aktua4638.htm

TOP

BALKAN AREA

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION

BALKAN AREA
BALKAN AREA







ACTUA HOME PAGE


Zijad Bećirević


Ir.Salih ČAVKIĆ
Editor









 




JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

Zijad Bećirević



Poštovani Dubičani, komšije i prijatelji iz drugih gradova i regija. Danas pokrećem jedinstven mali projekat, kakav je rijetko u praksi, pod imenom “Jezgro Puhalske mahale” sa kojim želim pomoći da se sačuva uspomena na ljude i život ljudi koji su živjeli i koji sada žive u dijelu dubičke mahale Puhalo, koji sam nazvao jezgro Puhalske mahale. U tekst koji slijedi unio sam prema svojim saznanjima ono najosnovnije o svakom porodičnom domu i porodici koja je u tom dijelu ulice živjela ili danas živi. Na vas apelujem da tekst ili dio koji vas zanima pročitate i preko FB me obavjestite ako želite svoja saznanja o nekoj porodici ili njenim članovima dopuniti, ispraviti ili izbrisati. Na taj način ja i vi ćemo zajedno raditi na ovom projektu, ispisivati historiju, koja će po meni biti vrijedan dokument o ljudima i vremenu Dubice i Dubičana. Dakle “Jezgro Puhalske mahale” je naš zajednički posao. Kada tekst dobije konačnu verziju možemo dodati prikladne fotografije i ilustracije, pa zajedno odlučiti gdje još i na koji način ga publikovati. Možda ovo podstakne druge da prošire projekat na cijelu ulicu Puhalo i druge dijelove grada Bosanska Dubica.


JEZGRO DUBIČKE PUHALSKE MAHALE

U jezgru Puhalske mahale
svo prošlo vrijeme je stalo
i dovoljno životnog prostora
za sadašnje i buduće generacije ostalo.

Posebnu draž životu Dubice i Dubičana oduvijek su davale dubičke mahale, jer su odisale komšijskom ljubavlju, životnom toplinom, harmonijom, romantičnim zanosom i gostoprimstvom. Svaka od njih je nosila u sebi neka posebna obilježja, kojima su se ponosili njeni stanovnici. Jedna od njih je dubička mahala Puhalo.


U Puhalskom jezgru sa nasljeđem

U ovom tekstu predstavljam vam ljude, moje Dubičane, Puhalčane, koji su gradili svoj i naš svijet, a od kojih mnogih danas više nema. Želim ih oteti od zaborava. Oni su bili izvor života. S njima je nastao životvorni dio njihova svijeta, koji za nas i druge iza nas ostaje, a koji vrijedi sačuvati i oteti zaboravu. Dok se ne napravi digitalna datoteka da čuva njihove dragocjene iskustvene spoznaje i stvaralačke vrijednosti, ove bilješke nekima će poslužiti da taj dio stvaralaštva ugrade u naša vrijedna životna dostignuća i ne dozvole da ih oduhaju vjetrovi i pokrije prašina zaborava. Oni su stvarali, uzdizali, obogaćivali i mijenjali ovaj svijet, naš grad, ulice našeg bitisanja, kako bi za sve nas postali i bili osnov životne sreće i izvor nadahnuća.

A mijenjanjem grada mijenjala se i dubička mahala Puhao, u kojoj sam nekad i ja živio, mijenjala se ali je i do danas očuvala svoju prepoznatljivu urbanu strukturu, inkorporiranu u kičmu skeleta grada Bosanske Dubice.

Moja mahala Puhalo, o kojoj vam pišem, proteže se od centra grada, sa raskrsnice puteva Prijedor - Kostajnica do naselja Krivdića Brdo, u dužini od oko 800 metara. Za vrijeme Titove Jugoslavije zvala se Ul. Mile Mećave, što je više bila poštanska adresa nego ime, jer je narod uvijek to gradsko područje zvao Puhalo. Čak je i novo stambeno naselje, koje je niklo osamdesetih godina prošlog vijeka na baštama Puhalčana s desne strane ulice dobilo naziv Novo stambeno naselje Puhalo. Agresijom na BiH i stvaranjem Republike srpske okupatori su promijenili ime grada Bosanska Dubica u Kozarska Dubica, a moje Puhalo, Ul. Mile Mećave, postala je Kninska. U ovom tekstu, sa galerijom likova iz vremena koje pamtim, predstavljenih samo u kratkim crtama, želim opisati dio Puhalske mahale, od početka do Puhalske džamije, koji sam uslovno nazvao Jezgro Puhalske mahale.

Molim svakog od vas, koji o ljudima i stvarima o kojima govorim imate važne šire spoznaje od mojih i želite ih dodati ili ispraviti neki pogrešan podatak, dodati neko zaboravljeno ime, da me obavjestite u komentaru preko FB ili na moju ličnu adresu, kako bi ovaj tekst dopunio i učinio potpunijim i sadržajnijim.


Jezgro Puhalske mahale

Puhalo je stara dubička mahala. Počinje iz centra grada, sa raskrsnice puteva prema Bosanskoj Kostajnici i Prijedoru, a završava pred Krivdića brdom, od kojeg nastavlja magistralna cesta ka Prijedoru. Negdje u sredini mahale, ali malo bliže centru, nalazi se Puhalska džamija sa mezarlucima, kraj kojih put vodi u dubičko naselje Binječka. Jezgro ove mahale čine kuće, poslovni i drugi objekti izgrađeni od raskrsnice na centru do džamije. Kada pođete iz centra grada ulicom Puhalo, iznenadite se koliko se za nepunih pola stoljeća promjenilo naselje i struktura stanovništva u njemu. Sve kuće u mahali, osim džamije i škole na početku ulice, uvijek su bile privatno vlasništvo u posjedu dubičkih muslimana, osim dvije kuće. Jedna od njih uz samu školu pripadala je kožaru Milanu Koteksu, koji se tu doselio 70-tih, a u drugu, do tada u posjedu porodice Pezić, doselili su 60-tih godina prošlog vijeka Drljići.

Puhalo od postanka nije značajnije mijenjalo svoj urbani izgled, osim što je osamdesetih godina prošlog vijeka sa desne strane ulice, na baštama i njivama Puhalčana, koje su od njih nacionalizovane, izgrađeno novo stambeno naselje Puhalo sa nekoliko stambenih zgrada i poslovnih objekata. U jednoj od njih su kancelarije Zajednice penzionog osiguranja. Na trotoaru, sa lijeve strane ulice, omladinci Puhala su 1963. godine zasadili drvored, koji je samo djelimično sačuvan. Puhalo je među prvim gradskim ulicama dobilo asfalt.

Većina puhalskih kuća do glavne ceste, kojom se odvijao frekventan saobraćaj prema Prijedoru, bila je ograđena drvenom tarabama. Dvorište ograđeno metalnom ogradom imale su samo kuće Ibre Babića, Halisa Delića, Enesa Delića... a kasnije i neke druge. Skoro svaka kuća je imala dvorište i baštu sa voćnim stablima. Najviše je bilo stabala šljive. Voćnih stabala, poglavito šljiva, bilo je na komšijskim međama. U dvorištu Hide Delića i Ice bio je crveni dud. Ponegdje je bilo i bijelih dudova.

Po završetku II Svjetskog rata u jezgru dubičkog naselja Puhalo mnoge porodice su ostale bez glave porodice. Domaćinstva su ostala na nezaposlenim udovicama i nedorasloj djeci. To se na drastičan način ponovilo i nakon agresije na BiH 1991-1995.g. Od početka srpske agresije na BiH, pa i nakon zaključenja Dejtonskog mira, mnoge kuće Puhalskog jezgra ostale su prazne ili je iz njih virila samo po jedna, obično ženska glava. Nažalost, ni danas nije drugačije, što ćete shvatiti kada pročitate tekst koji slijedi.

Tokom agresije na BiH, koja je u Bosanskoj Dubici počela već s proljeća i ljeta 1991. godine, svi muslimani Puhalske mahale, kao i drugi u Dubici, morali su svoju nepokretnu imovinu ostaviti srpskim vlastima i potražiti novi dom negdje u svijetu. Njihove stambene i poslovne objekte, zemlju i vrednije materijalne vrijednosti prisvojili su domaći i pridošli Srbi i neovlašteno koristili desetak godina. Tek nekoliko godina po uspostavi Dejtonskog mira, intervencijom Međunarodne zajednice, pretežan broj prognanih Bošnjaka vratio je otetu imovinu, ali se svojoj kući vratio samo neznatan broj njih, i to prvenstveno starijih. Žele okončati život ondje gdje su ga započeli. Materijalne vrijednosti, koje su do tada posjedovali, kao kućni namještaj, poslovni inventar, opljačkan je, a ako i nije pojeo ga je zub vremena. Dubičke vlasti se ni do danas za počinjeno nisu izvinile svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima, niti im omogućile siguran povratak, predviđen Dejtonskim mirovnim ugovorom.

U težnji da otmem od zaborava ovaj dio grada, u kojem sam se rodio, odrastao, radio i stvorio porodicu, sačuvan uspomenu na komšiluk i u vašem sjećanju oživim drage ljude koji su na neki način bili i ostali dio našeg života, pišem ovaj tekst. Svi oni su dio nas, ali i onih koji će iza nas doći.


Lijeva strana Puhalske mahale

Kada krenete iz centra grada i dođete na raskrsnicu puta koji vodi prema Prijedoru, s ljeve strane ćete vidjeti manji Spomen park sa visokim platnima. Na tim platnima i na vješalima postavljenim pored njih tokom Drugog svjetskog rata, na prvi dan bajrama 20.9.1944.g. ustaše su objesile 17 osoba sve tri vjeroispovijesti, tri skojevske muslimanke, katolkinje i pravoslavke. Na tom mjestu je do 70-tih godina prošlog vijeka bila pijaca poljoprivrednih i zanatskih proizvoda, dok nije preseljena na obalu Une. Do agresije na BiH taj dio grada pripadao je “Trgu Fadila Šerića”, narodnog heroja iz NOR-a. Prije drugog svjetskog rata tu su se u nizu pružali manji poslovni objekti: Klajina trgovina, Šnjacina krojačka radnja, Rizina kafana, Junuzova bosanska kuća “Inat” sa Husinim servisom za opravku radija i TV, a do njih je bila starija stambena zgrada na sprat, koja je pripadala preduzeću ŠIP “Kozara”.U toj zgradi su stanovali Mijatović Kosta- Kojo, zvani Švarc i njegova žena Sena, Prijedorčanin Šerif Kadić i Nevza, te Dračina Miloš s familijom. U prizemlju zgrade jedno vrijeme je stanovao i moj sestrić Rusmir Karat, dubički foto reporter i novinar, a na spratu familija Sekeli, iz koje ponikao poznati rukometni golman Vesna Sekeli Čaušević. Jedno vrijeme u toj zgradi stanovali su beg Ahmed Cerić i njegova žena Zora. U toku agresije Rusmirova familija je protjerana, stan im otet i trebalo je uložiti dosta truda i para da se stan vrati u posjed.

Prva zgrada na ulazu u ulicu Puhalo s ljeve strane bila je zgrada Osnovne škole sa prostranim dvorištem. Na njemu smo, dok smo bili đaci te škole, igrali lopte i pod nadzorom nastavnika Edhema Kalabe vježbali atletske vježbe. Školska zgrada je ozbiljnije oštećena u zemljotresu, koji je 26. i 27.10.1969. teško pogodio Bos. Krajinu i Bosansku Dubicu, pa je morala biti porušena. Neko vrijeme nakon rušenja školske zgrade, na tom prostoru je bila Autobuska stanica.

Na mjestu gdje se završavalo školsko dvorište,do školskog zahoda, bila je izgledna prizemnica, koja je mijenjala namjenu i stanare. Jedno vrijeme u njoj je bila apoteka. Nacionalizirana je od nekog Hadžikadića i data na korištenje učiteljici Danici, a kasnije je u njoj živjela porodica općinskog činovnika Halida Torića. Kad su Torići preselili u svoju kuću, jedno vrijeme tu je bila brijačnica. Pored nje, uvučenu malo od ceste, sedamdesetih godina prošlog vijeka veliku kuću na sprat napravio je Milan Radmanović, kojeg su zvali Koteks, jer se bavio preprodajom kože, a u prizemlju kuće kasnije je otvorio gostionu. Njegovu familiju su sačinjavali supruga Manda, prijatna korpulentna žena i kći Dragica, koja se kasnije udala za jednog od dva sina trgovca Enesa Delića. Dragica je umrla i kuća je sada u ruševnom stanju i prazna. Jedna od najvećih i najljepših kuća Puhala sada je oronula, opustjela i zarasla u rastinje i korov.

