TOP

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







ACTUA HOME PAGE








 




U SOKAKU NANE MUSTAFINCE


Zijad Bećirević



Statična životna stanja moramo konstantno unapređivati i obnavljati dinamičkim promjenama, kako bi životu dali optimalan životni ton. Koliko je to bitno i neophodno mogli smo se uvjeriti mnogi od nas bošnjačkih prognanika, kada smo vodili našu djecu iz prvih razreda osnovne škole u njemački Sozialamt (Ured za socijalno osiguranje), da nam budu Dolmatscheri (prevodioci), a sada dvadeset i kusur godina kasnije prizivamo u pomoć naše unuke iz prvih razreda osnovne škole, da nam rješavaju probleme kompjuterske tehnike pri komuniciranju i radu na kompjuteru. To je više nego jasna poruka koje moraju biti svjesni i stariji i mladi u svom interaktivnom djelovanju.

 


 

U vrijeme kada sve veći broj građana BiH napušta svoju domovinu i pridružuje se sve brojnijoj BH dijaspori, koja već sad ima isti broj Bosanaca i Hercegovaca koliko ih živi u zemlji, često se nostalgično i sa žalom sjećamo prošlih vremena, kako mi koji živimo van zemlje, tako i oni koji su sad u njoj. Nama starijim to pruža neku satisfakciju i pričinjava određeno zadovoljstvo, jer smo doživjeli i proživjeli mnogo toga dragog i dobrog, čega se vrijedi sjećati, ali su za žaliti naši mladi iz ratnih i poratnih generacija, koji su istrgnuti iz stabla koje je izrastalo i doživjeli manje toga dobrog, a sve je izvjesnije da im u ovom i budućem vremenu neće biti nimalo lako.

Nove generacije malo ili nimalo znaju o životu svojih očeva i djedova, naročito ne o mentalnoj i duhovnoj strani njihova života, koji se ne može ni ispričati ni opisati, već se mora doživjeti, da bi se u suštini i sadržini  proživljenog mogla potpunije sagledati njegova draž i ljepota. Koliko je samo bilo razdraganosti, vedrog raspoloženja, oduševljenja, razuzdanosti i vragolija u običnim dječijim igrama ispred kuća i na uličnim sokacima, koliko mladenačkog zanosa i romantike u druženju i zagrljajima mladih, koliko volje i zdravog optimizma u stvaranju i obnovi porodičnog života, kojeg su uvijek u vrijeme procvata ugrožavali i razarali nemiri i ratovi.

To je razlog, koji me navodi, da ovim tekstom vratim sjećanja i obnovim uspomene na dio života i svakodnevne male životne događaje, na imena i likove naših dubičkih sugrađana, koje je plima života odnijela na pučinu, u druge krajeve naše zemlje i svijeta. Neki od njih su i danas živi i prigodom nekih zanimljivih događaja javljaju se na FB. Kad prepoznam njihova imena i likove na nekom medijskom zidu, kao da ja i moj grad s njima oživimo. To obnavlja i vraća vjeru u život, jer se svima nama već smučilo godinama slušati laži, proživljavati obmane, pratiti vijesti, pisati i čitati o lopovlucima i lopovima, političkim nakazama i uhljebima sa političke scene Dejtonske BiH. Zato je ovo podsjećanje na sokak nane Mustafince meni za  odmor i predah, a vjerujem i nekima od vas.



Nane Mustafince

U staroj bosanskoj kući sa podrumom, u sokaku sa svega nekoliko kuća, u koji se ulazilo iz Puhala od kuće Sulejmana Bećirevića, živjela je nane Mustafince. Bila je dobro pogurena i stalno joj je brada radila, gore dolje, kao da je uvijek nešto žvakala. Iako sam rođen i odrastao u njenom sokaku, nikad nisam saznao, ni pitao, niti me interesovalo kako joj je bilo pravo ime, jer su starije žene u to doba nosile ime po svom mužu, izvedeno iz njegova imena. Tako se moja majka Adila po mom ocu Sulejmanu - Sulji zvala Suljince, po Omeru Omerovce, po Džafi Džafince, po Mehmedu Mehmedovce, po Huseinu Husejnovce...I sve one su to svoje novo ime stečeno udajom autoritativno nosile i bile ponosne na njega, jer je objedinjavalo poznate vrijednosti oba supružnika. Sa njim su održavale, branile i uzdizale autoritet svog muža i svoj sopstveni. Nije to nimalo smetalo njihovom identitetu. Tako je nane Mustafince iz mog sokaka za sviju nas bila dobro znana, je se pouzdano znalo koga predstavlja i ko i šta iza takvog imena stoji.

Nakon oslobođenja Dubice aprila 1945.g. u Puhalu su u najvećem broju kuća ostale same žene s djecom. Muževi su poginuli u ratu ili su ubijeni pri oslobađanju Dubice. Malo je žena tada imalo zaposlenje. Većina njih je imala  težak život i bavila se baščovanstvom za porodične potrebe, odgojem djece i domaćinstvom.


Delići


Mustafince sokak bio je mali, sa svega nekoliko kuća, ali pun života. S  desne strane sokaka bila je Delića kuća, koja je imala dva ulaza. Na prvom su živjeli Hida i Bisera Delić, jedna u prizemlju a druga na spratu, a na drugom Enes, Edib, njihove sestre Mina i Asima.

