospjeli do Dinarskih planina potkraj 8. i početkom 9. stoljeća".

Burno 19. stoljeće je najtragičniji period u cjelokupnoj historiji Bošnjaka, vrijeme potpunog sloma, propasti i rasula od kojeg se nikad nisu oporavili, u kojem je nastala i provedena srbska genocidna zavjera protiv Bošnjaka. To je vrijeme kontinuiranog genocida, od 1806. godine i prvog progona Bošnjaka iz Biograda i prvog pokolja u Sjenici, Novom Pazaru i Priboju. Cijelo stoljeće trajao je pogrom, ubistva i progoni. Izvođači su bili Srbi, uz huškanje i pomoć Rusije, Francuske i Engleske i prešutno odobravanje ili učešće Turske. Turska je pod pritiskom i ucjenom spomenutih evropskih država formirala autonomnu srbsku kneževinu iz koje su kasnije počeli progoni, ubijanje i pokršćavanje Bošnjaka. U tu tvorevinu uključene su i tri bošnjačke nahije na desnoj obali Drine, što je bio povod pobune Bošnjaka protiv sultana i Visoke porte, a kasnije preraslo u Gradaščevićev pokret za autonomiju.

Za ilustraciju svekolikog bošnjačkog sraza i kontinuiranog srbskog genocida nad Bošnjacima u tom vremenu dovoljno je od brojnih navesti samo nekoliko primjera.

Srbska genocidna zavjera protiv Bošnjaka počela je početkom tzv. Karađorđeve bune 1804. godine, hajkom i progonom Bošnjaka iz njihovih naselja na desnoj obali Drine, a prvi veliki pokolj, reklo bi se 'ogledni' po svireposti i brutalnosti, dogodio se u većinski bošnjačkom gradu Biogradu, 1806. godine, a da turska posada, koja je bila u utvrđenom gradu, nije ništa učinila da to spriječi. Svjedočenje historičara Ćire Truhelke u knjigi 'Bošnjaci i prvi srpski ustanak' o događajima početkom marta 1806. godine, kada je izvršen masakr nad nemoćnom djecom i ženama u Beogradu, i danas izaziva stravu i užas. U maniru dirigirane historiografije toga vremena i Truhelka upotrebljava za Bošnjake naziv 'Turci', ne samo po automatizmu vjere, nego po stvorenoj ideološkoj mantri da se opravdaju zločini time što će se žrtve etiketirati kao strani elemenat i porobljivač pravoslavne raje. Truhelka piše:

„U Beogradu nasta jedan od onih pokolja... koji će, ali dok je god historije, ostati jednom od najsramnijih ljaga u historiji ljudskog roda. Što god je došlo muslimana Srbima pod nož nemilice je poklano; zaklano je nebrojno žena, nejake djece i zvjerstvo je išlo tako daleko da su Srbi trudnim ženama rasparali utrobe i povadili i nedonoščad te ih klali, ne bi li se bar tako zasitili turske krvi. I dok su na jednoj strani Turci izdisali pod noževima srpske raje, na drugoj su strani krštavali Turke, koji su dali svoju vjeru da s njom otkupe ono malo života. Odanle vuku lozu današnji Hodžići, Kadići, Hadžići, Softići, Spahići i dr.“

Pogrom i progon Bošnjaka velikih razmjera iz bosanskih nahija i čaršija sa desne obale Drine: Beograda, Šabca, Užica, Loznice, Sokola... počeo je kao posljedica Hatišerifa iz 1830. godine i njegova aneksa iz 1833 godine. Ovim dokumentom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Kasnije je postignut dogovor na Međunarodnoj konferenciji u Kanlidži- istambulskom predgrađu 1862. godine, gdje su interese Srbije zastupale francuska i ruska vlada. Ugovorom je bilo propisano da se Bošnjaci imaju “iseliti što je moguće brže”. Odštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj.

U Užicu, na primjer, 96,7% od ukupnog broja stanovništva grada bili su muslimani, u ogromnom procentu Bošnjaci, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. Joakim Vujić u svom “Putešestviju” navodi da je u Užicu 1826. godine bilo 1200 muslimanskih (bošnjačkih) kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok engleski putopisac Andrej Arčibald Paton navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih (bošnjačkih) i 600 srpskih kuća, dok Vladimir Karić piše da je u Užicu 1844. godine bilo 3697 Turaka, (čitaj: Bošnjaka) i samo 707 Srba.