Do Koteksove kuće u manjoj kući sa baštom punom voćki, živio je Hasan Vojniković, ćevabdžija, koji je ćevape prodavao ispred Gradske džamije. Stari Hasan je sam živio u toj kući. Bio je gluh ko top. Nije bio ženjen niti je imao familiju. Imao je samo nekoliko mačaka. Umro je od raka. Imao je rodbinu u Vojnikovićima, ali mu je blizak rod bila i moja tetka Senija Hasančević, koju je Hasan često posjećivao. Tamo sam ga bliže upoznao. Mene je ponekad zvao da mu dođem u kuću pomagati praviti ćevape, a s njim sam više puta išao i na zbor u Milića gaj. Nakon njegove smrti njegov posjed nasljedili su rođaci Vojnikovići. Krojač Muris Vojniković srušio je staru Hasanovu kuću i napravio veliku kuću na sprat za svoju familiju. Muris je bio krojač konfekcionar, oženjen s Nurom Čustić.

U daljem nizu, uz Hasanovu kuću, bila je izgledna kuća u modernom stilu, prava vila, sa bogatim stepenišnim ulazom s prednje i istim takvim sa zadnje strane, uz koju je bio veliki voćnjak sa raznim vrstama voća, od kojih su bile najdraže jabuke petrovke. Kao djeca dolazili smo ih krasti, a ispod jabuke je obično bio svezan ljut pas Reksi. U kući je živio Ibro Babić, vozač i automehaničar, sa suprugom Sekom i djecom Hidom i Fehimom. Uz kuću je bilo prostrano dvorište ograđeno klasičnom metalnom ogradom. Bila je to jedna od najljepših kuća u Puhalu. Obzirom da je kuća bila velika, sa širokim hodnikom, u jednom dijelu kuće Babići su povremeno držali podstanare. Više godina tu su stanovali Drago Pocrnić, visoki finansijski službenik u dubičkoj opštini, sa ženom i kćerkom. Njegova žena je bila svima draga i plemenita, da si je mogao na ranu previti. Kad je Drago umro, žena i kći su odselili. U toj kući, negdje 1965.g. nakon stupanja u brak, tu su stanovali moji dragi prijatelji Omer i Mirsada Karabegović. Ja i moja supruga smo ih tu posjećivali. Ibro je bio veoma popularan među nama djecom, jer smo od njega dobivali gumu iz točkova automobila, od koje smo pravili gumene praćke. A praćka je u to doba bila redovan rekvizit svakog djeteta. Ibrin stariji sin Hido oženio je kćerku poznatog sportskog radnika Smila Tabakovića - Emiru, koju svi zovu Seka. Oni žive u Zagrebu. U braku su stekli sina Edina, koji je inž. Informatike i Denisa, koji je filmski producent.

Kad pominjem Babiće, ne mogu se ne sjetiti dana 25.6.92. kada smo ja i moja supruga Hatemina iz avlije Zuhre Ćehajić, kod koje smo bili u posjeti, gledali kako četnici guraju rukama i udaraju nogama Ibrina sina Fehima u crvenu “Maricu”, koja je (kako smo kasnije saznali) kupila dubičke mladiće i odvozila ih u banjalučki logor Manjača. Fehim je bio samo jedan od 42 prekrasna dubička mladića koji su tog dana odvedeni u logor Manjača, iz kojeg su pušteni tek po završetku rata, i raseljeni u treće zemlje.

Skoro svako domaćinstvo sa obje strane ulice Puhalo imalo je iza kuće poveliku površinu zemljišta, koju je koristilo za sadnju povrća i sijanje različitih usjeva, najčešće kukuruza. Na tom zemljištu, izuzetom radi opšteg (opštinskog) interesa od vlasnika u vrijeme Titove Jugoslavije za smiješno nisku nadoknadu, izgrađeni su Srednjoškolski centar (koji je Dubica dobila kao poklon od Srbije nakon zemljotresa) i Gradska sportska dvorana.

Po okončanju rata jedan od moćnih srpskih preduzetnika je otkupio kuću i zemljište Babića i njihovih susjeda Ćehajića - Zuhre i njene kćerke Aide (čija je kuća u ratu devastirana) na obližnjem Trgu “Fadila Šerića” i izgradio veliki stambeni objekat koji je povezao Puhalo sa Trgom “Fadila Šerića”, na kojem su i danas biste poznatih heroja NOR-a, među njima i bista narodnog heroja Fadila Šerića.

U dvorištu Ibre Babića, odmah uz kuću Džafera Šerića, šezdesetih godina prošlog vijeka izgradili su kuću sa lokalom, Muharem i Haska. Ne sjećam se njihova prezimena. Zemljište su otkupili, mislim, od Babića. Imali su više djece, kćerke Seniju, Murisu, Emsu i sinove Muhameda i Husu. Najstariji od njih bio je Muhamed, povisok mladić. Bili su to veoma pošteni i marljivi ljudi, koji su se brzo uklopili sa Puhalčanima. U prizemlju novoizgrađene kuće instalirali su “vatreni” mlin, koji je radio nekoliko godina, a kada im se kasnije pokazao nerentabilnim otvorili su prodavnicu, koja je pred rat zatvorena. Muharema su svi zvali Muharem mlinar. Sa mojom sestrom Najom bili su u prisnim prijateljskim odnosima. Ispred njihove kuće neko od članova obitelji je izgradio kuću na sprat, u kojoj je u prizemlju bila trgovina sa voćem i povrćem. Po okončanju agresije na BiH u njihovoj kući je otvorena pekara u kojoj se kruh i ukusno pecivo moglo kupiti preko cijelog dana.

Do njihove kuće, malo uvučena od ceste, sa grožđem ispred, bila je kuća obućara Džafera Šerića, koji je imao obućarsku radnju u Petrinji, nedaleko od Četavine ćevabdžinice. Na istoj lokaciji rođen je i živio Džaferov otac Suljaga. Džafer je rođen 1900, a preselio 1974.g. Sa ženom Šuhrom r. Mujagić, koja je bila veoma pametna i pronicljiva, Džafer je stekao sinove Ahmeta, Sakiba, Sabita i kćerke Hatidžu- Tidžu i Mirsadu. Svi su voljeli sport. Muški igrali u FK “Borac”, a ženske se u “Partizanu” bavile gimnastikom. Svi su stekli za to vrijeme zavidan stepen obrazovanja i imali zahtjevna zanimanja. Marljivo su radili, a muški su počeli formirati svoje porodice. U težnji da unaprijede život Šerići su odlučili da sele. Kuću su prodali komšijama Krivdićima i preselili u Banja Luku. Sa njihovim odlaskom Puhalo je mnogo izgubilo. Prvi je Dubicu još u mladim danima napustio Ahmet, radi školovanja u Tehničkoj školi. Tamo se zaposlio, oženio se sa Tahirom i dobio blizance Amira i Admira, koji sada žive u Danskoj. U Banja Luku su za Ahmetom preselili Sakib, Sabit i Mirsada, a nakon Džaferove smrti i Šuhra.

Sakib ima dvije kćerke i živi sa suprugom u Danskoj. Imaju četvero unučadi. Sabit je do odlaska u Banja Luku radio u dubičkoj poreskoj upravi i bio oženjen s Banjalučankom Nermanom. U braku su stekli kćer. Iz Banja Luke su preselili u Rijeku, gdje je Sabit rano umro, a Nermana, Ahmet i njegova Tahira preminuli su u Danskoj. Ahmet je bio rukovodilac u banjalučkoj privredi, a Sakib je radio u knjigovodstvu. Tidža se 1965. u Banja Luci udala za banjalučkog profesora Fuada Galijaš i stekla s njim kćerku Arminu, koja sada živi u Gracu. Armina je udana za Dinu i imaju kćerku Enu. Nakon progona iz Banja Luke Tidža se nastanila u Danskoj, ali i sada rado posjećuje Banja Luku i misli na Dubicu. Najmlađa, Mirsada se u dala za Zulfikara Gačića - Edu i s njim je rodila sinove Mirsada i Seada. Nakon rata svi su živjeli su u Chicagu. Mirsada je u Avio kompaniji stekla penziju, nakon čega su se ona i muž vratili u Sarajevo, gdje i sad žive. Sinovi su im ostali u Chicagu. Sead je oženjen sa Elvisom.

Do Šerića su živjeli Halid i Havka Torić, a s njima i Halidova majka Rasima, starica dobrog zdravlja. Uz kuću su imali dvorišni objekat u kojem se ljeti kuhalo i boravilo, a u produžetku baštu, koja je dosezala do Pezića mezarluka. U toj kući nakon NOR-a su stanovali borci, a posljednji od njih bio je neki Stojaković. Kuća je ranije pripadala porodici Hadžikadić. Torići su u kuću doselili od kuće kod škole, na ulazu u Puhalo. Prema nekim drugim izvorima ta kuća je bila vlasništvo majke Hivzije Metić, iz roda Halandarevki, nane Zele, Keme i Minke, od kojih je kuća oduzeta i data Torićima. Halid je bio službenik u dubičkoj opštini, radio na finansijskim poslovima i statistici. Imao je takav rukopis, da je pravio natpise za firme. Halid i Hatka su u braku stekli 4 sina i kćerku. Sinove Mustafu,

Omera, Besima, Sulejmana i kćerku Nevzu. Mustafa je postao doktor - zubar, Omer bio klasan fudbaler, vrstan dribler, dubičkog NK “Borac”, a Besim je postao rudarski inžinjer. Jedno vrijeme radio u Rudniku Ljubija. Nevza se udala za nekog van Dubice, a Sulejman je bio automehaničar i oženio se sa …. Omer je bio oženjen Semkom, kćerkom trgovca Rifeta.. Bikinog. Torići su bili dobri i karakterni. Volio ih je cijeli grad.

Do Torića kuće bila je fina prizemnica u kojoj je jedno vrijeme stanovali Ismet Pezić, žena Sija i njena sestra Ćamka. Ismet i Sija su poznate dubičke sahadžije. Uz kuću je bila velika štala, u kojoj je Ismet imao konje, kakve je malo ko imao u Dubici. Tome svjedoči izreka, koja se mogla često čuti na sijelima, “Ismetovi konji asi”. Ta kuća je ranije pripadala Veljku i Dadi, koji su kuću 60-tih prodali Drljić - Đuri i Radojki. Oni su držali krmke, i to je bila prilika nama djeci da ih vidimo uživo. U Dubici se puno pričalo o tome da je Dadin brat bio pripadnik organizacije “Mlada Bosna”, koja je izvršila atentat na Ferdinanda, i da je u Dubici uhapšen. Na to me podsjetio Ismet Čaušević, koji dobro poznaje historijsku građu Dubice. Drljići su nekud odselili… a njihovu kuću i zemljište je nakon ovog rata otkupio sin trgovca Sakiba Sevlića Ćeno, zet Bilježnikovce, oženjen sa Sakibinom kćerkom Nađom.

A na tom prostoru, do Drljića, bile su dvije kuće Mujičić Rasima i Fatime. Rasim je bio opštinski bilježnik, pa su njegovu Fatimu po mužu svi zvali Bilježnikovce. Imali su punu kuću djece: sinove Taiba, Saima, Sakiba, Muhameda kojeg su zvali Čik i Ahmeda kojeg su zvali Žilo, te kćerke Šemsu, Sakibu i Razu. Do ceste su imali visoku kuću na sprat sa dva ulaza obojenu žutom fasadom i drugu veliku u dvorištu, na koju se nastavljao voćnjak. Ova druga je porušena krajem šezdesetih, iako nije bila u ruševnom stanju. Na mjestu te kuće Bilježnikovce sin Ahmed - Žilo, kada je oženio Midhetu, kćerku puhalskog hodže Medenhodžića, napravio je dugu prizemnicu za svoju familiju. U toj kući je rođen Mirza, koji se oženio Jasnom Haskić, kćerkom brice Avde Haskića. Oni žive u Chicagu. Iza voćnjaka je bila bašta koja se protezala prema naselju Binječka.

U voćnjaku su imali šadrvan, u kojem su Mujičići provodili popodneve, a muški pili i kartali. Muhamed Čik je bio priznat privrednik i uspješan direktor Građevinskog preduzeća, koje je u njegovo vrijeme bila najuspješnija dubička firma. Iz Dubice je odselio u Zagreb. Šemsa se bavila rukotvorinama i izdavala ženama vez, od kojeg su mnoge porodice ostale bez muževa u toku II svjetskog rata nekako preživljavale. Druge mogućnosti za zaposlenje nije bilo. Izdavanjem veza bavili su se još Metić Rifat, Meleća, Davudova žena Eka, a kasnije i neki drugi. Moja sestra Naja je u vezu imala dugogodišnje iskustvo, pa je pretežno kreirala mustre (otpočinjala nove modele) i vršila popravke. To je bilo nešto bolje plaćeno. Vezlo se na đerđefu (drveni četvrtasti okvir u obliku stola, sa nogarama) i na tromilu (okrugli drveni obruč, pravljen od sita). Vezli su se stolnjaci sa maramicama, vezle i kerale maramice za kićenje na svadbama, ženske bluze, peškiri...Zarada od keranja i veza bila je značajan prihod za žene, za koje nije bilo druge mogućnosti zaposlenja. Sve se to preko Zagreba i Ljubljane izvozilo vani.


Sjedište Šemsine firme bilo je u Zagrebu i Dubrovniku.