Hida je imala kćerku Rasimu i sina Ibrahima, koji je pedesetih godina prošlog vijeka poginuo prilikom iskakanja padobranom iz vojnog aviona. Bio je jedini avijatičar kojeg je Dubica imala nakon prvog jugoslavenskog pilota Franje Kluza, koji je 1944. poginuo kod Omiša.

Hidina kćerka Rasima je u početku šila kod kuće, a kasnije našla neko zaposlenje. Udala se Gradiščanca Đulagu, koji je bio slovoslagač u štampariji Konfekcije papira. U braku su stekli sinove Ibrahima i Zlatka, koji su kao žrtve srpskog terora bez ikakva povoda i razloga odvedeni u Logor Manjača kod Banja Luke, a kad je logor raspušten jedan je poslan u Francusku a drugi u neku drugu zemlju. Ibrahim se među prvima vratio u Dubicu i još nije završio obnovu porodične kuće, koja je tokom rata razrušena.

Bisera je  imala sinove Halisa i Kemala. Halis se oženio sa Ćimom iz dubičke mahale Binječka i s njom stekao dvije kćerke, Mensuru i Mirsadu i sina Sulejmana. Halis je bio trgovački poslovođa, a njegova žena Ćima je radila dubičkoj mljekari i mesnici. Biserin sin Kemal je oženio Tazimu Spahić iz Puhala, koju su svi zvali Taza. Sa njom je stekao dvije kćerke. Kemal je bio obućar i proizvođač obuće, koju je zajedno sa Tazom prodavao po pijacama.

Enes Delić, poznat dubički trgovac, oženio se Saidom Travančić iz Bećirevića mahale i s njom stekao kćerku Nermu i sinove Enku i Nermina.

Njegov brat Edib Delić, poslovođa u Prodavnici obuće “Planika”, oženio se Pridorkom Timkom i s njom stekao kćerku Murisu. Enes je u dvorištu, pored stare kuće, napravio lijepu prizemnicu sa cvijetnim vrtom, koji je Saida s ljubavlju njegovala, a i Edib i Timka su preselili na Urije, gdje su napravili prizemnicu. U staroj kući je ostala njihova sestra Asima, koja je kasnije dobila stan u novom naselju Puhalo. Edib je bio strastveni ribar i veoma popularan igrač dubičkog nogometnog kluba “Borac”, u kojem je igrao krilo, pa su ga zvali “okuka”.


Ibro Kozarčanin

Do Delića kuće, uz sokak, bilo je poširoko dvorište, a do njega mala kuća Ibre i Razije. Ibru su zvali Kozarčanin, valjda zato što je bio od Kozarca.  Ibro je imao kola i konja, s kojim je godinama, sve do sedamdesetih, tri četiri dana u sedmici, išao na Željezničku stanicu u Hrvatskoj Dubici, udaljenu 7 km, na nju vozio i sa nje  dovozio poštu za dubičku PTT. U određene dane je poštu razvozio i po dubičkim selima. Oni nisu imali djece, ali jednoga dana kad je Ibro išao s nekim poslom od Banjaluke prema Dubici našao je na putu dvoje djece, žensko i muško, doveo ih sebi, posvojio.  Rekli su mu da su pošli tražiti majku, koja je otišla nešto kupiti i nije se vratila. Kasnije se ispostavilo da im se majka udala, a njih ostavila. Ženskom djetetu je bilo ime Radija a muškom Mirsad. Radija je bila već povelika i nije dugo prošlo sretno se udala udala na Urije za Sulejmana Bajrića. U braku sa Sulejmanom rodila je kćerku Azeminu. Nakon kraćeg boravka kod Ibre i Razije, odnekud se pojavila Mirsadova majka i odvela ga sa sobom. Bio je to tužan trenutak za dobričinu Ibru i njegovu suprugu. Opet su ostali sami, ali sretni da su  učinili dobro djelo, koje im je bilo od Boga. Ibro je bio vesele naravi. Volio se šaliti, naročito sa djecom. Nije bio školovan, ali je bio veoma bistar i promućuran. Od njega se uvijek moglo nešto korisno čuti. U njihovoj kući stalno je bilo sjelo, naročito za zimskih dana. Volio je igrati karti, ali samo žandara, i u tom ga niko nije mogao pobijediti. Za svu djecu iz mahale bio je poseban događaj ići kod Ibre i Razije na komušanje kuruza. Tada smo jeli varicu, pečenjake i prženo kestenje i slušali Ibrine strahovite priče o previdovima, pa kad su nas roditelji, koji su ostajali dovršiti komušanje, slali na spavanje prije nego oni pođu, morali su nas voditi do kućnih vrata, jer smo se bojali da će nas previd zgrabiti. Sin moje sestre Rusmir bio je Ibrin miljenik i često odlazio kod njega i s njim ponekad išao na stanicu. Jednom prilikom ga je kopitom udario u glavu Ibrin konj Lisko, zbog čega mu je počeo naglo slabiti vid i imao posljedice do kraja života.

