TOP
KRAJIŠKE LEGENDE
KAKO JE POGINUO IZET NANIĆ
Piše: Adnan Buturović
|
10/12/2002
Kako je poginuo Izet Nanić?
Uvod
Ovih se dana navršava sedam godina od pogibije
Izeta Nanića, legendarnog komandanta bužimske
505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin
generala; godinama se u ovom dijelu BiH među
narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da
komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo
ubistvo bilo dio političkih obračuna Nanić je
Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao
dezerterima; Ubijen je na kraju rata kad je
oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj
verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na
Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve
grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao
zahvaljujući Veladžiću. SDA-ovci su tokom rata
rahmetli Nanića nazivali komunjarom, a poslije
rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj
kampanji. |
|
Ovih se dana navršava sedam godina od pogibije Izeta Nanića, legendarnog
komandanta bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin
generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim
suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo
ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i
njegove rođake javno nazivao dezerterima;
Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj
verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču.
Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata
profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića
nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u
predizbornoj kampanji Rahmetli Izet Nanić je poginuo u četničkoj zasjedi
kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno
malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor
predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom
od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace
da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao
jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske
akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u
Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih
poslova BiH Irfana Ljubijankića.
Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u
zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj,
kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je
ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još
nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: Meni je nakon
rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa
Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće
ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig.
Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom
rukovanju on
nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu
voljeli jer je bio diktator.
Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda
te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti
slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov
rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši
radnici AID-a.
Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa
rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko
Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će
Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za
Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo
toga što nije smio.
Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću.
Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled
među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić
sigurno biti jedan od prvih ljudi države.
Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je
ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću, izjavio je
za naš list Husein Sabljaković.
LEGENDA PROTIV HULJA:
Istražujući
ratnu pozadinu zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su
strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako
i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši
Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge
stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala
preko četiri i po hiljade boraca.
Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i
njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su
išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno
komandant Izet Nanić.
Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo
nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik
JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog
kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i
izgubio glavu.
Sukob između Mirsada Veladžića i Izeta Nanića je započeo kada je
Veladžić pobjegao iz Velike Kladuše i prepustio Kladušu Fikretu Abdiću i
autonomašima. Mirsad je bio povjerenik Vlade RBiH za Okrug Bihać, rodom
iz Bužima, a početkom rata se našao u Kladuši. Imao je vezu s nama da
uletimo u Kladušu ali je čekao. U isto vrijeme je imao vezu sa Fikretom
Abdićem.
Kada se pojavio u Bužimu, ostavljajući naoružane borce TO BiH i policiju
bez organizovane pomoći, Nanić ga je optužio za izdaju. Tu je početak
sukoba politike i vojske u Krajini, kaže jedan od ratnih starješina iz
Štaba 505. bužimske brigade.
Umjesto u borbu, Veladžić je manji dio svoje rodbine koja mu je bila
odana izvukao iz vojske i rasporedio ih po radnim obavezama, odnosno u
policijsko-obavještajni aparat u Krajini. Najodaniji su mu bili Ibrahim
Veladžić Baja i Edhem Veladžić, poslijeratni ministar kantonalne
policije, prije tri mjeseca uhapšen pod sumnjom da je sudjelovao u
pripremi atentata na Fikreta Abdića.
Tokom 1993. i 1994. godine Nanić je nekoliko puta pokušavao mobilisati
što više nemobilisanih muškaraca, između ostalih i Ibrahima Veladžića,
jer je odbrana prema Cazinu i Bihaću bila na izmaku snaga. Međutim, opet
se sukobio sa Mirsadom Veladžićem, nakon čega je protiv Ibrahima podnio
krivičnu prijavu za dezerterstvo.
Kako tvrde ratne starješine 505. bužimske brigade, tada je iz Sarajeva
stigao dopis i fiktivna iskaznica SDB-a RBiH da Ibrahim Veladžić radi na
povjerljivim poslovima u Krajini. Ustvari, nije radio ništa osim što je
agitovao među
policajcima na bužimskoj teritoriji za podršku Mirsadu Veladžiću.
KULMINACIJA SUKOBA
Tako je tinjajući sukob ambicioznog vlastodržca i legendarnog komandanta
prerastao u sukob policije i vojske. U okviru policije Veladžićevi
"propagandisti" su proširili vijest da je Nanić "komunistički nastrojen"
i da "nije povjerljiv". Tada je Asim Bajraktarević, pod Veladžićevim
uticajem, došao pred Štab 505. brigade pozvavši Nanića da odstupi od
komandovanja brigadom. Znajući da je Bajraktarević izvrstan borac koji
je u rat došao iz Austrije i da nije kalkulirao u patriotskim namjerama,
Nanić je rekao Bajraktareviću da može odmah preuzeti komandovanje
najelitnijom jedinicom 505. brigade "Hamzama", a da će Nanić odstupiti
ako narod bude tako želio. Narod je podržao Nanića, a Bajraktarević je
do pogibije ostao komandant Hamzi. Tada je, prema tvrdnjama Nanićevih
suboraca, odbrana i koordinacija između vojske i policije postala
najčvršća, zbog čega četnici i autonomaši nikada nisu zauzeli Cazin i
nastavili prema Bihaću.
Kada je u Krajinu stigao ministar vanjskih poslova Irfan Ljubijankić,
koji je u odnosu na Veladžića bio stvarni politički autoritet, obišao je
prvo položaje 505. bužimske brigade. "Tačno je da je Ljubijankić
razgovarao nasamo sa
Nanićem i da mu je predao dokumentaciju iz koje se vidi da je Veladžić
"prodao" Veliku Kladušu Fikretu Abdiću iako su se jedinice TO i policije
odmah na početku mogle koordinirati i zauzeti Kladušu i njen širi
prostor.
