MONOGRAFIJE SAFETA
SARIĆA
DOPRINOS
BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI I KULTURI
|
Rizo Džafić |
|
(EDHEMA MULABDIĆA
I OSMAN–AZIZ (Izdavač: Univerzitet Džemal Bijedić, Fakultet
humanističkih nauka, Mostar, 2003. i 2005. godine)
Malo je danas na našim prostorima istraživača koji dublje ulaze u
suštinu problema. Jer, to je posao koji zahtijeva godine, nekad i
decenije mukotrpnog rada, a će malo ko dati u te svrhe. Zbog toga
osim nekoliko manjih istraživačkih projekata u našoj
bosanskohercegovačkoj, bolje reći bošnjačkoj književnosti, i nemamo
značajnijih rezultata. A potreba ima i te kako mnogo i one se
osjećaju u svim segmentima života i rada. Istražiti neko vrijeme,
kulturne, političke, ekonomske i druge događaje u njemu od izuzetno
je važnosti za naraštaje koji dolaze. Da smo temeljitije istraživali
našu prošlost ne bi se dešavalo da nam se neke stvari ponavljaju.
Doktor Safet Sarić, profesor Fakulteta humanističkih nauka u
Mostaru, znao je za te poteškoće, a ipak se upustio u monumentalan
posao: da ukaže na neke ključne pisce naše preporodne književnosti,
osvijetli vrijeme i događaje. Objavio je prije nekoliko godina
monografiju koja i nije u javnosti izazvala značajan odjek, bar onaj
koji bi trebala kad je riječ o našoj, bošnjačkoj prošlosti. Uprkos
tome, Sarić je nastavio sa svojim istraživanjima i krajem prošle
godine nam ponudio još jednu knjigu koja osvjetljava našu prošlost i
uči nas danas načinima i mogućnostima suživota na ovim prostorima.
Riječ je, naravno, o dvije monografije EDHEMA MULABDIĆA I OSMAN –
AZIZ u kojima govori o preporodnom periodu u našoj književnosti u
doba Austrougarske. U tom periodu, kako je i sam autor monografija
ukazao, bilo je mnogo apsurda koje su karakteristične za nas,
Bošnjake, nelogičnosti kojih se, čini se, ni danas nismo oslobodili.
Kako nam je poznato, dolazak Austrougarske na prostore Bosne i
Hercegovine je donio niz jezičkih, nacionalnih, ekonomskih i
političkih reformi, koje su neki narodi dočekali sa oduševljenjem, a
Bošnjaci su pružali razne vrste otpora. Preporodni period je vrijeme
velikih bošnjačkih pisaca snažnog rodoljubnog naboja, etičkog odnosa
prema svijetu, umjetničkog intenziteta i njihovih prometejskih
pokušaja da svojim djelom stanu rame uz rame sa piscima drugih
naroda. Kako to kod nas obično biva, preporodni pisci su se često
borili i za status u vlastitoj sredini, nekad i u vlastitom narodu,
a da mi o tome i danas malo znamo. A trebamo znati više. Istraživati
to vrijeme, ljude, književne i kulturne prilike.
Ko danas zna da je Šuvalić bio najčitaniji pisac svoga doba, a umro
siromašan mada mu je ban Vrbaske banovine što je bio mesar doveden
iz Beograda da stoluje u Banja Luci, nudio sahan dukata da ne objavi
neke svoje priče u kojima ga ismijava. Njegovi savremenici kažu da
se ne pamti veća dženaza u Bosanskoj Krupi jer je bio najčitaniji i
najomiljeniji pisac svoga doba. Ne znaju Krupljani ni danas gdje mu
je mezar, a eno ga u jednom ćošku na Lipiku sa nišanom koji je
potpuno utonuo u zemlju. I danas se ponašamo indolentno prema svojim
književnim veličinama, dok su drugi narodi znali i ranije i danas
svoje umjetnike cijeniti, istraživati i afirmisati.