Saim je bio je stolar i imao dobro opremljenu stolarsku radnju, koja je jedno vrijeme bila u prizemlju kuće, sa ulazom od Veletalnića. U tom prostoru 70-tih godina Žilo je držao gostionu, sa baštom pod krošnjama šljiva i pečenjarom, gdje smo rado odlazili u predvečerja na jagnjetinu s ražnja. Saimov sin Naim živi u Rusiji i donirao je značajna sredstva za obnovu čaršijske džamije, koja je porušena tokom agresije. Jedno vrijeme u kući je živio i Spahić Edhem - Spahija, opštinski tržni inspektor oženjen sa Zumrom, a imao je posinka Hidajeta i sina Raifa. Hidajet je bio dr. zubar, a Raif vrstan rukometaš dubičkog “Partizana”. Iz Dubice je odselio, mislim, u Novi Sad. Tamo sam ga jednom prilikom susreo. Raza je teško oboljela i mlada umrla.

Bilježnikovce kuća je jedna od rijetkih u Puhalu, koja je tokom II svjetskog rata imala podrum, u koji su se na dan oslobođenja Bos. Dubice 27.4.1945. sklonile mnoge komšije. Tog dana su partizani iz Srbije sa domaćim sve muške izveli na trotoar ispred kuće i streljali, a spasili su se Veletalnić Meho i Alijagić Abdurahman, otac Uzeira Alijagića, koji je bio jedno vrijeme i predsjednik dubičke opštine, a umro 2018.g. u Chicagu kao izbjeglica. Tog dana je u Puhalu od Talića i Lelića kuća do centra, Leptihoru i Zulića mahali ubijeno 169 muslimana. Sve te Mujičića kuće više ne postoje. Nakon ovog posljednjeg rata, Mujičića zet Ćeno Sevlić, oženjen Sakibinom kćerkom Nađom, koji živi u Zagrebu, otkupio je zemljište od Boškovih nasljednika, Žilinih i drugih suvlasnika i na cijelom tom prostoru na kome su bile tri kuće izgradio veliku zgradu,u kojoj sada niko ne živi, a obilaze je samo ljeti i povremeno.

Između Mujičića kuće i kuće Mehe Veletalnića bila je bašta, koja je pripadala Mujičićima. Meho je bio Mesar, oženjen sa Alemom. Imao je svoju mesnicu. I on je preživio streljanje ispred Bilježnikovce kuće, ali nije živio dugo nakon oslobođenja. Iza kuće su imali kuruzanu, dvorište, na koje se u širini oko 15 m nastavljala bašta prema Binječki. Na sred bašte je bila jabuka zelenika. Imali su sinove Muhameda i Ahmeda i kćerke Mevlidu i Feridu. Mevlida se udala za Behzada Bećirevića i od tada žive u Zagrebu, a Ferida se nije udavala. Muhameda su zvali Žicko. Bio je šef računovodstva u DRM, a imao rukopis za muzej. Za svoje preduzeće ali i za druge je ispisivao firme i razne obavjesti. Njegov brat Ahmed, koga su zvali Tanle, je imao te iste vrijednosti, bio boem. Pune 4 godine čekao je red za studij slikarstva u Parizu. Živio je u Zagrebu, a preko ljeta dolazio u Dubicu i rado kopao u bašti. Muhamed je oženio kćerku Salke Šerića, zidara iz Pezića mahale, Najilu i s njom stekao sina Darmina i kćerku. Darmin je u Parizu završio Akademiju umjetnosti i postao cijenjen umjetnik. Ahmed se nije ženio. Nakon rata je dolazio u Dubicu i rado odlazio na Unu. Volio je voziti čamac sa kajakom. Jednom prilikom se nije vratio, pao je u vodu i ugušio se u plićaku, iako je bio izvrsan plivač. U Veletalnića kući sada živi samo Ferida. Kuća je nakon rata obnovljena, ali u istim gabaritima i na istom mjestu gdje je bila stara kuća.

Do Veletalnića kuće je bila Horozovića kuća, Mehmeda i Sulejmana- Sulje, sa dva ulaza sa strane. Na ulazu do Veletalnića živio je Mehmed Horozović, oženjen sa Hasibom, koju smo zvali Eba, a na drugom Suljo Horozović, oženjen s Fatimom. U ono doba žene su rijetko zvate po njihovim imenima. Tako su Ebu svi zvali Mehmedovce a Fatimu Suljince. Valjda zato što nisu radile u nekom preduzeću, već bile domaćice. I Mehmed i Suljo bili su obućari. Suljo Horozović je za ono vrijeme živio dugo. Umro 1962. godine, mislim u 76. godini života. Njegova djeca su sinovi Adem, Muharem i Ilijaz i kćerke Adevija, Asija, Naima i Hata.

Mehmed je rano umro. Iza njega su ostali njegova žena Hasiba- Eba i sin Šaban. Eba je bila jako pogurena. Kad su u bosanske kuće umjesto sećija počeli unositi stol i stolice, modernizirao se i Šaban. Jedne prilike kad je Eba pošla sjesti na stolicu, neki nestaško joj je izvukao stolicu, a ona pala na grbu i jedva došla sebi. Ali se sve dobro završilo. Kad je Šaban oženio trgovkinju Zubejdu, kćerku trgovca Mustafe Lelića, koga su zvali Prljak, iza stare kuće su izgradili sebi novu kuću. Šaban je radio kao majstor na TI “Knežopoljka”, a Zubejda bila trgovački poslovođa. Novu kuću iza stare, na svojoj strani, izgradio je i Muharem, koji je oženio Lutviju. Šaban i Zubejda su rodili dvije kćerke, Merimu i Samiru, a Muharem i Lutka sina Nedžada i kćerku Majdu, koja se udala u Zagreb za Branka. Tamo i sad živi.

Najstariji sin Sulje Horozovića Adem je nakon ženidbe sa Subhom izgradio kuću na bašti. U njoj su rođeni sin Edvin, kćerke Aida i Maida. Adem je radio u ŠIP “Kozara” kao činovnik, a njegova žena Subha bila daktilograf u opštini. Kada je njihova kuća srušena radi izgradnje škole, preselili su Banja Luku, gdje su izgradili kuću. Najstarija Suljina kćerka Adevija udala se za Murata Karabegovića, koji je nakon II Svjetskog rata došao u Dubicu iz Foče s majkom koju smo zvali Omeragince i sinom Omerom. Omerova majka je zaklana na Čehotini, a njega je spasila njena sestra. Murat je bio vrstan obućar. U Dubici je otvorio obućarsku radnju, a u Delića mahali je izgradio kuću, u kojoj je Adevijom stekao sinove Bakira i Dževada i kćerku Bakiru. Sva njihova djeca stekla solidno obrazovanje.

Omer je bio nastavnik fizičkog odgoja i duži niz godina vršio dužnost Sekretara SOFK. Oženio je Mirsadu i s njom stekao sina Almira i kćerku Almu. Tokom agresije na BiH izbjegli su u Njemačku, a po povratku se nastanili u Bihaću. Bakir je komercijalista. Oženio je Nitu Mustedanagić i s njom stekao sina Adnana - Adu i kćerku Azru. Tokom agresije izbjegli su u Hrvatsku i nastanili se u Zagrebu, gdje i danas žive. U Zagrebu su pokrenuli privatni biznis s voćem i povrćem, koji su nedavno ugasili i penzionisali se. Adevijin sin Dževad bio je službenik SDK. Oženio je Dinku. Nakon progona iz Dubice živjeli su u Njemačkoj pet godina, a iz njemačke prešli u Ameriku, državu Vermont, gdje i sada žive i rade. Suljina kćerka Asija je prva otišla iz Horozovića kuće, kad se udala za Aziza Muftića. Živjeli su u Banja Luci, gdje su rođena njihova djeca - kćerke Menka i Zlatka i sin Zlatan - Zlatko. Mlađa od Asije Naima udala se u Veliku Kladušu za Džemala, kojeg smo zvali Ljudo i s njim stekla kćerku Mirsadu i sina Senada, koji je poginuo u posljednjem ratu. U Banja Luku se udala i najmlađa Hata. U braku s Mujom rodila je kćerku Edinu. Muharem je jedno vrijeme bio obućar, a nakon toga službenik za osiguranje. Ilijaz je već u srednjoj školi preselio u Banja Luku, oženio se sa Banjalučankom Džemkom. Njihova djeca su sin Emir i kćerka Lejla. Niz godina, sve do agresije na BiH, Ilijaz je bio Šef budžeta u opštini Banja Luka. Tokom rata izbjegli su u Ameriku, državu Vermont, gdje i sada žive. Emir i Lejla su stekli visoko obrazovanje i formirali svoje porodice. Šaban i Zubejda borave u inostranstvu, kao i njihove kćerke. Njihova kuća je prazna i oni u njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta. Isti slučaj je i sa Muharemovom kućom. Lutka i Muharem žive u Americi na Floridi i samo povremeno dolaze kući u Dubicu. Tragičnim slučajem su ostali bez sina Nedžada, a njihova kćerka Majda je udana za Hrvata i živi u Zagrebu. Kuća Šabana Horozovića nakon rata u BiH ostala je prazna. U njoj borave samo neko vrijeme preko ljeta

Moj otac Sulejman Bećirević bio je prvi komšija Horozovića. U prvom braku mu je umrla žena, a drugi sa Lelić Fatmom okončan razvodom. Kada se udala za mog oca Fatma je imala iz prvog braka sinove Omera i Smajila i kćerku Ifetu, koji su 60-tih odselili u Zagreb i tamo ostali. Treći brak, u kome sam ja rođen, moj otac je sklopio sa Adilom Hasančević, koja je prije toga samo dva mjeseca bila udana za Dizdar Huseina. Husein je bio vrlo bogat. Imao je nekoliko kuća, a jedna od njih kasnije je postala Četavina pekara. Husein je zbog bračnih razmirica prodao svu svoju imovinu i 1929. otputovao u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Kratko po njegovu odlasku dobio je kćerku Naimu - Naju, koja nikad nije vidjela čak ni sliku svoga oca.

Ja, Zijad Bećirević, rođen sam, odrastao i oženio se u porodičnoj kući moga oca u ul. Mile Mećave, na broju 23 i u njoj proživio teške ali presudne godine za moju porodicu i porodicu moje sestre Naje. Novu kuću kod Une počeli smo zidati u junu 1970.godine. Temelj smo izgradili godinu ranije. Očeva kuća je srušena 25.7. 1974.g. jer je trebalo proširiti put koji je kraj nje vodio novoj školi. Pomogli su nam rušiti Tomić Josip i neki Franjo - Franc. Iz istog razloga srušena je kuća nane Mustafince u sokaku koja se našla na sred puta prema školi i kuća Adema Horozovića, koja je bila izgrađena na bašti. Ne zna se tačno kada je moj otac napravio kuću. Pretpostavlja se da je to bilo 30-tih godina prošlog vijeka. Vrijedi znati da je kuća u to vrijeme imala kanalizaciju i sergen ili hamam, koji je korišten kao kupatilo,a u kojem se moglo prati i suđe. U toj kući ja sam rođen početkom Kozarske ofanzive 18.2.1942.g. U njoj je umro moj otac 1952.godine, kad sam imao nepunih 10 godina. U njoj sam odrastao i oženio se sa Hateminom Hatipović 29.11. 1966.godine.

Godinu prije smrti (1951) moj otac je u kuću primio moju sestru Naju sa troje djece, Rusmirom, Azizom i Sulejmanom, koju je kad se razboljela ostavio suprug Rasim Nezirević, rodom sa Sane. Od tada smo imali samo jednu godinu sretnog zajedničkog života. Poslije očeve smrti nas šestoro je živjelo u kuhinji i predsoblju, bez ikakvih sredstava za život. Jedini prihod bila nam je kirija za sobu koju smo izdavali i zarada moje sestre Naje od veza. Sestra je imala oboljenje kostiju, pa je nekoliko godina bila na liječenju u Kraljevici i Biogradu. Pune 2,5 godine morala je nositi željezni mider na leđima i ležati u drvenom koritu. I sada mi suze udare na oči, kad o njoj pišem. Bila je najveći paćenik u Dubici. Taka bolesna morala je raditi. Čitav dan i noću uz gazenu lampu bocala je iglom, samo da nas prehrani. A kad joj je malo svanulo, kad je poodrastao njen sin Sulejman, napravio sebi kuću na mjestu moje stare kuće, ubiše ga, a time i i nju dotukoše. Imali smo mi i bašču, ali nam je oduzeta do kućnog praga za izgradnju nove škole. Opština nam je oduzela i prizemlje i postavila stanare, a mi dobivali kiriju u vrijednosti 1 kg govedine. Prva živa para i prva fasunga ušla je u našu kuću avgusta 1961. kada sam ja završio Ekonomsku školu u Prijedoru i počeo raditi u dubičkoj opštini.