Vrijeme predaha za Ibru Kozarčanina

 

Bećirevići pa Nezirevići

Na ulazu u sokak prva kuća sa lijeve strane sokaka bila je kuća mog oca Sulejmana Bećirevića, koji je u centru grada imao svoju brijačku radnju. Kod njega su skoro svi dubički brijači završavali zanat. Bilo ih je dvadesetak, a jedan od posljednjih je bio Sulejman Samardžić, zvani Luca. Luca je bio vrstan pjevač romansi i starogradskih pjesama. Bilo je zadovoljstvo slušati ga. Sa ženom Fatimom stekao je sina Ismeta i kćerku, mislim,  Berku. O njemu se u Dubici dugo prepričavao interesantan događaj. Naime, uoči Nove godine Luca se dogovorio naći s društvom, a njegova žena ga je nastojala zadržati kod kuće. Da je nadmudri, nagovori je da se igraju vezače. On prvi sebi stavi maramu preko očiju i za kratko vrijeme nađe Fatimu. Kad je Fatima stavila sebi povez na oči Luca cipele na noge i niz cestu. Fatime tražila tražila i vikala Sulejmane, Sulejmane, a on ispario.

Sulejman Bećirević je bio oženjen sa Adilom Hasančević, iz Delića mahale. Njen otac je bio hafiz i hodža u Čaršijskoj džamiji. Do tada se moj otac ženio više puta, ali su mu žene umirale, a sa jednom od njih, Fatmom Lelić, koja je imala kćerku iz prvog braka, sudski se razveo, pa oženio  moju majku Adilu. Kada sam se ja rodio, početkom Kozarske ofanzive 1942. moj otac je bio blizu 60. I moja majka Adila je iz prvog braka sa Dizdar Huseinom, koji je trajao svega par mjeseci, imala kćerku Naimu - Naju. Husein je bio vlasnik nekoliko kuća u Dubici, a u jednoj od njih je sve do nedavno bila Ćetavina ćevapdžinica pekara. Kada je raskinuo brak sa mojom majkom Adilom sve je prodao i odselio u Ameriku. Za njega se ništa nije čulo sve do smrti. Umro je 1965. godine u Argentini, a kad je umro došlo nam je pismo iz američke ambasade, preko nekog advokata Kuveljića, u kome se kaže da je iza njega u okolini Buenos Airesa, glavnog grada Argentine, ostala kuća ne neke veće vrijednosti. Advokatu smo ja i Rusmir, koji je u to vrijeme počeo raditi, za razne takse dali nekoliko naših plata, ali se do imovine nije nikad došlo.


Sulejmanova pastorka Naja, moja sestra po majci, tokom rata se udala za  Rasima i stekla sina Rusmira. Rusmirov otac je Rasim poginuo 1945. u partizanima. Tako Rusmir svog oca nije ni vidio. Naja se drugi put udala za  Sanjanina Rasima Nezirevića i s njim 1949.g. rodila kćerku Azizu, a nešto kasnije i sina Sulejmana, koji je dobio ime po didu. Nakon rođenja Sulejmana, moja sestra je dobila tešku koštanu bolest, pa je više godina provela u bolnicama Kraljevica i Biograd. Pune dvije godine je morala ležati u drvenom koritu. To je bio razlog da je muž napusti,  pa je s djecom kod sebe u kuću primio moj otac. Kratko po tom moj otac je umro, pa je nastao period dug 9 godina u kojem smo zajedno, bez ikakvih redovnih prihoda, živjeli paćenički život ja, moja Majka Adila, moja sestra Naja i njena djeca Rusmir, Aziza i Sulejman. Uz sve nedaće opština nam je oduzela bašču i prizemlje kuće i u nju uselila porodicu Sulje mesara, koga su zvali Gugan, koji nam je plaćao kiriju u visini od 1 kg goveđeg mesa, od koje smo morali 25% izdvajati u Opštinski investicioni fond. Ja, moja majka, sestra Naja i njene troje djece živjeli smo i spavali u kuhinji, jer smo da bi preživjeli morali i jedinu sobu izdati. U njoj su stanovali Pero Gligić, učiteljica Olgica Pušibrk, učiteljica Dragica… a i komšije Husein, Husejnovce i Sulejman Idrizović, dok su gradili sebi kuću.

Kada je stasao i zaposlio se, sestrin sin Rusmir je stupio u brak sa Zeničankom Subhijom i stekao sinove Elmara i Zijada. Elmar je oženjen sa Marijom, imaju dvije kćerke, Jasminu i Elmu. Žive u Norveškoj. U prvim danima agresije na BiH Elmar se uključio u ARBiH, bio na svim ratištima i ostao do kraja. Svjedok je i spasilac stravičnog masakra na sarajevskoj pijaci Markale 5.2.1994.g.  Rusmirom mlađi sin Zijad je oženjen sa Austrijankom Inge i žive u Austriji. Imaju kćerku Juliju i sinove Rafaela i Manuela.

Najina kćerka Aziza se udala za Sakiba Sefera i s njim dobila sina Denijala, koji je se oženio sa Nermom i s njom stekao petero djece:  kćerke Lejlu i Azru i sinove Amara, Aziza i Jusufa.

Najin sin Sulejman je bio mesar. Prije nego je otvorio mesnicu bavio se prodajom voća i povrća. Biznis je počeo doslovno od nule. Prodao je jaja, pa kupio kokoške, prodao kokoške, pa kupio lubenice, prodao lubenice, pa kupio konja… Bio je marljiv i radan. Oženio je Sanjanku Sabihu i s njom dobio kćerke Rasemu i Ajlu i sina Naima. Kad je srušena kuća njegova dida Sulje, na istom mjestu, na ulazu u sokak gdje bila didova kuća, Sulejman je napravio lijepu zidanicu na sprat, sa lokalom u prizemlju, u kojem je otvorio mesnicu. Pred raspad Jugoslavije Sulejman je pao kao prva žrtva srpskog nacionalističkog okupacionog režima. Ubila su ga 4 novoobučena dubička četnika 23.8. 1989. na Prijedorskom trgu, ispred Pauline gostione. Ubijen je samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju. Ni jedan od ubica nije odležao ni dana.