Ne znaju mnogi Bošnjaci, ni ko je bio veliki Mehmed beg Kapetanović
Ljubušak niti o bogatstvu njegovog Narodnog blaga. A znamo za Vuka i
druge istraživače koji su nastojali da u svakoj prigodi afirmišu
svoj nacionalni, književni i kulturni identitet.
Ne znamo ništa o sakupljaču narodnih pjesama Mehmeda Kolakovića iz
Orašca kog su pozivali na književne večeri u Zagreb, zapisivali
njegove pjesme i objavili u izdanjima Matice Hrvatske. A znamo sve o
slijepom Filipu Višnjiću i njegovim guslama, o ciklusima u kojima se
tematski obrađuju hajduci i uskoci. Učili smo napamet te pjesme ne
razmišljajući da je u njima riječ o običnim uskocima i hajducima,
ljudima koji su se oteli od zakona i čine zlodjela,a narod im za to
aplaudira, uči ih i pamti.
Znali smo sve što treba i ne treba znati o Jovanu Dučiću, a krili su
od nas poeziju Riza bega Kapetanovića kojoj su se divili veliki
pisci tog doba - i Dučić i Kranjčević i Tugomir Alaupović su njegovu
poeziju nazivali« impresivnim misaonim i sjetnim izvorima dubokog
bošnjačkog čuvstva».
I sve tako, apsurd do apsurda koji se ponavljaju i danas.
Znali smo pola Kočićevih djela napamet, a nisu nas ništa učili o
njegovom savremeniku, velikom bošnjačkom misliocu i znanstveniku
Safvet begu Bašagiću, Mirzi Safvetu, kom se Kočić divio u svojim
bilješkama.
Znali smo Matoša vrsnog evropskog pisca, a nismo znali da je Matoš u
esejima naglašavao da u Bosni djeluje veliki pisac i umjetnik boem
Musa Ćazim Ćatić.
Znamo i danas sve detalje o velikim srpskim piscima Milovanu
Glišiću, Miloradu Mitroviću, Stevanu Sremcu, Janku Veselinoviću, a
prethodne politike i sistemi su nam krili Osmana Đikića, njegovu
ljubavnu i vjersku poeziju. A o njemu je pisac i historičar Pavle
Marinković u memoarima napisao da su srpski pisci iz najudaljenijih
krajeva dolazili u Beograd kad su čuli da dolazi «Osman iz Bosne»,
kako su ga zvali.
Bio je, piše Marinković, «bujne, sjajne kose, s malo zaturenim
fesom i uprkos nešto nasmešenih očiju bio je ozbiljan, ozbiljan,
muslimanski ozbiljan.
Dalje Marinković piše:
- Dobra vi večer, pozdravio je Osman prijatnim, dubokim glasom
prisutne od kojih je većinu poznao za kratko vreme bavljenja u
Beogradu.
- Pajo, reče mi Milorad Mitrović, ovo je Osman iz Bosne.
U toj rečenici bio je sav Milorad Mitrović za onoga ko ga je
poznavao. On je pripadao onim romantičarima koji su šaljući pismo
Viktoru Igou na ostrvo Žezej znali napisati samo: - Viktor Igo,
Okean.
Eto, zbog svega toga treba istraživati velike pisce iz preporodnog
perioda naše književnosti. Jer, to je vrijeme uspona i padova naše
književnosti, nacionalnih lomova i trvenja, glorifikacije i
negiranja bošnjačkih pisaca. II njihove borbe za ono što danas
imamo: nacionalni identitet.
Zato su ih brisali svi dosadašnji sistemi, ideologije i
nacionalizmi. Sijekući grane naše književnosti,sužavali sa nam
nacionalne i kulturne prostore.
Jedan od rijetkih koji se uhvatio u koštac sa problemom da se
osvijetli preporodni period je naš kolega Safet Sarić koji svojim
monografijama pokušava objektivno vrednovati pisce preporodnog doba.