Da bi se Bošnjaci što prije iselili iz Užica, srpske vlasti su organizovale podmetanje požara u gradu, a sve u želji da optuže Bošnjake kao navodne podmetače i podstrekače stalnih sukoba sa Srbima. Požar je iznenadio i same podmetače, ali je poslužio kao dobar izgovor. Prema zapisima Miladina Radovića “najveći dio varoši prekrio je pepeo požara, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapila je veleljepna Šehova džamija, i niko ne misli na turbeta, nišane i druge svetinje, niti se više svijet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepšem kraju Užica”. Odlazak iz Užica, prema kazivanju istog autora bio je tužan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjači, a začelje se još formiralo u samom Užicu. Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Mnogi strani izvještači pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragičnu sudbinu kao Bošnjaci Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je frontalno uništavanje svega onoga što je podsjećalo na islam i Bošnjake”. Tako je nastala pjesma „S one strane Drine“, čiji prvi izvorni stih glasi: S one strane Drine Bosna se prostire. Taj prvi stih pjesme je promijenjen u "S one strane Plive". Ostatak pjesme ostao je, uglavnom, isti, kako se i danas još uvijek pjeva.

Gradaščevićev pokret za autonomiju Turci su u krvi ugušili. Uslijedila višegodišnja odmazda, neopisivo brutalna i nemilosrdna. Na Bosnu je poslata kaznena ekspedicija elitnih vojnih jedinica pod zapovjedništvom glavnokomandujućeg, seraskera Omer-paše (Mihajla) Latasa. Književni hroničar toga vakta Ivo Andrić kazuje: „On i ne dolazi da kao vlast vlada i upravlja, nego da ratuje i kažnjava. I, povrh svega, taj serasker, koji je ugušio mnoge bune po Carevini, nije niko drugi do nekadašnji lički hrišćanin, austrijski kadet, koji je prije četvrt vijeka prebjegao u Bosnu, poturčio se a zatim se svojim znanjem, vještinom i ličnim zaslugama uspo do najvišeg vojnog položaja u Carevini“. Kao „istinski vojnik i upravljač, sa modernim naoružanjem i obučenim trupama, sa vještinom školovanog oficira, poturica i karijerist, sa revnošću najamnika i bezobzirnošću nevjernika i tuđina“, Latas je svoje renegatstvo iskupljivao goneći Bošnjake kao Srbin u turskoj uniformi i po naređenju Stambola. Još iz Novog Pazara pozvao je predstavnike plemstva i uleme na svečano čitanje carskog fermana u Sarajevu. U Sarajevo je ušao 11. jula 1850. i po preuzimanju vlasti krvavo se obračunao sa sarajevskim begovatom: posjekao je sve viđenije begove i druge uticajne ljude. Čitanje fermana obavljeno je na Musali 15. augusta 1850. godine. Pored ostalih viđenih velikaša, svečanom čitanju fermana prisustvovalo je ništa manje nego dva vezira i deset paša. U govoru koji je održao četrnaesterici bošnjačkih prvaka u svome konaku na Gorici najvažnijim ličnostima bosanske feudalne aristokratije, među kojima treba istaknuti Muhameda Fadil-pašu Šerifiju, Mehmed-kapetana Fidahića, Mahmut-pašu Tuzlića, Mustaj-pašu Babića, Ali-pašu Rizvanbegovića-Stočevića, i dr., Latas je nastojao da što više govori bosanski, ali ga je odavao njegov lički govor iz okolice Gospića, a kod pojedinih riječi zastajkivao je duže tražeći pravi izraz, a kad ga ne bi našao, pomagao se turskim. Poručio im je, između ostalog, da će „tu vašu Bosnu ako bude trebalo, svu prosijati na sitna sita, tako da se neće znati ni ko je beg ni ko je aga, i da ni u snu nećete pomišljati na vašu samovolju i neposlušnost“.

Lukavom strategijom vojnički je porazio, jedne po jedne, Krajišnike, Posavljake, Hercegovce te Sarajlije sa Bošnjacima srednje (Kulinove) Bosne. Kada se tome doda pogrom što ga je prethodno izvršio zloglasni Dželaludin-paša, travnički vezir, kada je pozvao na divan 67 najviđenijih ajana i kapetana iz cijele Bosne i niko od njih nije izvukao živu glavu iz travničke tvrđave, dobiva se potpunija slika o razmjerama stradanja Bošnjaka. Pravi genocid, uključujući elitocid. Proces kapitalizacije je zaustavljen, a Bosna i Bošnjaci za duži, sudbonosni, period bili su potpuno obezglavljeni i prepušteni na milost i nemilost krvoločnih susjeda. Što nisu učinili tursko-srbski krvoloci dokrajčili su evropski u liku Austro-Ugarske, kojoj su je Turci ustupili za bisage dukata na Berlinskom kongresu. Potom je uslijedio Prvi svjetski rat, u kojem su porobljeni Bošnjaci služili samo kao topovsko meso i na istočnom i zapadnom frontu. Ali i to je bilo ništa prema robstvu i pogromu koji su učinili Srbi tokom svoje vladavine nad Bosnom u sastavu Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godine. Pa onda ustaški i četnički pogromi i naposljetku partizansko otkrivanje nade za slobodu i spas.