Adilin sin Zijad Bećirević oženio je iz Binjačke Hateminu Hatipović, kćerku Kadire i s njom stekao sina Armina i kćerku Enidu. Zijad je duži niz godina radio u opštinskoj upravi i privredi, a Hatimina je sav radni vijek provela u SDK. Kada se zaratilo Bećirevići su kao drugi dubički Bošnjaci i Hrvati morali ostaviti svu svoju imovinu opštini i 3.3 1993.  napustiti svoj rodni grad. Pet godina su proveli u Njemačkoj, a od jula 1998. su u američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu. I Zijad i Hatemina su u Americi nastavili raditi i zaradili američku penziju.

Zijadova majka Adila je najstarija Bosanka koja je u 95-toj godini starosti preletjela okean. Kad joj je unuk ubijen, oslijepila je i zadnjih 9 godina života bila slijepa. Umrla je dva mjeseca po dolasku u SAD u 96. godini starosti.

Zijadova supruga Hatemina je umrla marta 2011.g. u 68. godini života. Njena porodična kuća u Binječki je spaljena i izgorjela do temelja. Šteta nije plaćena. Zijadov i Hateminin sin Armin živi sa Azrom Nahić na Floridi, a Enida je braku sa Prijedorčaninom Senadom Jukićem. Imaju dva sina, Edina (18) i Sanela (11).


Metići

Kad se krene Mustafince sokakom i prođe kraj Bećirevića kuće, koja je sada Nezirevića, nailazi se na kuću Metića. U njoj je živio Murat Metić, koji je za starog vakta bio telal, i njegova žena Muretovca. Murat je imao bubanj, stane na ulicu, zabuba, pozove narod i čita obavjesti koje vlasti upućuju narodu. Murat je imao u kući i drveni top iz kojeg je za ramazana pucao da oglasi vrijeme iftara. Murat i Muretovca su imali sina Omera i kćerku Fadilku. Omer je bio brico i oženio je Hafizu iz Delića mahale, koja se prezivala Mujičić. S njima je živjela i Hafizina majka Mujince. Hafiza je bila vrsna krojačica i kod nje su dolazile šiti naročito žene. Sa njom je Omer stekao dvije kćerke, stariju Senadu i mlađu Suvadu. Senada je udana za Darka, koji je iz Hrv. Dubice i s njim živi u Zagrebu. Penzionisana je kao službenik zagrebačkog “Tekstilprometa”, a Darko još radi kao glavni inspektor za prihode. Imaju sina Ozrena i kćerku Alku.

Fadilka se udala za Čelika i živjeli su u Binječki, preko puta Stanice milicije. Njihova kćerka Lejla udana Čenanović živi u Švedskoj, a njihov sin živi i radi u Zagrebu. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Omer i Hafiza su srušili staru kuću i na istom mjestu napravili novu lijepu kuću s potkrovljem.



Kemo i Taza


Do Metića kuće je bila manja prizemnica, u kojoj su živjeli Kemo Delić i Taza, sa dvije kćerke. Uz kuću su imali ljetnu kuhinju u kojoj je bila Kemina obućarska radiona, u kojoj je vršio opravku obuće i pravio nove proizvode, koje su prodavali po pijacama. Živjeli su kao “šipka i bubanj”, nikad se nisu odvajali i Dubičanima služili kao primjer skladnog braka u ljubavi. Poslije progona živjeli su vani, a zadnjih godina su bili u Bihaću, gdje je Kemal umro i sahranjen.


Pekara Uzeira Ćejvana


Do Kemalove i Tazine kuće je bila kuća i pekara Uzeira Ćejvana. Bila je to manja pekara, iz koje je uvijek dopirao miris vrućeg kruha. Taj miris se osjećao naročito ujutro i naveče, kad se sve stiša. Vremenom je pekara prestala raditi i preseljena u Malu čaršiju, gdje su uslovi bilo bolji. Kad je Uzeir umro, pekaru je preuzela njegova žena Zulejha- Zulka. U njoj se pekao kruh dvokilaš, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Zulkin muž Uzeir imao je brata Edhema i sestre Zilhu i Ešefu.

Ešefa je bila udana za Rifeta Filipovića i s njim stekla troje djece, Feridu, Hamdiju i Ismeta. Često je dolazila u pekaru, u kojoj je ostala živjeti njena sestra Zilha, koja se udala za Rasima Zumberovića, Sandžakliju iz Novog Pazara. Odmah iza onog rata Rasim se zaposlio u  dubičkoj opštini. Bio je vozač i vozo “Olimpiju”, jedino auto koje je opština tada imala. U gradu je vrlo brzo postao poznat, jer u to doba nije bilo dosta vozača. Često su ga imitirali na osnovu njegove šaljive izjave, koja je dugo kružila gradom: “Ja sam Rasim Zumberović, majka mi je Zumba, šofer sam prve klase, vozim Olimpijad, jurim kroz grad i kradem selam!”.