Neko vrijeme poslije sestrin sin Rusmir završio je zanat i počeo raditi, a par godina kasnije i kćerka Aziza. Bili su to dani obnove i procvata. A svih tih teških godina u našoj kući su mnogi stanovali, proveli sretne godine života i iz nje napravili najznačajnije korake u budući život. Bile su to porodice: Mustafe Kive - Spahića, opštinskog činovnika Muharema Ljubijanca, krojačica Zuhre i Zilhe Ćejvan, mesara Sulje Delića i ledični stanari, samci: veterinarski tehničar Milan Petrović, sekretar dubičke Zem. zadruge Pero Gligić, učiteljica Olgica Pušibrk, nastavnica Dragica Vukelja, neki Milorad, a potom prve komšije Idrizovići dok su srušili staru a gradili novu kuću. Pored naše kuće se išlo u sokak u kojem su bile kuće Murata Metića, koji je bio gradski telal, Kemala i Taze Delić, pekara i kuća Sulje Ćejvana, kuća nane Mustafince, a zadnja u tom redu bila je kuća Hašima Jahića, a do nje kuća Ibre i Razije. Od tih kuća ostale su samo neke, a i te su prazne. Ko želi znati više o ovom dijelu Puhalskog naselja može naći na Google pod naslovom “U sokaku nane Mustafince”.


S druge strane sokaka bila je kuća Ibre Ključanina, a do nje uz glavnu cestu, Delića kuća, na sprat sa dva ulaza. U njoj su živjeli Omer Delić i Omerovce sa porodicom. Na ulazu do sokaka u prizemlju je živjela Hida Delić sa kćerkom Rasimom, a na spratu je bila Bisera Delić. Obje su tokom rata ostale bez muževa. Hida je imala kćerku Rasimu i sina Ibrahima, koji je poginuo u JNA prilikom iskakanja iz aviona padobranom. Rasima je bila krojačica, a udala se za Gradiščanca Litrić Đulagu, koji je radio u štampariji dubičke Papirnice kao slovoslagač. U braku su stekli sinove Ibrahima i Zlatka. Obojica su tokom rata otjerani u banjalučki logor Manjača, koji su preživjeli, a potom iseljeni u treće zemlje.

Na drugoj strani Delića kuće živjela je Delić Mina, koja je rano ostala bez muža Omera. S njim je rodila sinove Enesa i Ediba i kćerke Minu i Asimu. Mina je bila učiteljica, a udala se u Ljubiju za čovjeka koga su zvali Tarzan. Asima je jedno vrijeme živjela u staroj kući, a nakon udaje preselila u novi stan u stambenom naselju Puhalo, koji je dobila od firme. Tokom rata iz stana je istjerana, ali ga je nekoliko godina kasnije po završetku rata vratila u posjed. Enes i Edib su bili poznate trgovačke poslovođe. Svaki je sebi napravio kuću. Enes je oženio Sajdu Travačnić i s njom pored stare kuće izgradio lijepu prizemnicu, u kojoj su rođeni sinovi Enko i Nerko i kćerka Nerma. Pred rat je jedan od njih obolio i umro. Bio je oženjen kćerkom Milana Koteksa Dragicom. I Dragica je umrla. Nerma je u Zagrebu završila pravo, tamo se udala i ostala tamo živjeti. U trgovini je radila i Prijedorčanka Timka, koju je Edib oženio. Doveo je u staru kuću, a kasnije su preselili na Urije, u Moštaničku ulicu, gdje su izgradili prizemnicu. U njoj su rodili kćerku Murisu, koja se udala za Velimira, sina prosvjetnih radnika Đordja i Dragice Kučinar.

Tokom rata Delića kuća je porušena, a Ibrahim, koji se vratio u Dubicu počeo je na istoj lokaciji graditi drugu, koja je još nedovršena. Ibrahim sa suprugom i danas živi u kući Tabakovića, izgrađenoj na bašti Suljage Tabakovića. Jedno vrijeme nakon II Svjetskog rata u Delića kući je živjela i Hanife, sestra Hidina, koja se udala u Prijedor, i njeni sinovi Fikret, po zanimanju konobar, Hikmet i Ismet- Itan Avdić, koji je radio u Elektro Bos. Dubica i bio oženjen Gordanom.

Uz Delića kuću, nešto povučenije od ceste, kuću je izgradio zidar Pekić Ibrahim. U braku sa Esmom, ženom velikog veselog srca, stekao je sinove Fuada i Zijada. Fuad je jedno vrijeme radio kao ložač u opštini, a kasnije u TI “Knežopoljka”, a Zijad je bio veoma ugledan trgovac, aranžer i firmopisac u trgovačkom preduzeću DRM. Ibrahim je kao vrstan majstor izvodio različite građevinske radove, izgradio i opravio mnoge kuće u obje Dubice. Njegovo djelo je bakarni krov na Manastiru Moštanica u planini Kozari. Ja i moj drug Spahić Salih, dok smo išli u srednju školu, asistirali smo mu pri uređenju vanjske fasade na kući Bekira Seferovića. Jedno vrijeme Fuad je živio u očevoj kući, a kasnije izgradio kuću na Urijama i u nju preselio. Zijad je nakon ženidbe sa Ezitom na širokom prostoru do ceste izgradio katnicu, u kojoj i sada živi, ali u drugom braku, jer mu se prvi raspao tokom rata. Nakon Ibrahimove smrti samo nekoliko dana kasnije umrla je i njegova žena Esma, što je bilo šokantno za sve građane Puhala, ali i Dubice. Roditeljska kuća je ostala prazna i u njoj niko ne živi, a održava je Zijad Pekić, koji je sa suprugom boravi u vlastitoj kući, u kojoj je preživio rat. A slično se dogodilo i sa bračnim parom Čaušević Ilijazom i njegovom suprugom Zumrom. Kratko vrijeme po smrti Ilijaza od tuge je presvisnula i njegova supruga Zumra. Njihova povezana smrt je pokazala koliko je bila jaka njihova ljubav, koja ih je do smrti držala u braku.

Mnogo vremena ranije, prije nego su Pekići izgradili svoje kuće, zadnja kuća do sokaka, koji se zvao Islića sokak, bila je kuća u kojoj je živjela Meleća Kišmić,majka krojača Mustafe Kišmića. Po završetku NOR-a u njoj je održavana mektebska nastava. Tu kuću su od Kišmića kupili Jogići, koji su u Dubicu doselili iz Bužima. Moglo je to biti 1967/68. Porodicu Jogić sačinjavali su Ibrahim, njegova žena i dva sina, Izet i Ismet. U kući je ostao mlađi Ibrahimov sin Ismet, a stariji Izet, koji je bio borac ABiH, sada živi u Bihaću sa svojom porodicom.

Sa jedne strane Islića sokaka su puhalski mezarluci i džamija, a u dubini sokaka, uz same mezarluke, je kuća Razimovce Islića. Njeno ime je bilo Mina. Zašto su je zvali Islića, ne zna se, jer njen muž je bio Razim Tuzluković. Po sjećanju Hasnije Dautović Islići su bili u posjedu velike površine zemljišta, od koje su jedan dio ustupili za izgradnju džamije i za mezarluke. Neka Islićkya se udala za Tuzlukovića, ali nisu imali nasljedstva. Kućni grund je dobio i kmet Bećkan, koji je tu napravio kućicu, a radio je na održavanju mezarluka. Iako sam bio dijete, sjećam ga se kao niskog punijeg čovjeka. Pred njihovom kućom je bio visoki dud. Njihova djeca su sin Ćazim i kćerka Asima. Ćazim je bio vatrogasac i svirao u vatrogasnom orkestru. Stasitog i visokog bilo ga je fino vidjeti sa pleh muzikom na Prvomajskoj paradi, priređivanoj svake godine za uranak. Ćazim je oženio Asiju, koju su svi zvali Sija, a bila izuzetno cijenjen ugostiteljski radnik, i s njim stekao sinove Lalu i Faruka. Sijin odnos prema mušterijama, kad je radila u dubičkom Zdravljaku, hvali i Dilista Međedović u svojim memoarima “Biseri Bosanskodubičke sehare”. Oni su živjeli u prizemlju kuće, a na spratu je bila nane Rasima i njena Asima sa svojom familijom. Asima se udala za Osmana Dautovića, koji je nakon onog rata bio sekretar dubičke opštine. U braku s njim rođen je sin Hazim, poznatiji kao Majki i kćerke Vasvija - Seka i Hasnija. Vasvija se udala za dr. Hazima Oreščanina, a kad je 1991. počela agresija na BiH stavila se na čelo Mirovnog dubičkog pokreta u pokušaju da se zaustavi rat i bila prva koja je svoj život posvetila zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj.

Zahvaljujući njoj u spašavanju i zbrinjavanju prognanih Dubičana u Njemačkoj posvetio se humanista Martin Fisher. Njegovim konvojima iz Dubice je izašlo blizu 3.000 prognanih. Nakon rata Vasvija je živjela s mužem i djecom u Austriji, a 2019.g. je iznenada umrla. Njena sestra Hasna, medicinska sestra, sa djecom i unučadi živi u Linzu, Austrija. Šok za njihovu cijelu familiju i cijeli grad bilo je ubistvo (s početka rata) njihova brata Hazima poznatog kao Majki. Njegov ubica Stojan Zgonjanin je amnestiran odgovornosti, što je dodatni bol zadalo svima u familiji. Hazim je bio oženjen sa Gordanom i s njom stekao dvoje djece. Živjeli su u kući izgrađenoj neposredno uz staru Razimovce kuću. Nakon ovog rata njihove kuće su porušene i ostale su samo ruševine.

Nekoliko desetina metara dalje od Razimovce kuće ranije je bila mala prizemna kuća stare nane Zibe, uvijek svježe okrečena u bijelo. Ziba je svekrva Razimovce. Imala je dva sina, Razima i Teufika, koji je davno napustio Dubicu. Sa Zibom su živjela dva njena unuka, sinovi od Teufika Tuzlukovića. Stariji Šefik i mlađi Hasan. Njihova majka je bila iz Bos. Krupe. Stariji je još kao mlad nekud odselio. Ziba je u Dubici bila poznata kao najbolja za salivanje strave, pa su joj svi dolazili i dovodili svoju djecu, da ih oslobodi stresa. Malo koje dijete je odraslo, a da mu nije salivana straha. Bilo je to kao vakcinacija, samo ne prije već nakon stresa. Zibin unuk Hasan je završio automehaničarski zanat kod Banjca (pokretača i voditelja Autoškole) i jedno vrijeme radio kao automehaničar. Nakon njegova odlaska u Zagreb i smrti nane Zibe u njihovoj kući, dok nije porušena, jedno vrijeme je živio Paratušić Dedo iz Kozarca sa svojom familijom.

A do Zibine kuće, na bašti, koja se pružala prema cesti, u maloj kućici živjeli su Fata i Ahmet, koji su došli iz Sunje. Njihova kćerka Zlata se udavala tri puta. U prvom braku je stekla sina Šerifa, u drugom sa nekim Hadžićem iz Kozarca Šefika, a u trećem sa Dervišem- Dedom Paratušić, koji je bio pružni radnik, kćerku Adilu. Njihova kuća je srušena. U Dubici sada živi samo Šefik sa svojom porodicom, a napravio je kuću negdje na obilaznom putu. Jedno vrijeme je bio u Njemačkoj, ali se vratio. Njega Dubičani znaju kao Šefika Zlatinog.

S ljeve strane Islića sokaka bile su još dvije kuće. Jedna od njih izgrađena u bosanskom stilu je vakufska i u njoj su stanovali imami Puhalske džamije. Sada je prazna i obnavlja se. Jedan od prvih imama Puhalske džamije kojeg pamtimo od 1937.g. bio je Omer Taletović, a 1946/47 naslijedio ga je Muhamed ef. Medenhodžić, kojeg se i ja sjećam. Imao je sina Midhata, koji je postao visoki oficir JNA i kćerku Midhetu. Midheta se udala za Mujčić Ahmeda - Žilu i s njim rodila troje djece. Medenhodžića je 1957. zamijenio ef. Barak, a ovoga 1959.g. Himzo ef. Gušić, koji je došao iz Bužima. Ef. Gušić je bio oženjen sa Dervišom r. Dedukić i s njom je stekao sina Bedrudina i kćerke Bedriju, Suadu i Azru. Himzin sin Bedrudin je poznati bh novinar i jedan od najvećih patriota BiH, koji se i danas preko svoga internet portala aktivno bori za dobrobit Bosne i njenih naroda.

Postigao je svojevrstan rekord, obavio i objavio preko 1000 intervjua sa poznatim ličnostima kulturnog i političkog života BiH i okruženja. Oženjen je sa Mirsadom i imaju dva sina, Dženana i Saida. Iz Dubice su Gušići preselili u Banja Luku, u kojoj je do pred sam rat Bedrudin bio predsjednik IZ-e. Nakon progona iz Banja Luke on i njegova porodica nastanili su se u Americi, gdje i danas žive. Kada je (25. 8. 1965) Himzo ef. Gušić preselio u Banja Luku, kraće vrijeme je službovao neki visok mršav hodža iz Krajine, a poslije njega je došao Mustafa Aljević iz Trnova i ostao u Dubici do agresije. Aljević je obavljao vjerske obrede u više dubičkih džamija, a ostao je na dužnosti imama punih 28 godina, sve do maja 1993.g. kada je sa ostalim dubičkim Bošnjacima protjeran u Njemačku, gdje i sad živi.