Za razliku od prethodnih istraživača, Sarić je odbacio metodologiju
poniznog komemoriranja teorija historijskih pobjednika i stvorio
vlastite kritičke parametre. U napisao je dvije zanimljive
monografije.
Naši preporodni pisci su eto, čekali čitavo stoljeće da se sa
njihovog djela skine prašina i izvrši objektivna književnokritička
valorizacija. Trebali su da se pojave istraživači, pa da ukažu na
ono što smo naslijedili iz prošlosti.
Safet Sarić je do sada napisao više djela sa klasičnim monografskim
pristupom sa ciljem da osvijetli jedno vrijeme i sudbina jednog
naroda u njemu. Prije nekoliko godina je objavio monografiju EDHEM
MULABDIĆ, obimnu knjigu o Edhemu Mulabdiću, čovjeku koji je imao
tragičnu sudbinu da umre u naše doba (1862 - 1954), a da nismo mnogo
znali o njemu i o njegovom doprinosu bosanskohercegovačkoj
literaturi.
Sarić nam nudi mogućnost da sagledamo Mulabdićevo djelo u kontekstu
sredine i vremena. Čovjeka koji je najslikovitije opisao našu
tragediju u vrijeme dolaska Austrougarske:
«Turska nas ostavila, Austrija pobijedila naš oružani otpor, a
suzbijaše i prve pokrete opravdana otpora na polju vjersko -
prosvjetnom, i mi se osjećamo osamljeni kao drvo odsječeno. Naši
sugrađani drugih dviju skupina snađoše se brzo i već tada imađahu
svoja glasila za podizanje narodne svijesti u svojoj zajednici, a mi
bijasmo bez svijesti i bez nade u budućnost».
Drugo djelo koje je, na svu sreću, pojavilo među čitaocima, osobito
među studentima u Bosni i Hercegovini, je monografija OSMAN-AZIZ.
To je zanimljiva knjiga o zanimljivom bosanskom tandemu Osmanu Nuri
Hadžiću (1869. Mostar - 1937. Beograd) i Ivanu Miličeviću (1868.
Mostar - 1950. Sarajevo), njihovim naporima da pokažu kako pisci iz
dva različita naroda mogu ostvariti jedinstven književno-idejni
kontinuitet, a pritom zadržati vlastitu idejnu, nacionalnu i
književnu autohtonost. Riječ je o knjizi koja u potpunosti
osvjetljava dva velika pisca i čovjeka.
|
Osman Hadžić i Ivan Milićević |
|
Ivan Milićević rođen je u Mostaru godine 1863., a umro je u
Sarajevu 1950. Pravne je znanosti studirao u Beču. Prvi doktor prava
iz Hercegovine. Bio je pisac, kulturni organizator i publicist, po
političkom angažmanu starčevićanac.
Beletrističkim je prilozima surađivao u Hercegovačkom bosiljku
i Glasu Hercegovca. Godine 1897. u Mostaru je pokrenuo
list "Osvit". Bio je urednik Sarajevskog lista,
službenog glasila Zemaljske vlade u Bosni i Hercegovini. Pisao je
pod pseudonimima Aziz Hercegovac, Ibni Mostari. S Osmanom Hadžićem
radi u gradu Mostaru na istim pravnim poslovima.
Osman Hadžić pohađao pravo u Zagrebu i u Beču. Pisao je
romantične pripovijesti Ago Šarić (1894.), a kasnije s Ivanom
Milićevićem piše djela Beznađe (1895.), Na pragu novoga
doba (1896.) i Bez svrhe (1897.), i objavljuju ih pod
zajedničkim imenom Osman-Aziz.
Djelom Bez nade otvara psihološku i društvenu problematiku
uvođenja okupacije među muslimanskim stanovništvom. Sama radnja
romana zbiva se u razdoblju od 1879. do jeseni 1884.