Trg na Mustafince sokaku


Između pekare, koja je bila s ljeve strane sokaka i Ibrine kuće s desne strane, bio je mali trg na kome su se slobodno igrala djeca. Na trg se dođu igrati sva djeca iz mahale. Nekad stariji uključe i nas mlađe u igru. Igrali smo se šiša, vezače, ganje, a cure pare i krpica. Na sred trga bio je eklektični stub sa rasvjetom, koja je čarobno obasjavala prostor, naročito u tople ljetne dane kada su se oko sijalice na stubu sakupljale grupe raznih insekata, naročito onih zlatne boje, koje smo zvali “svitlaci” i stavljali ih na čelo.

Trg se završavao sa kućom nane Mustafince, koja je imala  mračan podrum pun raznih stvari, koje smo mi djeca znatiželjno pretraživali, kada nam se pružila prilika da neopaženo u njega uletimo. Oko njene kuće se bilo fino igrati šiša. Kad smo se igrali vezače ili šiša, onaj ko je morao tražiti sakrivene, prije polaska je morao stati uz stub licem pokrivenim rukama, brojati do deset, a kad krene glasno viče “Ko se nije sakrio taj magarac bio” i “Polazim!”

Mi smo se sakrivali ko gdje prije stigne, a najčešće iza pekare i u maloj bašči iza Mustafince kuće, u kojoj je bio grah trkljanac i dosta visokih loza od masirače. Jednom prilikom tek što smo počeli igru, kroz mrak se začuo strašan vrisak. Dopirao je iz Mustafince bašče. Svi smo potrčali  tamo i vidjeli komšiju Omera - Batana, koji je u pokušaju da se sakrije iza graha trkljanca i masiračnih loza stao na staklenu flašu, koju je sam tu postavio dan ranije, da se neko ubode, i eto sam sebi dokundisao. Dugo je trebalo da mu rana zaraste.


A kuća Omera Ćejvana - Batana bila je odmah iz kuće i štale Ibre kočijaša, nedaleko od mezarluka Puhalske džamije. Živio je kod mame Adevije sa sestrama Senijom, Sakibom i bratom Ibrahimom, koga su svi zvali Banja. Adevija je radila kao podvornik u školi “Franjo Kluz”. Taj posao je bio veoma težak, naročito zimi, kada je trebalo cijepati i nositi pune sepete drva u školske razrede u prizemlju i na spratu. Radila je to godinama sama, a kad je Omer odrastao i ojačao, on joj išao pomagati. Adevijina najstarija kćerka Senija udala se za željezničara Salku, koji je radio na Željezničkoj stanici Hrvatska Dubica, i svaki dan putovao, a jedini prevoz u to doba su bili fijakeri. Senija i Salko su napravili kuću na Urijama i tamo su rodili brojnu djecu. I Salko i Senija su prerano umrli.


Nane Mustafince


Nane Mustafince je bila izuzetno zanimljiva osoba. Uvijek je bila u dimijama i imala šamiju na glavi. Hodala je toliko savijeno i pogureno, da je izgledala kao prepolovita. Ali najzanimljivije kod nje je bilo to što su joj usta stalno radila, brada  se bez prestanka pokretala gore dolje, kao da uvijek nešto jede. Bilo je to izgleda zbog nekog poremećaja u nervima lica. Mene, a vjerujem i drugu djecu, jako je interesovalo da li joj usta tako rade i kad spava, što nisam nikad saznao.

Moju familiju i mene uz Mustafincu veže još jedna stvar. Iako je imala svega dovoljno u kući, volila je izgleda ponešto labaniti. Naša bašča se pružala odmah iza Uzeirove pekare i produžavale naspram Mustafince kuće, prema Binjački. U bašči smo sijali kuruze, grah, a u dijelu uz kuću sadili luk, paprike, paradajz. Jednom ja nešto pošao u kuruze, koji su resali i počeli zriti, kad čujem kako u kuruzima nešto pucketa. Prošunjam se dva tri koraka, kad ugleda Mustafincu kako bere naše pečenjake i mladi grah sa kuruza. Okrenem se i otrčim kući, da me ona ne vidi i kažem babi, koji je tad još bio živ. On se samo nasmijao slatko i reče mi nemoj to nikom govoriti. I nisam. Evo tek sada vama. Kasnije, kada je na našim baščama građena Gradska sportska dvorana, oduzeta nam je bašča sve do kućnog praga. Nije bila prevelika, oko dulum i po, ali nam je bila izvor života. A ionako siromašni građani dovedeni smo u još teži položaj, kada su nam zabranili držati kokoši.


Jahići


Posljednja kuća u sokaku, desno od Mustafince kuće, pripadala je familiji Jahić. Bila je to veoma izgledna kuća na sprat, kakvih je malo bilo u gradu. Ispred kuće je bilo veliko dvorište obraslo gustom zelenom travom. U dvorište se ulazilo direktno sa sokaka kroz drvena vrata, koja su skoro uvijek bila zaključana. U kući su živjeli Hašim Jahić i njegova žena, koju su svi po mužu zvali Savjetnikovce, jer je Hašim u općini radio kao savjetnik. Imali su tri sina Rusmira, Emira, Murisa i kćerku Kijanu. Za vrijeme NDH njihovu kćerku Kijanu su 22. Jula 1944. na trgu ispred gradske džamije zajedno sa još 17 mladih Dubičana objesile ustaše, zbog saradnje sa NOP-om. Kijana je imala tada samo 17 godina. Hašimov sin Rusmir je i sam bio učesnik NOR-a i u komšiluku i gradu uživao veliki ugled. Službovao je u SUP-a i više organa, a poseban ugled stekao kao vrstan šef računovodstva. U braku sa Dubičankom Fatimkom stekao je sina Hašima, Mirzu i kćerku Kijanu, koja je ime dobila po svojoj hrabroj tetki.