Druga, manja prizemna kuća u Islića sokaku, tek kasnije adaptirana, pripadala je Adeviji Ćejvan, koja je tokom rata ostala bez muža, sa puno djece. Radila je kao podvornica u Osnovnoj školi “ Franjo Kluz”.

Sa malom platom teško je bilo prehraniti kćerke Seniju i Sakibu i sinove Omera i Ibrahima, poznatijeg po nadimku Banja. Najstarija Senija se udala za željezničara Salku i s njim rodila više djece, kćerku Izetu, sina Iska. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Omer se oženio sa Sisačankom i preselio u Zagreb, gdje je radio kao vozač tramvaja. Banja je bio krojač, a radio je u TI “Knežopoljka”. U braku sa Novljankom Zumretom stekao je sina i kćerku. Živjeli su na Urijama gdje su izgradili kuću. Banja je imao prirodni dar za slikanje, a bio je i dobar pjevač. Prerano je napustio ovaj svijet. Zidovi nekih dubičkih kuća i danas su ukrašeni njegovim slikama. Sakiba je u braku sa Hazimom Džinićem stekla sina Muhameda, koji se već u prvim danima agresije na BiH oglasio u poznatom časopisu “Dani” s tekstom “Život u okupiranom gradu - Bosanska Dubica”. Sakiba i Hazim su prerano umrli, a Muhamed napustio kuću koja je nakon rata ostala prazna. U njoj trenutno živi stanarka Savka.

U prvoj kući do džamije, na skretištu u Binjačku, živio je Edhem Dizdar. Bio je oženjen s Maricom, koja je bila učesnik NOR-a i aktivna u radu SUBNOR-a Kad je Marica umrla, Edo se oženio s Muhibom, za koju mislim da je došla iz Bužima.

Jezgro ulice Puhalo, koje želim predstaviti ovim tekstom, završava se Puhalskom džamijom. Ova džamija je jedna od četiri dubičke džamije. Izgrađena je 1892.godine, a obnovljena 1903.g. Ispred džamije su visoka lipa, naknadno dograđena mejthana i ulazna kapija s glavne ceste. Sa lijeve bočne strane su mezarluci, koji se protežu do Ćejvana i Dautovića, a s desne put koji vodi u dubička naselja Binjačku i Urije. Puhalska džamija je obnovljena tokom 1963.godine, kada je podignut debeli zidani minaret, kasnije zamijenjen novim prilikom gradnje mejthane.

U toku agresije na BiH porušene su sve dubičke džamije, a među njima i Puhalska. Nakon rata je ponovno obnovljena i otvorena 6. Avgusta 2006.godine. Za obnovu džamije sredstva su obezbjedili prognani Dubičani. Dr. Faruk Tabaković je donirao novac za minaret, a Sefer Denijal sa još nekima pomogao da se postavi nova ograda oko mezarluka. Dr. Faruk živi u Bihaću i već je nekoliko godina je u komi, nakon saobraćajne nesreće koju je doživio u Bihaću dok je vozio bicikl.

U dijelu ulice Puhalo, koji se proteže od Puhalske džamije do Krivdića brda živi približno isti broj stanovnika kao u prednjem dijelu. Ne poznajem sada dovoljno taj prostor ni strukturu stanovništva u njemu, pa sličan opis ovom mom ostavljam u amanet nekom drugom, ko bolje pozna to područje. U ovom tekstu navodim samo nekoliko bitnih činjenica. Nedaleko od Puhalske džamije, na desnoj strani od Prijedorske ceste, do šezdesetih godina prošlog vijeka bilo je nogometno igralište NK Borac, a par stotina metara dalje Gradska ciglana, koja je prestala s radom 70-tih, a na tom prostoru, koji je sa objektima otkupio DRM, izgrađen je savremeni Distributivni centar za snabdijevanje i skladištenje robe. Stotinjak metara dalje uz desnu stranu Prijedorske ceste je Benzinska pumpa, a na okuci, na kojoj se završava Puhalo, je kuća Mehmedalije Majdanca, u kojoj je godinama bila prodavnica prehrane.


Desna strana Puhalske mahale

Prva zgrada s desne strane ulice Puhalo, kada se ide u pravcu Prijedora, je bila u vlasništvu Škara Stojana. Mislim da je od iz sela Verije. Jednom stranom pripadala je ulici Puhalo, a drugom ulici Petrinja. Stojan je stanovao sa ženom na spratu. Prizemlje zgrade prema ulici Petrinja sastojalo se iz dva manja lokala. Jedan sa dvorištem iznajmljivao je Sodar (kojem sam zaboravio ime) i koristio za proizvodnju sode, koju je u specijanim flašama isporučivao svim dubičkim ugostiteljima. Njegov specijalitet bio je obojeno piće kraher, koji su rado pili stariji, a mi djeca obožavali. U omanjem drugom lokalu bila je prodavnica kruha, pred kojom sam više puta satima čekao da kupim kruh, a kada se rasproda, a mene ne zapadne, odlazio kući plačući i promrzao od zime. Bilo je to u godinama od 1955. do 1960.g. Tada je Stojan preuredio prostor i napravio lokal u kojem je Nafija Alijagić otvorila frizersku radnju i u njoj ostala sve do rata.

Sa Nafkom je jedno vrijeme radila frizerka Asima, sestra dubičkog šarmera Ace, a kasnije njena sestra Šaha. Na drugoj strani zgrade izvjesno vrijeme bila je fotografska radnja nekog fotografa Stakića, a kasnije gostiona, koju je duži period držala zgodna crnka Paula, udana za Miću Jaginog, koji je radio u poreskoj upravi. Pred tom gostionom dogodilo se prvo ubistvo s kojim je naznačen raspad Jugoslavije i najavljeno krvoproliće nad muslimanima. Ubijen je Nezirević Sulejman, dubički mesar, otac troje djece, a ubili su ga 23.8.1989.godine prvoobučeni dubički četnici, tek pristigli sa obuke u Srbiji, Maslić Željko, Bijelić Rodoljub - Rođo, Čurćija Mladen i Drinić Mladen. Vjeruje se da je Sulejman prvi šehid Dejtonske BiH. Neko vrijeme po tom Paula je zatvorila lokal i odselila iz Dubice.

U manjem objektu, do Bifea “Kod Paule”, bila je Brijašnica Čustić Huseina kojeg su zvali Crni. Nakon formiranja Brijačke zadruge u Bos.Dubici bio je, uz Ibrahima na Urijama, jedini muški frizer koji je duže vrijeme opstao kao samostalni zanatlija. Njegova kćerka Enisa udana je za Sakiba Sevlića. Žive u SAD i imaju dva sina.

Nekoliko metara od Brijašnice, preko puta Osnovne škole, bile su tri kuće, štala i kruzana familije Dizdar. Glava porodice je bio Hadži- Mehmed. Imao je tri sina: Uzeira, Mustafu, Ismeta i tri kćerke: Fatmu, Sajdu i Hatidžu.

Prva kuća do ceste, imala je dva ulaza. U njoj su ranije živjeli Hadžići: Halid i Fadila r. Šerić sa sinovima Enisom i Đemilom i kćerkama Enisom i Feridom. Enis je bio građ. tehničar i preselio je u Banja Luku. Đemil je bio vozač, radio u Tekstilnoj, a preselio u kuću izgrađenu uz Unu, u produžetku Bećirevića mahale. Enisa se udala za nastavnika fiskulture Milenka Toromana, a Ferida, po zanimanju farmaceut, za Draška Balvanovića, sina poznatog dubičkog ljekara Franje. U toj kući, na jednom ulazu, kasnije je živio Hadži Mehmedov sin Mustafa, po zanimanju trgovac, sa porodicom, koji je radio u prodavnici tekstila, a na drugom Uzeir Dizdar, koji je bio glavni poslovođe na dubičkoj Ciglani, koja je svoje proizvodne pogone imala u Puhalu, nedaleko od puhalske džamije, uz Begov voćar.

Mustafina djeca su Muharem, Mina i Mujo, a Uzeirova Hasan, Asim, Salih i Sena. Nedaleko od ove kuće bila je jedna žuta kuća u bosanskom stilu, u kojoj su se mijenjali stanari. Pripadala je Ismetu. Ismet se ženio dva puta. Sa prvom ženom imao je kćerku Fatimu, a sa drugom, Hankom, sina Fudu. U prizemlju Ismetove kuće jedno vrijeme su stanovali Vasvija Sultanić sa majkom Selimom i sestrom Aišom, a poslije njih Gojko i Enisa Đozića. Kratko vrijeme su tu stanovali moja Ziza i njen Sakib Ćejvan.

Hadži Mehmed Dizdar je živio sa hadžinicom i djecom dok nisu odrasli i odvojili se u velikoj kući na sprat. Druga velika kuća Dizdara u bosanskom stilu bila je u prostranom dvorištu. U jednoj od tih kuća živjela je moja majka Adila Hasančević, kada se udala za Huseina Dizdara. Brak se raspao nakon par mjeseci, a moja majka je kćerku Naimu- Naju rodila u porodičnoj kući u Delića mahali, koju njen otac nije nikad ni vidio, jer je nakon raskida braka prodao svu svoju imovinu i odselio u Argentinu, iz koje se nikad nije vratio. Bio je veoma bogat, imao nekoliko kuća, a jedna od tih bila je i Četavina pekara.

Osamdesetih godina prošlog vijeka u prizemlju Hadži Mehmedove kuće Uzeirov sin Asim, oženjen s doktoricom Angelom, otvorio je pekaru, u kojoj se 24 sata proizvodio italijanski kruh. Vruć kruh i pecivo moglo se kupiti u svako doba dana i noći. Rado su ga kupovali i jeli mladi u ranim jutarnjim satima, pri povratku sa sjedeljki. Kad je počela agresija na BiH, pekara je među prvim objektima minirana i zapaljena, što je Dizdare prisililo da napuste Dubicu. Taj prostor na kome je bila kuća Dizdara i u njoj pekara sada je očišćen i ograđen daskama. Tužno da ne može biti tužnije, reče mi jedan od prolaznika kojeg sam jedne prilike susreo upravo u tom dijelu ulice. Mustafin sin Hasan, elektro inžinjer, pred rat je bio upravnik dubičke pošte, a umro je 2018.g. u Sarajevu, gdje je živio nakon rata.

U prizemnoj zidanici, uz Dizdare, pored trafo stanice, živjeli su Mujadžić Mujo i Suvada. Mujo je bio sekretar u Vodnoj zajednici ili Građevinskom preduzeću. Imali su dvoje djece, sina i kćerku. Njihov sin Neno je kao dječak umro zbog zapetljaja crijeva, što je bilo šok za porodicu, koja se od toga teško oporavila.

Uz Mujadžića kuću bila je bosanska kuća na sprat s podrumom, koja je pripadala Hadžimehmedu Dizdaru, a porušena pedesetih godina prošlog vijeka, i ja je jedva pamtim. Od stanara koji su u njoj stanovali, moglo se kupiti suho meso, sanska pastrma. Na tom mjestu kuću je kasnije napravio trgovac Halis Delić.

Stara Delića kuća postala je pretijesna za nekoliko sve brojnijih Delića porodica, koje su u njoj živjele. Zato je trgovac Halis Delić, sin Bisere, kupio zemljište na kom je bila kuća Hadžimehmeda Dizdara i počeo gradnju kuće. U braku sa Ćimom stekao je Halis sina Sulejmana i kćerke Mensuru i Mirsadu. Halis je bio uvažen građanin i cijenjen trgovački poslovođa, a Ćima je radila u firmi “Kooperacija” i vodila mesnicu. Još dok je bila vrlo mlada radila je u dubičkoj mljekari, koja je bila na putu prema Bos. Gradišci. Halis je bio strastan ribić, pa smo mu mi djeca na đubrištima kopali gliste i mrmke, a on nas za to dobro nagrađivao. Nažalost u novoizgrađenu kuću Halis nije preselio, jer je još mlad teško obolio i nakon kraće bolesti preminuo. Kada je Ćimina mati, koja je živjela u Binječki, ostarila i nije mogla da se sama o sebi brine, napustila je svoju kuću i doselila kod njih. Živjeli su složno, stariji se poštovali a mlađi školovali. Ćima je rat preživjela u Dubici u svojoj kući, u koju se i samo preko ljeta sakupe njena djeca i inučad. Nakon rata Sulejman sa svojom porodicom živi u Njemačkoj, kao i Mirsada koja je inž. lake struje. Kada im majka Ćima ode u posjetu, obično preko zime, kuća ostaje prazna.