Milićević je počeo književno stvarati prije simbioze s Hadžićem, još
u vrijeme dok je književno ispomagao novinske akcije svojega strica
Franje Milićevića. U njegovu samostalnom stvaralaštvu znakovit je
književno-idejni kontinuitet, a u suradnji s Hadžićem znakovit
stvaralački i idejni ton.
Ivan Milićević zaslužan je i za osnivanje hrvatskog kulturnog
društva Napredak, uz niz drugih postignuća koja je ostvario
nesebičnim, ustrajnim, širokoangažiranim pristupom u hrvatskoj
kulturi na području BiH.
U monografiji je Sarić imao cilj da odgonetne neke strukturalne i
metodološke probleme njihove poetike koja je utemeljena kao rezultat
je njihovih književno - idejnih shvatanja. Tako sve knjige koje su
pisali pod pseudonimom OSMAN - AZIZ postaju paradigma jedinstva tako
potrebnog našem prostoru.
Monografija OSMAN-AZIZ je knjiga o bosanskom usudu i paradoksima: u
vrijeme neviđene nacionalne polarizacije dva pisca su odlučila da
pod pseudonimom pišu djela i u njima iznesu svako svoje ideološke
poglede na svijet kako bi ih drugi mogli sagledati i procijeniti.
Sa književno-kritičkog aspekta, Sarić nam je ovom knjigom omogućio
da temeljitije sagledamo tematska, idejna i ideološka opredjeljenja
ovih pisaca koji su u centar svoga interesovanja stavljali vječitu
opreku između otuđenog idealističkog pojedinca i sredine u kojoj
živi, a koja ga ne razumije.
Saznajemo iz monografije da je to tema i u romanima Bez nade, Bez
svrhe i Djeca nevolje, to je tema većine i njihovih pripovijedaka i
većine djela preporodnih pisaca koji pokušavaju shvatiti i
prihvatiti odnose između starog i novog, evropskog i orijentalnog,
sredine i pojedinca,između različitih nacija i životnih
opredjeljenja. U tome je značaj ovim monografija.
Kako nam je poznato, narodi u našem okruženju su davno izvršili
valorizaciju svojih pisaca. I kroz književne kritike, i obimne
studije, i monografije i izbore i sabrana djela i edicije kao što su
srpska književnost u 100 knjiga, hrvatska književnost u 500 knjiga,
makedonska književnost u 100 knjiga, deset kola slovenačke
književnosti i sl. Uradili su krupne poslove za svoju kulturu. I
neka su. Mi imamo nekoliko značajnih projekata: muslimanska
književnost u 50 knjiga, Durakovićeve antologije bošnjačke
književnosti, Edicije Bošnjačka književnost u književnoj kritici.
Ali, to nije dovoljno. Stoga su napori Safeta Sarića nemjerljivi kad
se uzme u obzir da smo i danas u jednoj vrsti preporoda, da tek
vršimo književnokritičku verifikaciju naših zaboravljenih pisaca.
Safet Sarića pokazuje na najkonkretniji način kako se moramo i danas
boriti da afirmišemo što imamo iz prošlosti, kako bi nas danas drugi
cijenili. I ove knjige treba da su stimulans za nova istraživanja.
Malo se ko uhvatio sa ovako obimnim istraživačkim projektima kao što
je kolega Sarić. Stoga se i ova njegova nova knjiga može ocijeniti
kao istraživački podvig kakav se rijetko desi i koji treba pamtiti.
Jer, sve više shvatamo koliko je potrebno poznavati vlastitu
prošlost. I čitavi vlastite knjige. I poznavati ove pisce. I
istraživati. Imati ih u svojim kućama. Stara narodna poslovica kaže,
koja kuća nema knjige to i nije kuća, koji narod nema svoje knjige,
to i nije narod.
Sarićeve monografije nam ukazuju da moramo poštovati naše kulturne
vrijednosti i pamtiti svijetle trenutke prošlosti na koje moramo
biti ponosni.
Rizo Džafić
15.01.2006.
-