Rusmirov sin Hašim je oženjen sa Bajrić Zekijom sa dubičkog naselja Urije.  Imaju kćerku Lejlu i sina Edina. U toku agresije na BiH oba Rusmirova sina su privođena, slata na radnu obavezu, a Hašim je otjeran u banjalučki logor Manjača. I Hašim i Mirza su imali svoju unutarnju finoću i porodični odgoj, sa kojim se ponosilo Puhalo, a znao čitav grad. Zato je nepojmljivo šta su loše vidjeli u njima zlotvori da ih terorišu i progone. Nakon progona Hašimova porodica se nastanila u Americi i danas su u Chicagu. Mlađi Rusmirov sin Mirza bio je elektrotehničar. Oženio se s Gordanom, a kraj rata nije živ dočekao.  Rusmirova kćerka Kijana se udala za prijedorskog profesora Emira Ramića, predsjednika Instituta za istraživanje genocida Kanada, i žive u Torontu. Imaju sina Ozara i kćerku Alminu.

Sin Hašima Jahića Emir je nakon neuspjelog braka sa Zlatom Pezić oženio Berku Vojniković, s kojom je dobio sina Edina i kćerku Nedu. Radio je u službi računovodstva i postao cijenjen računovođa. Tokom agresije izbjegli su u Francusku, gdje je Emir prije par godina preminuo.

Najmlađi Hašimov sin Muris je bio komercijalista. Radio je u TI “Knežopoljka”, a pred rat u Konfekciji papira. U braku sa Tahirom Bećirević stekli su sina Amira i kćerku Amelu. Tokom agresije na BiH Muris je privođen u dubički SUP po tempiranim  optužbama i tučen. Jedno vrijeme proveli su u progonstvu i vratili se u Sanski Most, čim je bilo moguće. Tahira je iznenadno umrla, a Muris i njegov sin Amir su se vratili u Dubicu, gdje i sada žive. U toku rata na svom kućnom pragu ubijena je Amirova djevojka Edita, upravo u vrijeme kada se planirala ženidba.


Mustafince unuke i sin Idriz


Između Mustafince kuće i Jahića dvorišta bile su visoke tarabe. Ne zna se šta je bilo sa Mustafince mužem Mustafom. Sa njom je živjela njena kći Halima, visoka snažna žena, koja je radila kao kuharica u Dječijem domu, koji je iza rata bio u Bećirevića mahali. Mustafince je imala i sina Idriza, koji je živio u Beogradu. Bio je prvoborac, sa visokim vojnim činom, stečenim u NOB-i. Bio je direktor vojnog muzeja u Beogradu. Kad god je dolazio u Dubicu bio je dočekivan od dubičkih vlasti, kao da dođe Tito, a mi djeca gledali smo ga sa strahopoštovanjem i bili ponosni što dolazi među nas u naš sokak.

Kod Mustafince su živjele i njene tri unuke, koje su bile upis ljepote. Najstarija Zlata je završila Medicinsku školu i kasnije živjela u Zenici. Za vrijeme opsade i bombardovanja Sarajeva bila je u Sarajevu i zadesila se na Markalama kada je pala granata, pa je izgubila nogu. Mlađa Mustafince unuka Bisera je završila za nastavnicu. Bila je veoma društvena, omiljena u svakom društvu, iako mislim da je bila malo prepotentna. Ali je imala i razloga, koji joj je davala njena ljepota pozlaćena dugom plavom kosom. Zabavljala se sa Jumom Spahićem, koji je radio u Električnom preduzeću. Kasnije se Bisera udala  i završila Pravo u Banja Luci. Ima jednog sina. Nakon rata živi u Švedskoj. Najmlađa Mustafince unuka je Raza, vitka crnka, izazovne ljepote. Mlađa od mene par godina. Mislim da sam bio tajno zaljubljen u nju, ali nisam u tome bio jedini. Odselila je u Zenicu i kasnije sam je vidio još samo jednom kad je nešto došla u Dubicu. Sve tri Mustafince unuke bile su visoke, vitke, lijepe i društvene. Oko njih se uvijek skupljale djevojke istog uzrasta i dubički mladići. Sa njima su se često sastajale i družile Tidža Šerić, kći obućara Džafera, Ćamka Pezić iz Puhala, učiteljica Fatima i njena sestra Mina Čaušević, kćerke Sulejmana i Nure, Ferida, Halida Hadžića iz Puhala, Sakiba Adevije Ćejvan, Dževahira Lelić iz Male Čaršije….