U starijoj bosanskoj kući, sa nadstrešnicom od vinove loze, preko puta Šerića kuće, živjela je starica Ibrahimovce Krivdić sa unukom. Mislim da mu je bilo ime Muharem, a zvali smo ga Mamonja. Volio je golubove i uvijek je imao nekoliko lijepih parova, koje je znao mijenjati s drugima ili prodavati. Ponosio se krunašima, koji su u to vrijeme bili rijetki i skupocjeni. Njegov hobi je bio i sakupljanje maraka, koje je znalački trampio sa drugima. Imao je marke država za koje smo tek tada prvi put čuli. Svake godine preko ljeta u posjetu im je dolazio iz Zagreba rođak Dado, mog uzrasta. Sva puhalska djeca su se s njim rado družila, jer je iz Zagreba donosio žvake, za koje se tada u Dubici malo znalo. Dijelio ih je i nama da ih kušamo, a nekima je davao i cijele. Nakon smrti njegove nane Mamonja je preselio u Zagreb i nije se više nikad vratio. Kasnije se pričalo da je preselio u Rijeku. Imala je Ibrahimovce i kćerku Nasihu i Ifetu, koje su živjele u Zagrebu. Ibrahimovce je bila u rodu s Krivdićima, pa su kuću, koja je bila u ruševnom stanju, otkupili Krivdići.

Kuću i zemljište od nasljednika Mamonjine nane kupio je Hamdija Krivdić, najmlađi od Krivdića, i na tom mjestu izgradio kuću za svoje domaćinstvo.

U daljem nizu kuća s desne strane Puhalske mahale bila je prizemnica sa velikom prostranom štalom, koja je pripadala porodici Sadika Krivdića, koji je bio oženjen sa Tifom. Imali su sinove Fadila, Džemila i Hamdiju i kćerke Đemilu, Fadilu i Šefiku. Fadila je bila najstarija. Udala se u komšiluk za Asima Alijagića kojeg su zvali Rođo i s njim stekla dvoje djece. Hamdija je bio mog uzrasta, i najmlađi u porodici Krivdić. Krivdići su se bavili poljoprivredom i bili vrlo marljivi. Uz njihovu štalu bilo je veliko đubrište, na kom su ribari išli kopati gliste i mrmke, koji su se tada koristili kao mamci pri ribarenju. Uz kuću su imali veliku površinu zemljišta, na kojoj su sadili razno povrće. Imali su kola, konje i fijaker, sa kojim su vozili putnike na Željezničku stanicu u Hrvatsku Dubicu, udaljenu 7 km od Bosanske Dubice. Fijaker je obično vozio Džemil. Tokom agresije na BiH Đemil je nestao i više se nikad nije čulo za njega. Vjerovatno prilikom svoje posljednje vožnje fijakerom.

Kuću s podrumom uz ivicu trotoara, koja je međila sa Krivdićima, šezdesetih godina p.v. kupio je Talić Razim, koji je do tada živio u porodičnoj kući na Krivdića brdu. Kuća je do tada pripadala Sevlić Ibrahimu i njegovoj supruzi Zahidi. Imali su kćer Mejru, koja je preživjela Blajburg i sina Ibrahima, koji je bio mašinski tehničar i radio u Capragu, predgrađu Siska. Za stanovanje je korišten samo sprat kuće, a u podrumu je Razim držao konje. Prije nego je Razim postao vlasnik kuće u njoj su stanovali Hida (udala se kasnije za ugostitelja Mehu- kora) sa sinom Harom i kćerkom Ezitom. Razim je živio sa ženom Bibom. U braku su stekli dvoje djece. Razim je imao konje i kola sa kojima je vršio usluge prevoza. Najviše je radio na sječi šume i prevozu šumskih sortimenta. Sječa se neko vrijeme vršila ručnim pilama, koje su zamijenjene motornim. Bio je to veoma težak fizički posao. Razim je bio snažan, ali je trebao veliki napor više ljudi da se prosjeku, utovare i prevezu teška stabla duga desetinu metara. Kada sam 1970. počeo graditi kuću išao sam sa Razimom i još nekoliko drugih prevoznika u šume Predore u Hrvatskoj Dubici, gdje smo posjekli i odatle dovezli 80 brestovih stabala, potrebnih za dva krova. Meni i mom tečiću Ademu Rakoviću. Za prevoz preko mosta morali smo koristiti 6 konja kao zapregu da prevuku teške terete u nekoliko kola. Uslugu tih dragih ljudi nikad neću zaboraviti, jer njihov predan rad ne može se platiti nikakvim parama.

Dok je u kući ( koju je 80-tih kupio Razim Talić) bio Ibrahim Sevlić, njihove prve njihove komšije, s kojim su dijelili zajedničko dvorište, bili su Ahmo Ćejvan i Fata sa kćerkama Zuhrom, Alemom, Šemsom i sinom Abdulahom, koji je bio električar. Znamo ga po imenom Avdo. Nakon što se Šemsa udala za Ediba Haipovića i odselio u Sisak ili V. Goricu , oženio se i Avdo i napravio kuću u Binjački. Alemi se priženio Terzić Dursum, koji je došao iz Prijedora. I on je imao kola i konje, sa kojima je radio, prevozio različite terete. Alema je bila lijepa, čestita, puno rađala i mlada umrla. Dursum i Amema su imali više djece: Huseina, Hasana, Hasniju, Fadila, Namku, Ferida, Feridu i Timku. Svi su živjeli su na spratu kuće, a prizemlje su rentali. Iza Terzića kuće je bila velika štala i zemljišna parcela, koja se završavala na stotinjak metara ispred ulice za Leptihor.

U prizemlju Dursumove kuće, dok nisu izgradili svoju na Urijama, stanovali su Čaušević Mahmut i njegova žena Kata sa djecom Mustafom - Mutom, Halimom i bliznakinjama, od kojih se jedna zvala Gara. Mahmut je bio veoma cijenjen zidar. Uz njega je isto zanimanje prihvatio i najstariji Mustafa - Muta, sa kojim smo se ja i moji drugovi Ilijaz, Uzeir...stalno družili i igrali dok smo bili djeca, i dok su oni živjeli u Puhalu. Muta je svoje zidarsko zanimanje usavršio do savršenstva i bio veoma tražen. Radio je u Hrvatskoj i Njemačkoj, gdje je zaradio penziju. Oženio se Tulić Nevzom i s njom stekao sinove Sulejmana i Roberta i kćerku…Jedan od Mutinih sinova živi u Zadru, a kćerka je udana za Turčina i živi u Njemačkoj. Mahmut je pored Mustafe imao i starijeg sina Envera, koji je bio oženjen sa Bibom, kćerkom trgovca Klaje. Živjeli su u Leptihoru i imali sina, koji se mislim zvao Bećo.

Sva Dursumova familija se rasula. Jedan od njegovih sinova, mislim Asim, izgradio je za svoju familiju kuću na sprat sa potkrovljem u novom naselju Puhalo. Drugi, Ferid je u Njemačkoj.

Na mjestu gdje su bile Dursumova i Razimova kuća izgrađen je put koji iz ulice Puhalo vodi u Stambeno naselje Puhalo. Na samoj raskrsnici sada je Frizerska radnja i gostinski kiosk sa nekoliko stolova, a nešto dalje su stambene zgrade naselje Puhalo, koje su podignute 1981.godine. U jednoj od njih je Stambena zadruga.

Na prostoru od te putne raskrsnice je kuća familije Delić. Ispred kuće do ceste je širok dvorišni prostor, a iza kuće je ranije bila štala. Iza štale se pružala široka zemljišna površina na kojoj je sađeno povrće i sijani kuruzi, a protezala se sve do voćnjaka Sejfe Lelića u ul. Petrinja. Na tromeđi između Delića, Terzića i Lelića bio je veliki orah. To zemljište je 1981. izuzeto od vlasnika uz minimalnu naknadu i na njemu izgrađene stambene zgrade. Tu su sa svojim porodicama živjela dva brata Alija i Edhem Delić. Oni nisu bili u rodu sa Halisom, Enesom, Edibom i njihovim familijama. Alija je bio visok i jak, kao gorostas a Edhem sitan, ali žilav. Radio je u Električnom preduzeću i volio se šaliti s djecom. Kada dijete ili više djece krenu sami prema čaršiji izlazio pred njih i strašio ih, a ona se prestrašena trčeći vraćala kući. I sam sam u strahu prolazio pored njihove kuće, gledajući da Edhem neće izletiti iza dvorišne ograde i zaganjati me. Naravno, bio je to filter koji je onemogućavao djeci da bez znanja roditelja idu hodati po čaršiji, na čemu su naši roditelji bili zahvalni. I oni su imali kola i konje, sa kojima je radio Alija. Alija je bio oženjen sa Fatimom. Njihova djeca su Muharem i Muris, koji je umro veoma mlad. Mislim u Njemačkoj. Na mjestu gdje je bila stara Alijina sad je nova kuća, u kojoj živi njegov sin Muharem, otac Emira, kojeg svi znaju sa portala “Dubičko korzo”. U braku Edhema sa Fikrom rođeni su sin Asim i kćerka Arzija. Alijini unuci su Emir, Samir i Amila, a Edhemovi Mirza i Admir. Edhemova kuća se sad iznajmljuje za stanovanje i u njoj stanuje jedna žena.

Do Delića kuće je su dvije Alijagića kuće. Obe su sad napuštene i u raspadanju. U starijoj, do same ceste, živio je Abdurahman sa ženom, koju smo zvali Điđa. S njom je stekao sinove Asima, Uzeira i Edhema i kćerku Esmu. Esma, najstarija, udala se u Sarajevo. Uzeir je bio cijenjen opštinski činovnik i funkcioner. Duži niz godina bio je Šef poreske uprave, predsjednik IO SO-e, a pred sami rat Predsjednik opštine Bosanska Dubica. Pričalo se da je on prvi u Dubici kupio bicikl. Umro je u Chicagu 2018.g. Njegov stariji brat Asim, kojeg su zvali Rođo, bio je vrstan metalac i radio je u privredi. Njemu su svi nosili oštriti nož od kafenog mlina, kad im se istupi. Nakon ženidbe sa Fadilom Krivdić, iz komšiluka, izgradili su u dvorištu iza stare kuće prizemnicu, u kojoj su rođene kćerke Senka i Zumreta. Senka se udala za Emira Mulalića, Lejkinog.

Nakon Rođine smrti i kasnije Fadiline, njihova kuća je napuštena i u njoj niko ne živi. Uzeir i Edhem su 1965.g. kupili zemljište u ul. Petrinja, uz kuću Silhije Bećirevića, i na njemu napravili zidanicu na sprat sa dva ulaza. Uzeirova majka Điđa je jedno vrijeme živjela sa sinom Uzeirom, a kasnije sve do smrti sa Edhemom i njegovom ženom Ankicom. Uzeir je oženio kćerku brice Avdije Palića Nafku i u braku s njom rođene su Kijana i Dženana. Kijana je završila i specijalizirala medicinu, i dok se nije zaratilo radila kao ljekar u dubičkom Domu zdravlja, a nakon progona proveli su nekoliko godina u Njemačkoj a potom se nastanili u Americi, gdje je nostrificirala medicinu. Kijana je u braku sa Kamirom Seferovićem stekla troje djece, sina Vernesa i bliznakinje Kanitu i Almu. Žive u Chicagu i vode vlastitu zdravstvenu ambulantu.

Najmlađi Abdurahmanov sin Edhem bio je električar, jedini u to vrijeme, koji je u Sarajevu završio tehničku školu tog smjera. Oženio se sa Ankicom Milinović i stekao kćerku Amilu, koja je postala ljekar i sina Denisa. Amila je udana za Marinka, a živi i radi u Zagrebu. Denis je oženjen s Marinom Milić i žive u Njemačkoj. Edhem je umro 2018.g. Sa njim me vežu brojne drage uspomene. Njegova smrt je bila veliki udarac ne samo njegovoj familiji, već mnogim Dubičanima. Porodica Alijagić je mnogo zadužila Dubicu, a ona im je to vratila progonom. Uzeir je u upravi bio sve što se u upravi može postići i realizator brojnih razvojnih programa, a Edhem je kao vrstan električar bio nosilac velikog dijela programa elektrifikacije sela i svjetlo života donio u skoro trećinu opštine, pa ipak su i jedan i drugi sa svojim porodicama završili u progonstvu. U novoj kući Alijagića u ul. Petrinja, u kojoj je na jednom ulazu bila Uzeirova a na drugom Edhemova familija, sada živi sama Edhemova udova Ankica r. Milinović.

Samo dvadesetak metara dijelilo je kuću i dvorište Alijagića od Ilijaza Čauševića i njegove familije. Čaušević Ilijaz oženjen sa Zumrom bio je dobro stojeći. Imao je dobre konje i kola koje je koristio za ugovorene usluge. Živjeli su u novoizgrađenoj prizemnici, imali veliku štalu i veliku parcelu zemljišta koje se protezalo prema Leptihoru. U toj kući su rođeni kćerka Ferisa, koja je postala ljekar i udala se u Bratunac, i sinovi Sulejman i Sead. Sulejman je bio građevinski tehničar, a Sead je oženjen sa med. Sestrom Mensurom. Kad je u Dubici 25.6.1992. vršena racija i Sead je ni kriv ni dužan sa 42 mladih Dubičana otjeran u banjalučki logor Manjača. Mensura i Sead sada žive u Švicarskoj, a preko ljeta dolaze u svoju kuću u Dubici. Pretežan period godine kuća je prazna. Sulejman je umro, a Ferisa je po progonu iz Bratunca izbjegla negdje u inostranstvo.

