A DUNAV K'O POTOK
dr Rizo Džafić
Često ga sretnem u Nojštatu na planini Švarcvald.
Niko mi nije rekao, a poznao sam da je naš: odijelo malo zgužvano, u
ruci «ceker» kakav žene nose na pijacu, na glavi kačket. Ruke grube,
pokreti nesigurni. .. Zaviruje u izloge, onda tiho uđe, kupi «šajbu»
salame, jeftin kruh, obiđe ponovo prodavnicu, zagleda se u cijene
faksa i kahve, pa odlazi.
Starački kašljuca, grabi preko parkova,
traži prečice do stana i nestaje u baraci iza radilišta. Tu živi.
A onda sam ga našao u bosanskoj kafani. Sjedio je u ćošku i gledao
kroz staklo pivske boce nekuda u daljinu. Ko zna o čemu je
razmišljao. Sjeo sam tiho da ne poremetim njegov mir. On je podigao
pogled, zastao kao da se prisjeća i živnuo:
- A, ti si, zemljače! Vidim te često u gradu. Nisam znao da si
naš...
Kaže da se zove Hasko, da je iz Krupe: nije baš iz Krupe, ali blizu,
kod Badića...
- Ma boga ti? – čudio se. – Ti baš iz Krupe. E, ko bi to
rekao...vidi ti, vidi...
Kaže da je na Švarcvaldu punih petnaest godina, da nema puno naših
ljudi i da mu je dosadno. Samo se mora raditi i raditi. I, omamljen
već od prvog piva, pričao je:
- kako ne bih znao Krupu, bolan. Na krupskoj pijaci sam stoku
prodavao. Telad i ovce kupovao... Ala je to nekada bila pijaca.
Jedna po jedna. Da se čovjek ibreti... Znalo se za nju do Like... To
je bio život, bate moj...
Zastane za trenutak, pa nastavlja, gledajući u daljinu...
- Pogospodio se narod, brate moj. Eno, sada. Moji sa Badića brašno
kupuju u krupskim prodavnicama. Ulje, maslo, sve... A nekada smo
sami proizvodili i prodavali na krupskoj pijaci.
Pričao je o selima oko Krupe, o rođacima u Arapuši i Zalinu, o
djevojkama i ašikovanju.
- A onda, zemljače moj, puče glas: Njemačka. Tamo je život! Svjetla
velegrada. Pare. Tamo ima svega. Samo otići i nakupiti!
- Lahko je tebi – prelazi odjednom na drugu temu, kao da o istom
priča.
- Država te ovamo poslala i odgovara za tebe, našla ti ovdje stan,
pa ga i plaća, a djeca i njihovi roditelji ti pomognu dok se ne
snađeš. Zna to Hasko, druškane moj, sve zna. Kako ne bi znao. A idu
ti na ruku i naši klubovi. Kao, nastavniku treba pomoći. Da se
snađe.
Sve to tako ide i dobro je da tako ide... A mi, jezika nismo
znali, pa ni čitati stanice kroz koje prolazimo: čitamo mi Freiburg,
a treba Frajburg; čitamo Neustadt, a treba Nojštat, čitamo
Boblingen, a treba Bablingen.
- A morali smo raditi od mraka do mraka, brate moj - nastavlja kao
da se jada. I zarađivali, bome. Nejma krize. A kod nas uvijek kriza.
Kako ne bi bila kriza kad niko neće da radi ni ono što mora. A
Mehmeda znaš... dobro se snašao u Krupi, baš dobro. Sin mu je ovdje
negdje. Čuo sam da je ovdje... I Hasibu znaš, ma nemoj!?
Pričao je stari Hasko o svom životu kao da čita otvorenu knjigu.
Radio prvo na njemačkim njivama jednom, kaže, oznojio se poslije
oranja i prišao nekom potočiću da se umije. Naišao gazda, a on ga
pita kakav je ovo potočić. Gazda ga je začuđeno pogledao:
- To vam je Dunav, gospodine Hasko.
- Onda sam se ja zabezeknuo:
- Ma, zar onaj Dunav što u Beogradu brodovi po njemu plove?
- Baš onaj isti – smije se gazda. Ovo je izvor Dunava, a on narastao
tamo do Beograda.
- A i čisti su, brate moj, baš čisti.
Pripalim na ulici cigaretu i
gledam gdje bih bacio ono drvce šibice. Nosim ga ulicama, nađem
kantu i da ću baciti ono drvce, a na mene neko sa prozora:
- Nije ta kanta za tvoje smeće, lopove. Svakakvih vas ima. Odmah
znam ko ste i odakle... – i sve tako nešto...
Ispušim cigaretu, pa opušak u džep. Pojedem doručak, pa papir u
džep. Naveče dođem u baraku, a puni džepovi smeća.
- A radio sam dvije godine na groblju – nastavlja stari Hasko. –
Šišao živicu, sadio cvijeće, kopao travu. Ala su im groblja čista,
majko mila! Sve pod konac, pa sve nekako miriše, pa napisano nekim
zlatnim slovima: ovdje leži taj i taj... ovdje, jope, taj i taj...
Pa svijeće, pa hrana, pa svi okolo plaču i leleču. Blago njihovim
mrtvacima.
Onda, kao da se nečega prisjetio:
- Sve je to u redu, sve bude i prođe, eto, nešto se i zaradi, ali mi
je najteže zbog djece. Kad sam krenuo, kćerka je imala pet godina.
Umiljavala se oko mene i mazila: - Babuka moj, babuka moj... Tako i
sin. Dođem kući za dvije godine, a djeca narasla velika. Prođu još
dvije, pa još dvije, a kod mene momci i djevojke. Pa me se sve
stide. Nisam ih se ni nagledao, a oni otišli za svojim putem. I može
li se to sve novcem nadoknaditi? Jok! – pita i odgovara.
05.10.2005.
-