A u Puhalu je nakon rata odraslo nekoliko generacija dobro odgojenih, lijepih, a kasnije i uspješnih djevojaka, koje su formirale svoje porodice i u mnogo slučajeva bile nosilac progresa. Odrasle samo uz majku, jer je mnoge očeve odnio vihor II svjetskog rata, naučile su kako se treba čuvati dostojanstvo i boriti za život. Među njima su meni dobro znane i drage bile: Emsija i Asima Tabaković - kćerke Saliha i Safije, Sija, Naima i Hata-  kćerke Sulje i Fatime Horozović, Mevlida i Ferida- kćerke Mehe i Aleme Veletalnić, Rasima Hide Delića, Sakiba Adevije Ćejvan, Sija, Naima i Hata Horozović…Naravno uz ljepotice Puhala su odrastali i stasali zgodni i privlačni mladići, kao što su bili: Sulejman Idrizović, Ćazim i Muta Tuzluković, Midho Medenhodžić, Kemal Delić, Emir Jahić, Omer Ćejvan, Muharem i Šaban Horozović… Svi oni su rođeni i odrastali u Mustafince sokaku ili bili samo par koraka dalje i svojim prefinjenim manirima davali mu dušu.


U Mustafince sokaku


Mustafince je volila malo hodati po mahali, pa kad ona ode njene unuke dovedu sebi drugarice, pa se zabavljaju i prave hurmice i druge slatkiše. Ona im, kad pođe, odredi šta će raditi. Da oribaju pod u sobi i dihvani da se žuti ko dukat, operu basamke, prostru oprane ponjave, pospreme mutvak...Tako su jednom tražeći štošta nesmotreno prevrnuli drveni štap, u kome Mustafince već dugo nije mela mliko. Na njihovo iznenađenje, umjesto mlijeka iz stapa se prosula hrpa para, koje je Mustafince u štapu krila od Bisere, koja je voljela uzeti koju paru od nane.

A u Biseru je bio zaljubljen Nedžad Pezić iz Binjačke, koji je u to vrijeme završio ili završavao učiteljsku školu. Bilo je to prije nego je počela ašikovati sa Jumom. Jedne noći Neđo donio visoke drvene merdevine, prislonio ih uz zid iznad podruma pod sami prozor i počeo Biseri pjevati serenadu. Kad ga je ugledala Mustafince otvorila je prozor i odgurnula basamake, a Neđo je pao na sokak, pa je morao prestati oponašati Romea.


Za sviju nas koji smo se tu igrali posebno je bila privlačna jabuka petrovka,  koja se nalazila u dvorištu iza Jahića kuće. Rano je rađala, prije drugih plodova i bila veoma ukusna. Rusmirova žena Fatimka je stalno pazila na nas i gonila nas kad bi primjetila da smjeramo krasti, a pod jabukom je često bio svezan njihov bijeli pas, koji je bio ljut kao ris.“Beštije, mora da ste vi stresli petrovku!”- znala je često reći, koriti nas. Nekad nas je Fatimka preko ograde polivala vodom, da nas otjera, a činila je to nekad i kad se igramo i pri tom galamimo, jer remetimo mahalski mir.

Mustafince sokak je promijenio izgled i postao znatno prometniji kada je na puhalskim baščama, iza Mustafince i Jahića kuće, 1971.g. napravljena nova Osnovna škola. Bio je to poklon Srbije Bosanskoj Dubici nakon zemljotresa, koji je 26.10. 1969.g. pogodio svih 14 opština Bosanske Krajine, između ostalih i našu Dubicu. Od tada svaki dan kroz sokak prolaze nastavnici i učenici kad idu na nastavu. U cilju proširenja prolaza morala je biti srušena moja kuća, pa smo od opštine dobili nalog za rušenje. To je bio razlog da se moja familija 1967.g. iselili iz Puhala u još nedovršenu kuću kod r. Une, u novo izgrađenoj ulici 4. Jula, koja se sad zove Jasenovačka.


Inspirativna Ćamkina sjećanja


Ovaj tekst  je nastao i inspirisan je ugodnim nostalgičnim razgovorom koji sam prije nekoliko dana vodio sa dragom sugrađankom, prijateljem i radnim kolegom Ćamkom Ćoralić, suprugom r. Hasana Ćoralića, koji je bio  posljednji predratni demokratski predsjednik dubičke opštine. Ćamka je i sama bila svjedok i akter mnogih događaja i savršen je sagovornik o danima dubičke prošlosti, jer savršeno pamti ljude i događaje minulog vremena. U Dubici je svi poznaju kao specijalistu za oblast knjigovodstva i finansija, u kojima je provela čitav radni vijek. Ćamka je penzioner i zadnjih godina preko ljeta živi u svojoj Dubici, a zimi kod kćerke Aide u Houstonu i Sanje u Njemačkoj.

Ćamka mi je pričala i o tome kako su se djevojke njenog uzrasta tada družile.  Ona,Tidža Šerić, Veletalnićke Mevlida i Ferida, Fatima Čaušević, Dževahira Lelić… često su se sastajale sa Mustafince unukama Zlatom i Biserom, kad Mustafince nekud izađe. Bili su sretni djevojački dani ispunjeni maštanjima. Jedna od njenih drugarica bila je Sultanija Đozić. Nije mi morala reći kako je bila lijepa. Svi su to muškarci znali. Kad je išla ulicom svi su za njom gledali. Udala se za doktora Soču, koji je jedno vrijeme radio u Dubici. Odselili su u Sarajevo i tamo živjeli. Sočo je rano umro. Sultanija je s njim stekla dvije kćerke. Sultanija je imala tri brata: Džavida, koji je živio u Sisku i bio stručnjak za visoke peći, Namika, koji je živio u Sarajevu i Seada, koji je živio u Dubici i radio kao geometar. Imala je i stariju sestru Enisu, koja je do pred rat bila udata za Gojka, a radila kao finansijski službenik.