Prve komšije Čauševića su Idrizovići. Živjeli su u tri kuće, koje su bile u neposrednoj blizini. U staroj bosanskoj kući sa podrumom živjeli su stari Husein Idrizović i Almasa, u novoj prizemnici, izgrađenoj pored te kuće, njihov sin Muharem sa svojom familijom, a u maloj, koju smo zvali “kućica u cvijeću”, njihove kćerke Subhija i Senija. Husein je bio star koliko i njegova kuća. Između stare i novoizgrađene Muharemove kuće bila je stara bosanska kuća, u kojoj su živjele tete Džefince i grbava Alema, a kasnije nikle prizemnice Rabije Ćejvan.

Stara Idrizovića kuća, u bosanskom stilu sa podrumom, je njihovo jezgro u kojem su ponikli i iz njega se širili. U njoj su u porodici Huseina i Almase rođene kćerke Himza, Subhija i Senija i sinovi Muharem i Sulejman. Muharem je bio krojač, konfekcionar, a Sulejman vrstan metalac i radio na TI “Knežopoljka”, koja ga je poslala specijalizaciju u Njemačku. Po povratku je odlučio srušiti dotrajalu staru kuću i izgraditi novu. U uvjerenju da će gradnja trajati ne duže od 2 mjeseca on, njegov otac i majka privremeno su se smjestili preko puta, kod moje majke Adile Bećirević. Imali su samo jednu sobu. Sulejmanov stari otac je bio teško bolestan. Imao problem sa prostatom. Sticajem okolnosti Sulejman se tad oženio i iz Orahove doveo ženu Minu. I gdje drugo, u istu sobu. Njegova majka i otac su morali u predsoblje, koje im je iz nužde ustupila familija Bećirević, i sama stiješnjena u samo jednoj prostoriji - kuhinji. A takvo stanje umjesto 2 mjeseca potrajalo je skoro dvije godine. U međuvremenu Sulejman je napustio Tekstilnu i otišao raditi u Njemačku. Kasnije mu se pridružila i supruga Mina. U braku sa Minom stekao je sina Huseina i kćerku Ševalu. Tokom agresije na BiH Sulejman i njegova familija izbjegli su u Njemačku, gdje je Sulejman umro. Njegova žena Mina i sama oboljela i sin Husein sada žive u Sanskom Mostu, a u Sanu živi i Ševala udata za Muju. Njihova kuća je napuštena i samo je ponekad obiđu Mina i Sutka.

Nedaleko od stare kuće, uz kuću Ilijaza Čauševića, povučenu više metara od ceste, izgradio je Huseinov sin Muharem, krojač. Krojio je i šivao konfekciju i prodavao po pijacama obližnjih gradova. U braku s Ćimom iz Brčkog stekao je sinove Smaila i Hasana. Smail je bio veoma nadaren i još kao dijete montirao je lokalnu radio stanicu i emitovao program. Kada se oženio izgradio je kuću u novom naselju uz r. Unu. U njoj je rođena njihova kćerka Almasa i sin Muharem- Hari. Svi oni od rata žive u Švedskoj, a u svoju novu kuću dolaze samo preko ljeta. Stara kuća u Puhalu je napuštena i u njoj ne živi niko.

Između dvije Idrizovića kuće bila je stara bosanska kuća na sprat, u kojoj su živjele dvije stare žene - Fatima, koju su zvali Teta Džafince i grbava Alema. Teta je bila stalno bolešljiva. Iako nisu imali muške glave u kući, kuća je bila stalno okrečena u bijelo, a sećija sa koje su sejrili stalno čista i zategnuta. Ni jedna od njih nije radila niti imala nikakve prihode, osim bašče iza kuće. Preživljavali su tako što su držali ledične podstanare, a kasnije neko izganjao za Tetu socijalnu pomoć, koja je bila mala, ali njima dragocjena. Duže vrijeme kod njih je stanovao Crnogorac Boro Adžić, koji je kasnije postao sekretar dubičke opštine, a jedno vrijeme i Drago Segedinac, koji je postao predsjednik suda. Alema je bila grbava, ali joj to nije smetalo. To je bilo njeno životno obilježje, po kome su je znali svi Dubičani. Uvijek je bila spremna za šalu i smijeh, a pjevala je tako tečno i zanosno, da su je pozvali na Radio Sarajevo, gdje je kao prva Dubičanka snimila ploču.

Na bašti iza njihove stare kuće, na zemljištu koje je otkupila od njih, prizemnicu je napravila Rabija Ćejvan. Bila je udovica i iz tog braka imala sina Sakiba i kćerku Jasminu. Radila je u školi kao podvornica. Nakon nekog vremena ušla je u drugi brak sa šnajderom Huseinom Ključaninom. Huse je bio velika dobričina i volio je popiti. Nakon Alemine smrti Rabija je primila tetu Džefincu kod sebe i njegovala je do smrti. Kada je Džefinice umrla Rabijin sin Sakib je od njenih nasljednika otkupio njenu kuću sa zemljištem i na njemu su napravili novu kuću, u koju preko ljeta iz Njemačke dolazi i u njoj boravi Rabijina kćerka Jasmina, udata za Alagu. Nakon smrti Rabijine i progona svi Ćejvani žive u Njemačkoj. Rabijin sin Sakib je bio automehaničar, specijalista za opravku teretnih kamiona i poljoprivrednih oruđa. Oženio se iz komšiluka, sa mojom sestričnom, Najinom kćerkom Azizom, koja je radila u TI “Knežopoljka”. Tokom braka dobili su sina Denijala i izgradili lijepu kuću na sprat u novom naselju Puhalo. Kada se zaratilo Denijal je prebjegao u Njemačku, gdje se oženio sa Dubičankom Nermom Jajčanin, koja im je rodila petoro djece: kćerke Lejlu i Azru, sinove Aziza, Amara i Jusufa. Svi Seferi i danas svi žive u Njemačkoj, a svoje prazne kuće posjećuju samo tokom ljeta. Najstarija Denkina kćerka Lejla se udala, nedavno rodila, a Ziza i Sakib dobili praunuče.

Samo uski prolaz dijelio je novu kuću Sulejmana Idrizovića od male kućice sagrađene bi vaktile, ispred koje je bila baščica uvijek puna cvijeća. U njoj su živjele Sulejmanove sestre starija Subhija i mlađa Senija. Subhija se nije nikad udavala, a Senija je samo kratko bila u lošem braku. Nisu radile, i živjele su isključivo od keranja i veza. Imale su dosta prijatelja, koji su cijenili njihovo poštenje i imali razumjevanje za njihov status. Najbliža im je bila supruga predsjednika dubičkog suda Drage Segedinca, profesorica Biserka, koja ih je često posjećivala. Jedna od njih je znala gledati u karte, pa su im dolazili mladići i djevojke, da saznaju šta će im se dogoditi. Mlađa, Senija, umrla je iznenada 80-tih. Subhija je 1995.godine izašla u Hrvatsku, smještena u prihvatni kamp Gašinci i od tada joj se gubi svaki trag. Nakon što su joj negdje pronađene kosti, ukopana je 11.7.2016.g. na groblju Urije u Dubici. Njihov dom se zauvijek ugasio.

Samo nekoliko metara dijelilo ih je od komšija Sulejmana i Nure Čaušević. Sulejman je bio obućar a Nure domaćica. Iza kuće su imali manji dvorišni objekat u kome je Sulejman popravljao obuću i malo usko dvorište sa grožđem i bunarom. U njihovom braku rođeno je pet kćerki. Najstarija je Fatima, koja je završila za učiteljicu i udala se za Predu Gajića, profesionalnog vatrogasca. Umrla je u Ivanjici kod kćerke Nadežde Krupniković. Mlađa Fadila se udala u Gradišku, a Mina se udala za šofera i automehaničara Envera Latića. Živjeli su u Bećirevića mahali i stekli kćerku. Envera su zvali “padobranac”, jer je inspirisan u to vrijeme popularnim padobranskim skokovima skočio sa štale kišobranom i slomio nogu. Mevlida je bila vrsna rukometašica. Zvali su je Merlinka, jer je podsjećala na glumicu Marilyn Monroe. Udala se za Turčina i živi u Njemačkoj. Najmlađa Ferida je udana za Lađarevića. Nakon smrti Sulejmana i Nure kuća je ostala prazna. Porušena je i nakon rata je ostao samo temelj.

Lijepu zidanu kuću za to vrijeme, uz Sulejmanovu i Nurinu, imao je Salih Tabaković, oženjen sa Safijom Džanić. Iza kuće su imali dvorišni objekat, a u produžetku veliki voćar sa više stabala jabuka, krušaka, šljiva, na koji se nastavljala duga i široka parcela na kojoj su obično sijali kukuruze. Svake godine mi djeca smo im pomagali mljeti jabuke, u mašini koju su imali, od kojih su pravili sirće i rakiju. Salih je bio ugledan opštinski činovnik, ali je ostario pa je penzionisan. U njihovu braku rođene su kćerke Emsija i Asima i sin Uzeir. Svi su stekli visoko obrazovanje. Ema je radila u dubičkoj opštini na poslovima socijalne zaštite, Asima bila građevinski tehničar, vrlo cijenjeno zanimanje u to doba, a Uzeir je po završetku srednje škole u Sarajevu završio medicinu i specijalizirao kancerozna oboljenja. Sa njim sam proveo cijelo moje djetinjstvo i on mi je bio jedan od najbližih drugova. Zahvaljući njemu ne pušim i nikad nisam pušio, jer njemu je duhan smrdio, što je i mene od pušenja odvraćalo. Ema je posredovala u mom prvom zaposlenju i ostajem joj do smrti zahvalan. I danas žalim dan, u ljeto 1963. kada su Safija, Ema, Asima i Uzeir odselili u Sarajevo i više se nisu nikad vratili. U Sarajevu sam s njima imao nekoliko prijatnih susreta. Koliko znam, od njih je živa samo Emsija.

Njihovu kuću kupili su Mulalić Muhamed i Lejka, koji su doselili, mislim, iz Bužima. I oni su bili dobre komšije i pokušali nadomjestiti ono što smo imali od Tabakovića, naročito njihovi sinovi Emin i Emir. Muhamed je bio knjigovođa i radio u Stambenoj zadruzi. Emin je završio fakultet ONO i DS, a Emir je u dvorišnom objektu otvorio Vulkanizersku radnju. Nakon rata Muhamed je iznenada umro, a Lejka doživjela udar i do smrti ostala dijelom paralisana. I ona je umrla 2019. godine. Njihov sin Emir živi u Dubici, a Emin je negdje u Americi. Emin je oženjen sa kćerkom Krivdić Sulejmana poštara, a Emir sa kćerkom Asima Rođe i Fadile. Prije rata su bili stambeno zbrinuti i živjeli u svojim domaćinstvima. Nakon majčine smrti porodičnu kuću su prodali podstanarima Srbima, koji su do tada živjeli u njihovoj ljetnjoj kuhinji.

Uz kuću Saliha Tabakovića, koja igrom sudbine promjeni tri vlasnika, su kuće više porodica Tabaković. Prva od njih je iz starijeg vremena, ali dobro očuvana. Pripadala je Suljagi- Sulejmanu Tabaković i njegovoj ženi Zineidi Eisinger- Ici, koja je bila židovskog porijekla. Suljagin otac se zvao Osman. Suljaga je je bio oronulog zdravlja i uvijek je išao sa štapom. Bili su dobrog imovnog stanja, od kojeg je nešto sačuvano i nakon Drugog svjetskog rata. Njihova djeca su Abid i Enver. Abid je bio trgovac. U braku s Devlom rođeni su Adem, Zumreta i Azra. Živjeli su u kući do ceste, na spratu. Ispred kuće je bio ulazni prag sa kojeg se nekad ulazilo u trgovinu, koja je bila u prizemlju kuće. Taj prag ima svoje posebno obilježje jer je na njenu nakon onog rata odsjedao beskućnik Zaim krpo, prozvan po tome što je uz sebe uvijek nosio zavežljaj odjeće, u kojem i komade kruha koje mu neko dadne. Nije imao nikog, a spavao je u podrumu Zilhe Spahić, preko puta Puhalske džamije. Abid i Devla već dugo nisu na ovom svijetu. Desetak godina unazad umro je i Adem. Azra je udana za Mirsada Kalabića, sina prvog dubičkog nastavnika fiskulture Edhema Kalabe i žive u Bećirevića mahali. Zumreta se udala za nekog u neki drugi grad, ali ne znam koji. Abidova kuća je nakon smrti Abida i Devle ostala prazna.