To je stravična hronologija planskog ubijanja, smrti, krvi i suza u balkanskom paklenom loncu u kojem su stradali Bošnjaci.

Pokušaj državotvornog uspravljanja Bošnjaka krajem 20. stoljeća u svojoj etničkoj, kulturnoj i nacionalnoj samobitnosti završio je genocidom od istog katila, uz pomoć potpuno istih pomagača, ili posmatrača. Tako se Bošnjacima u cikličnoj spirali kosmičke nužnosti zaista historija ponavlja kao farsa, što bi rekao Marx.

Zar to nije evropsko-tursko-srbski udruženi zločinački poduhvat.

Na kraju, moramo se zapitati: šta je to tako kolosalno što je nagnalo ovoga državnika kakav je Erdogan, da se uhvati u satansko kolo i izloži na internacionalnom stubu srama negirajući srbski genocid nad Bošnjacima? Naravno, to su strateški državni interesi Turske. A koji su to tako važni prioritetni interesi? Prvenstveno pozicioniranje Turske kao nezaobilaznog igrača u geopolitičkom preslagivanju globalnih odnosa na planeti. Turska, kao regionalna sila, želi da zauzme što bolju poziciju u budućem evroazijskom geopolitičkom gigantu, koji će sačinjavati: EU, Rusija, Kina, Indija, Iran i Turska. Samo je Kina pravi partner Rusiji, koja je već uspostavila vazalni odnos prema EU, Iranu i Turskoj. Taj planetarni kolos tokom ovoga stoljeća postat će dominantna geopolitička sila planete u tekućem mileniju. Za taj i takav državni interes, Turci su spremni sve uraditi. Zato se, umjesto na prekookeansku Ameriku, koja je još uvijek vojno i ekonomski vodeća sila, odlučila nasloniti na svog sjevernog moćnog susjeda, zaboravljajući viševjekovno neprijateljstvo, a grleći buduće bogatstvo, koje se kao nudi u vidu naftovoda i gasovoda i drugo neizmjerno bogatstvo Azije pod kontrolom Rusa. Sve su to, razumije se, legitimni državni interesi Turske. Ali nisu legitimni prodavati drugog za svoje interese i pritom se pretvarati da mu je prijatelj. Pa i to im se ne može zamjeriti. Kad se Bošnjaci sami hvataju za tu udicu zašto ih ne uloviti i prodati! Razumljivo je i što nisu spomenuli genocid, jer Turci nose breme genocida nad Jermenima pa su ih Rusi ucijenili da ne spominju genocid Srba nad Bošnjacima, jer će Rusi onda insistirati na njihovom genocidu nad Jermenima. Pa tu je i pobuna Čečena, pa obaranje aviona, pa 'dojava' o državnom udaru ... Čini se da se Turska za kratko vrijeme našla u kandžama sibirskog medvjeda. Sva ta predstava u Beogradu bila je ruska režija, a Erdogan samo (ne)vješt marioneta. U odnosu na takve državne interese Turske, Srbi su primarni interes, a Bošnjaci tek deveta rupa na svirali, kao što su, zapravo, uvijek i bili.

Današnji razgovori o Bosni spomenutog trojca u Istanbulu umjesto u bosanskim institucijama još je jedna hujdurma koja se odvija po tajnom diktatu ruskog hazjaina Putina. Ovakvi razgovori kriju još jednu podlu zamku srbske tajne diplomacije da se Bošnjaci izoliraju u Bosni samo kao etnički, a ne državotvorni faktor i da onda pod pritiskom pristanu na saradnju bez priznanja genocida i namirenja štete. Tome ovakvi potezi Erdogana itekako doprinose.

Znam da je ovaj lament samo jedan očajni krik ugluho i zato mislim da je i za Bosnu i za Tursku bolje da ostave prošlost i da nanovo otvore saradnju za budućnost kao ravnopravni partneri u skladu sa svojim državnim interesima, bez miješanja u unutrašnje stvari i držanja strane bosanskim dušmanima.



This Page is Published on February 02, 2018 in the Web Magazine „ORBUS.ONE“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 02.02.2018 - Last modified:05.02.2018.



BALKAN AREA





ACTUA HOME PAGE