U razgovoru o prošlim vremenima Ćamka se rado sjeća i porodica Lelić, i Spahić u kojima su ponikli poznati dubički rukometaš Raif Spahić, sin Edhema i dubički zubar Hido Lelić, sin  Ismeta i Zumre.


Klica života se obnavlja i kad život zamire


Danas odvojak ulice iz Puhala, koji smo zvali Mustafince sokak, postoji, ali život u njemu tinja i kao da zamire. U novoj kući sa lokalom, koju je sagradio r. Sulejman Nezirević, unuk mog oca Sulejmana, na mjestu gdje je bila stara kuća koja je pripadala mom ocu Sulejmanu Bećireviću, a kasnije meni, sada živi Sebiha Nezirević. Njene kćerke Rasema i Ajla su u Njemačkoj, a sin Naim u Americi. Lokal u prizemlju, u kom je bila mesnica, je prazan. Nakon rata Sebiha je u mesnici  pokušala pokrenuti posao, ali kada su joj razbijeni izlozi, morala je odustati.

U kući Omera Metića, s ljeve strane sokaka, koju su nasljedile njegove kćerke Senada i Suada, sada niko ne živi, prazna je. Omer i Hafiza su umrli u izbjeglištvu u Bos. Petrovcu, a njihove kćerke jedna živi u Zagrebu, udana za Darku Lončara, druga u živi u Banja Luci, udata za Duška.


Kuća Kemala i Taze Delić, koja je bila uz Metića kuću, je srušena.


Nema više ni pekare Uzeira Ćejvana, ni Mustafince kuće. Još uvijek na istom mjestu stoji Jahića kuća, koju je obnovio unuk Hašim, koji je po didu dobio ime. U nju se dolazi samo uz godišnje odmore,  povremeno, tokom ljeta. Hašim sa svojom porodicom živi u Chicagu. Uz staru Jahića kuću je nova kuća porodice Jahić, izgrađena prije rata, koju rentuje Gordana, žena rah. Mirze Jahića.

Sa desne strane sokaka, gdje je bila stara Delića kuća, porušena u ratu, još uvijek je u izgradnji nova kuća, koju grade unuci Hide Delića, Ibrahim i Zlatko. U toku agresije na BiH njih obojica su robijali u srpskom logoru Manjača, a nakon toga prebačeni jedan u Francusku, a drugi u neku treću zemlju.  U Dubicu su se vratili nakon smrti njihovog oca Đulage i majke Rasime.


Od kada su umrli Ibro Kozarčanin i njegova žena Razija njihova kuća je prazna i u njoj niko ne živi.


Iako kroz sokak nane Mustafince još uvijek vodi put prema Osnovnoj školi, koju je Bosanskoj Dubici poklonila Srbija, a koju neki od nas i danas nostalgično zovu OŠ “Bratstvo- Jedinstvo”, tim putem iz godine u godinu , iz dana u dan, prolazi sve manje djece, čuje se sve manje razdraganih veselih dječijih glasova. Ali neće tako ostati. Život će se opet tu vratiti i obnoviti, kao što je bilo stotinama godina ranije. Ratovi su rušili i razarali, a mi obnavljali i gradili. Život i kad izgleda da zamire, u njemu se klica života oplođuje i obnavlja.

Danas se živi drugačije nego nekada. Manje je životne slasti. A kako se nekad živjelo u Sokaku kod nane Mustafince mladi mogu samo sanjati. U samo nekoliko kuća, pisala se historija. Svaki član bilo koje familije iz bilo koje kuće, imao je poučnu  vlastitu životnu ulogu, bio je historija.

A Mustafince sokak je samo mali rukavac ulice Puhalo, mutvak u bosanskoj kući, kapilar Dubičkog gradskog krvotoka, ali  živi i egzistira kao ostrvce života, u kome se stoljećima rađaju, žive, umiru i opet rađaju generacije Bećirevića, Delića, Metića, Ćejvana, Jahića, koji će i dalje biti obućari, šnajderi, činovnici, doktori, inženjeri..., a njihova djeca i unučadi se i dalje igrati šiša, ganje i vezače, umjesto oko električnog stuba ispred pekare Uzeira Ćejvana, na kompjuterima preko network mreža i graditi zajedništvo kao što su ga gradili moj otac Sulejman Bećirević, Senadin i Suadin Omer Metić, Mensurin i Mirsin otac Halis i Medihin Kemal Delić, Hašimov i Mirzin Rusmir Jahić i zajedno ići na komušanje kuruza kod Ibre Kozarčanina, obnavljati sjećanje na nanu Mustafincu koja bez prestanka žvače, slušati strašne Ibrine priče i jesti mlade kuruze, varicu i prženo kestenje.

Svi mi iz sokaka nane Mustafince, svi mi sa Prijedorske ulice koja se zove Puhalo, svi mi iz svih gradskih i prigradskih ulica našega grada, ma gdje da se rađamo, živimo i umiremo, čekamo dan da se našem voljenom gradu vrati dostojanstvo, mir i suživot i oteto ime Bosanska Dubica. Na to imamo pravo i obavezu! Bosanska Dubica je uvijek bila i biće grad sviju nas, jer su ga gradile ove i prethodne generacije Dubičana.

Burlington, 10. Marta 2019. Zijad Bećirević




This Page is Published on March 11, 2019 in the Web Magazine „ORBUS.ONE“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 11.03.2019 - Last modified:14.03.2019.


BALKAN AREA





ACTUA HOME PAGE