U Dubici su Suljagu i njegove zvali Đanići po pretku Đanagi, koji je digao bunu protiv Turaka. Glavu su mu odsjekli i poslali u Carigrad, a tijelo mu je ukopano u betonski oklop, koji je bio u dvorištu, odmah do ceste. Njegova su dva sina odvedena u roblje u Travnik, odakle su pobjegli s pašinom kćerkom i njenom robinjom. Sklonili su se u Kozaru. Pašina kćerka je u Knežopolje dovela kadiju, koji je obavio dva vjenčanja. Na Kozari je zanoćio i Paša, koji je za njima krenuo u potjeru. Od tada se najljepši proplanak na Kozari zove Pašini konaci. Tim povodom Tabakovićima su dodijeljeni veliki posjedi, koji su se protezali skoro do Doboja. Taj događaj je opjevan i u pjesmi koja se i danas često pjeva: “Telal viče od jutra do mraka, koj’ u koga noćas na konaku, nek’ ne ide rano sa konaka, utekla je pašina robinja, i povela dva pašina sina”...Ustvari, nije to bila robinja, već pašina kći, a dvojica Tabakovića bili su sinovi Đanage Đanića Tabakovića iz dubičke mahale Puhalo. O svemu tomu više zna Sulejman Tabaković.

Uz Abidovu kuću je veliko dvorište, na kojem je ranije bio dud, koji smo mi djeca rado jeli. Na dijelu dvorišta bio je neki proizvodni pogon, koji je prestao s radom. U njemu su gasili kreč i prodavali. Malo uvučeno od ceste kuću na sprat izgradio je Suljagin sin Enver, koji je bio opštinski činovnik. U braku sa Zirafetom rođeni su sinovi Faruk i Sulejman. Enver je bio opštinski činovnik upravne struke. Umro je 6.4.1996.g. Njegov sin Faruk je ljekar i specijalizirao je neurologiju. Duže vrijeme su živjeli u Austriji, gdje je Farukova žena, Bišćanka Nadisa bila prvi ambasador BiH nakon okončanja agresije na BiH. Imaju dvije kćerke, Iskru i Lejlu. Poslije rata vratili su se u Bihać, gdje Faruk otvorio vlastitu liječničku specijalističku ordinaciju. Kada je nakon rušenja obnavljana Puhalska džamija, Faruk je finansirao izgradnju minareta. Unazad pet šest godina udarilo ga je auto dok je vozio bicikl i sve godine unazad živi u komi, bez ikakvih poboljšanja. Sulejman je vrhunski pravnik Hrvatske i živi u Zagrebu. Istrajno se bori protiv nepravde i aktivno pomaže BiH da vrati svoju imovinu koju pokušava prisvojiti država Hrvatska. Oženjen je Mostarkom Amirom Bečević. Djeca su im Hana i Tarik. Još dok su odrastali Faruk i Sulejman Tabaković, Sulejman Čaušević, Hašim Jahić… bili su ponos cijelog Puhala. Takva se djeca rijetko rađaju.

U kući Envera Tabakovića, koju su nasljedili njegovi sinovi Faruk i Sulejman, sada živi Litrić Ibrahim, jer je njegova kuća porušena u toku agresije, a još nije sasvim obnovljena.

Iza Tabakovića kuća je velika zemljišna površina, prema Zulića mahali, na kojoj je osamdestih godina prošlog vijeka dvije kuće izgradio Cerić Hasan - Letibeg, Farukov i Sulejmanov tetak, poznat kao direktor dubičke “Jajare” koji već dugo živi u Beču. Njegova firma je vršila otkup i distribuciju poljoprivrednih proizvoda (pretežno u Italiju) i nakon rata bila jedina u kojoj su žene mogle dobiti zaposlenje. Njegova supruga je Mejra. Nadimak Letibeg je dobio jer je uvijek bio u žurbi, a u vrijeme kad drugi nisu ni znali za telefon, u isto vrijeme je govorio sa više telefona, na više jezika. U svoje kuću nikad nije uselio. Njegova kćerka Asima, poznata kao Mima, obje je prodala.

Prvi komšija Tabakovićima bili su Mustafa Kišmić i njegova žena Ljubica, koju su zvali Ljuba. Lijepu kuću na sprat sa dvorišnim objektom izgradili su 60-tih godina godina prošlog vijeka. Mustafa je bio poznat modni krojač, a Ljuba uzorna u vođenju domaćinstva. Njihova djeca su sin Menko i kćerka Vernesa. Sve do svoje smrti sa njima je živjela Mustafina majka. Nakon smrti roditelja u kući je ostala i sada u njoj živi samo Vernesa. Njen brat ne živi u Dubici i samo povremeno obilazi rodni dom.

Nekada je do kuće Mustafe Kišmića bila manja kuća Hasana i Bahre Lelić, koja je nakon agresije na BiH porušena. U njoj su rođeni Senija, Sead, Seida, Mevlida i Abdulah. U to vrijeme skoro svako dijete u Puhalu je imalo nadimak, a oni su ih imali “za izvoz”. Seniju su zvali Veza, Seada- Pican i Dr. Šlauf, jer je nosio naočale svezane kanafom, Seidu- Velika Pidela, Mevlidu - Mala Pidela, a Abdulaha- Pembe. Svi su oni izrasli u čestite osobe i formirali svoje porodice. A i imali su mnogo teških trenutaka u odrastanju. Heroj porodice je bila njihova majka Bahra, jer to nije mogao biti njen ostarjeli muž Hasan. Nakon njegove smrti i Bahra je stradala. U Hrvatskoj Dubici nju je 6.10. 1981. svojim autom pregazio jedan od direktora ŠIP “Kozara”, koji je pobjegao s mjesta nesreće, a nju su promrzlu doveli kući. Umrla je u Banjalučkoj bolnici nakon 20 dana. Počinilac je nakon nekog otkriven i osuđen. Porodica je odbila obeštećenje koje je ponudio. Tokom agresije na BiH sva njihova djeca su se rasula po svijetu. Senija sada živi u Njemačkoj, gdje je stekla penziju. Duže vrijeme imala je vlastiti restoran u Berlinu. U braku sa Mujom iz N. Pazara rodila je kćerke Hediju i Blanku i sinove Mirsada i Benjamina. Seida živi u Francuskoj,Sead u Njemačkoj u Berlinu. I Abdulah je u Njemačkoj.

U Puhalu je rođen i odrastao Fadil Kišmić, legenda dubičkog nogometa i sportska legenda Bosanske Krajine. Fudbalski trener i fudbaler koji je plijenio aplauz publike i u svoje pozne dane. Zvali su ga u mnoge klubove višeg ranga, ali je ostao dosljedan svom timu dubičkom FK “Borac”. Fadil je odrastao je s majkom i živio u porodičnoj kući, preko puta Puhalskih mezara. Oženio se sa kćerkom Mate Mesara, iz Hrvatske Dubice, koja je pravila dobre kolače, sa kojim su se sladili Fadilovi suigrači pri odlasku na sportske susrete. Taj brak nije opstao, jer nije bilo prinove. Drugi brak Fadil je zaključio sa Crnogorkom Verom, iz porodice Stijević i sa njom stekao sina Denisa. Tokom rata Fadil je stradao u saobraćajnoj nesreći, a njegova Vera dobila teške povrede, koje su je vezale za postelju. Njihov sin Denis je pored očeve kuće izgradio veliku kuću na sprat, u kojoj sada živi sa svojom familijom, a njegova majka je ostala u staroj kući.

Nekada su u maloj prizemnoj kući, uvijek okrečenoj krečom u bijelo, tik uz Fadilovu kuću, živjele Zuhra i Hava Tuzluković. Zuhra je rano ostala bez muža sa troje djece, sinom Mustafom, koji je postao visoki oficir JNA, mlađim Đemkom i kćerkom Tidžom. Đemko je bio vozač autobusa, oženio se s nekom Sanjankom, s njom dobio dvoje djece, a odselili su u Petrinju. Tidža se udala za jednog od Lelića. Hava nije bila udana. Njihova djeca su otišla svojim putem, a kada su umrle prvo Hava, a po tom i Nure kuća je ostala prazna. Kuću su naslijedili i samo je nekad obiđu Tidžina kći i njen suprug.

Posljednja kuća u nizu kuća, koji uslovno zovem Jezgro Puhalske mahale, je kuća Sulejmana Spahića- kljake, sa velikom baštom iza kuće. Ne znam zašto su ga tako zvali, ali u Dubici je bilo normalno da se nadimci sugrađanima daju po fizičkim manama. Moj dobar drug je svog brata koji je šepao na jednu nogu redovno zvao Šepo, nikad po njegovom imenu. Sulejman se pri hodu pomagao štapom. U sretnom braku sa Zilhom rodili su osmero djece: kćerke Šuhretu, Zumretu, Tazimu, Asimu, Suadu, Mirsadu, Mevlidu i začinili sa sinom Salihom. Zadnje dijete u familiji sa više članova Dubičani su zvali isprdak. Moj vjeran drug od ranog djetinjstva do poznih životnih dana. Njihova majka Zilha je bila legenda. Ona je sav teret domaćinstva i porodičnog odgoja nosila na sebi. I pored tolikog broja djece, toliko usta koja je trebalo hraniti, mjesto u podrumu njihove stare kuće dala je beskućniku Zajimu, koji nije imao nikog. Zvali su ga Zaim-krpo, jer je sav bio u ritama. Hodao je mahalom kraj kuća i ako mu je neko dao komad kruha brižljivo ga je stavljao u zavežljaj, koji je stalno nosio sa sobom. Bio je pun ušiju i uz sve brige Zilha ga je morala i od tog zla oslobađati, kako je sama znala. Rano je ostala i bez svoje muške podrške, muža Sulejmana. Sulejman je iz prvog braka imao kćerku Nejru,koja sad živi u Sarajevu, a bila je udata za profesora Asima Dizdara. U braku su stekli sina Nedima - Nedu i kćerku Azru.

Najstarija Sulejmanova kći Šuhreta udala se za Adema Lelića, građevinskog tehničara, a jedno vrijeme su živjeli u kući izgrađenoj pored njihove. Odatle su preselili u Prijedor, gdje je Adem bio rukovodilac u Upravi puteva, a kasnije u Banja Luku. U braku su stekli tri kćerke, Feridu, koja je arhitekta, živi u Zagrebu, Mevlidu, spec. za rak, bude u Švedskoj i Fadilu. Mlađa Zumreta je rodila kćerku Elviru sa nekim Štefom iz Hrv. Dubice, ali nije s njim ostala u braku. Elvira živi u Dubici. Taza se u dugoj romantičnoj ljubavi zabavljala sa komšijom Delić Kemalom, za njega se udala i s njim rodila dvije kćerke, Maidu i Melihu. Maida je u penziji, živi u Bihaću, a Meliha je ginekolog i živi u Linzu, Austrija. Asima je sa Nimcom, poznatim golmanom dubičkog Birca, rodila Dijanu, koja živiu Dubici i Damira, koji je preživio logor Manjača i živi u Americi. Mirsada se udala u Binječku za Osmana Ajvaza i s njim stekla kćerku Ardinu, koja je teško oboljela i Arnelu, koja se udala u Ćelu i tamo živi. Suvada ima dvije kćerke, Aidu i Amiru, koje žive u Njemačkoj. Mevlida se udala za dubičkog fudbalera Ejuba Hatipovića - Piku i s njim stekla sina Ermina i kćerku, koja živi u V. Kladuši. Zilhin jedinac Salih je oženio Ključanku Fakihu, sa kojom je počeo vezu još u prvom razredu SEŠ u Prijedoru. Živjeli su u Zenici, gdje su rodili kćerku Sandu i sina Samira. Salih je bio aktivan borac ABiH i svjedok zločina u Haškim procesima. Nekoliko godina pred agresiju na BiH Salih je na mjestu stare porodične kuće izgradio novu spratnicu, ali je ostala nedovršena i kao takva prodana nekom Srbinu, koji u njoj živi. Kuća Adema i Šuhrete je napuštena, zarasla u travu, a niko ne živi ni u Mevlidinoj kući. Od velike familije Sulejmana i Zilhe Spahić sada su žive samo Nejra, Mirsada i Mevlida.

Mnogi Dubičani koji su rođeni i odrasli u Puhalu tokom agresije na BiH 1991-1995. odselili su i nastanili se u neke druge države i gradove. Oni koji sada u Puhalu žive malo ih se sjećaju, o njima znaju vrlo malo ili ne znaju ništa. Od završetka rata do danas u Puhalskom jezgru nije rođeno ni jedno bošnjačko dijete. Ali ako se mi ne vratimo, vraćaće se naša djeca i naši unuci i djeca će se u Puhalu opet rađati.

Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom, to svako od nas treba znati i reći djetetu svom. A Puhalo je bilo naš sretni dom, u kom smo spavali mirnim snom.

Burlington, 28. Oktobra 2019., Zijad Bećirević


    
  14.246 - riječi
    •   84.962 - karaktera



This Page is Published on November 14, 2019 in the Web Magazine „ORBUS.ONE“


Nazad na prethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu

OPEN PAGES FOR ALL PROBLEMS - BLACK ON WHITE ABOUT ALL OPPRESSION
OTVORENE STRANICE ZA SVE PROBLEME - CRNO PO BIJELOM O SVEMU ŠTO TIŠTI
 
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.one
Page Construction: 14.11.2019 - Last modified:14.11.2019.


BALKAN AREA





ACTUA HOME PAGE