Tada smo polagali nade da će predsjednik Alija Izetbegović smijeniti
Veladžića i klan Čengića koji je upravljao Veladžićem iz Zagreba. To je
bilo važno za borbu jer su ljudi imali povjerenje u političke autoritete
koji ih nisu bili spremni izdati za osobne interese, tvrde za naš list
pripadnici 505. brigade. Pored dr. Ljubijankića, od političkih
autoriteta iz krajiške SDA tu su bili dr. Mesud Šabulić i advokat Izet
Muhamedagić, koji su nažalost poginuli u helikopteru zajedno sa Irfanom
Ljubijankićem. Bužimski, krupski i bihaćki borci tvrde da su u ratno
vrijeme trojica spomenutih ljudi imali veliko povjerenje naroda koje
Mirsad Veladžić nikada nije mogao dostići.
Uskoro je stigla vijest da je poginuo i komandant 511. brigade iz
Bosanske Krupe Mirsad Crnkić, ali ne u borbama. Plasirana je priča da je
"komandovao vlastitom likvidacijom" i da su ga ubili pripadnici njegove
elitne jedinice Faraoni. Inače, Crnkićeva i Nanićeva brigada su u to
vrijeme imale najbolju suradnju na odbrani prostora Krajine iz više
pravaca napada neprijatelja.
KAKO UPOKOJITI HEROJA
Krajem avgusta 1995. godine, paravojska Fikreta Abdića bila je u rasulu
povlačeći se prema granici sa Hrvatskom. Druga gardijska brigada HV sa
zapovjednikom Zvonimirom Petrinjcem probijala se prema Dvoru na Uni, dok
se drugi krak ove brigade HV probijao prema Žirovcu i Glini gdje se
trebao spojiti sa jednim od bataljona 505. brigade. Sva dejstva 505.
brigade su stala petog avgusta kada je na Ćorkovači (Grmeč), na mjestu
Vijenac poginuo Izet Nanić.
Zajedno sa velikim komandantom poginula su dva pratioca i načelnik
bezbjednosti u brigadi Meho Bašić. Na licu mjesta je ostao živ samo
vezista u štabu Alija Osmanović, inače rodom iz Srebrenice. Nakon rata
Osmanović će iz
Bužima, na inicijativu Mirsada Veladžića i njegovih rođaka, preći u
Bihać na funkciju načelnika Sektora AID-a za operativnu tehniku. Tu je
Osmanović ostao do polovice 1996. gdje je navodno pratio da li se neko
interesuje za istragu oko pogibije Izeta Nanića. Potom je u činu
poručnika ponovno prešao u Peti korpus na poslove veziste.
Možda sasvim slučajno, Alija Osmanović je dobio stan u Bihaću u istoj
zgradi u kojoj stanuje Mirsad Veladžić. U momentu Nanićeve pogibije
putna komunikacija Bihać-Karlovac je bila slobodna, jedinice Armije BiH
su ušle u Veliku Kladušu, a nastavljena su napredovanja prema Bosanskom
Novom, Sanskom Mostu i Ključu.
Prvi putnici koji su u pratnji hrvatske policije stigli novooslobođenom
čestom u Bihać bili su roditelji Izeta Nanića na dženazu svom sinu.
"Nanić je bio legenda, on je odbranio Krajinu. Narod zna i pamti, a
Veladžiću i njegovima nije valjao niko koga oni nisu proglašavali
velikim borcima i herojima.
General Atif Dudaković je bio samo figura, kao i Ramiz Dreković prije
njega. Kada se Dudaković pojavio u avgustu 1995. među grupom boraca 505.
brigade koja je napredovala poslije oslobađanja Velike Kladuše i stao ih
tjerati naprijed, oni su ga pitali ko si ti! On im je rekao da je njihov
komandant.
Borci su mu onda uzvratili da je njihov komandant prvo Allah dž.š., onda
Izet Nanić, pa onda možda i on, kaže sa gorčinom jedan od Nanićevih
najbližih ratnih suradnika.
Poslije rata, ime Izeta Nanića postalo je prvorazrednom predizbornom
atrakcijom novog krajiškog babe i vođe SDA Mirsada Veladžića. Tek
posmrtno je Nanić odlikovan u čin generala, a tada već guverner Veladžić
je na otvaranju turbeta Naniću veličao njegovu ulogu iako su prisutni
borci sa gađenjem slušali laži da su tokom rata bili najbliži suradnici.
"On je mene zvao i pitao..." , govorio je guverner Veladžić.
Gromoglasnu podršku pljeskanjem i uzvikivanjem "Alija, Alija", na
otvaranju Nanićevog turbeta koje je izgledalo više kao predizborni skup
SDA, pružao je Ibrahim Veladžić Baja. Čovjek kojeg je Nanić hapsio zbog
dezerterstva poslije rata zaposlio se u Odjeljenju za regrutne poslove u
Ministarstvu odbrane Bihać i bio predsjednik Stambene komisije za
dodjelu vojnih stanova u vrijeme kada je sebi dodijelio stan. Nakon toga
je postao poslanik u kantonalnoj skupštini, a sada rukovodilac u
Una-transu, gdje su Veladžići suvlasnici.
Piše: Adnan Buturović
10/12/2002
KAKO JE POGINUO KOMANDANT IZET NANIĆ
Potcijenjeni
mrtvi i živi heroji
Dolina heroja, mjesto nehata i
zaborava
In Memoriam
dr. Irfan Ljubijankić
Tajna četverostrukog
ubistva 20. jula 1993.
