ISTRAŽIVANJA - POSTMODERNIZAM I HISTORIJA
ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici
Dr. Rizo Džafić
Svaki model kritičke svijesti zahtijeva svoju potvrdu u kritičkoj
školi jednog vremena, pa tako i aktuelni postmodernistički model
otvara nove prostore u analitičkom sagledavanju djela i negiranjem
prethodnih kritičkih škola. Isto tako svako djelo, zavisno iz kog se
diskursa, nudi uvijek nove mogućnosti sagledavanja jednog svijeta
koji je u djelokrugu kritičarske recepcije. Svaki period ima svoj
specifičan diskurs, pa i ovaj naš, savremeni u kom kritičari
pokušavaju odgovoriti na pitanja odnosa postmodernizma i historije.
Da bi se to dostiglo u analitičkom postupku na jednom književnom
djelu mora se poštovati princip eksteriornosti koji Fuko (Foucault)
objašnjava na slijedeći način: "mi ne smijemo ići od diskursa prema
njegovoj unutrašnjosti, skrivenom nukleusu, prema srcu misli ili
značenja za koje se pretpostavlja da je tamo; već, na temelju samog
diskursa, njegove pojave i njegove regularnosti; ići prema njegovim
vanjskim uvjetima mogućnosti"
Prenoseći te postavke na savremenu bosanskohercegovačku literaturu
uočavamo da neka djela posjeduju te teoretske paradigme. Jedno od
njih je roman Isnama Taljića "Roman o Srebrenici" koji potvrđuje
misao kako nas "historija nosi i određuje". Jer knjiga obavezuje
pisca ne samo da interpretira historiju, nego da je povezuje sa
situacijom u kojoj se dešava i eksplicitno stvara novi model
tekstualnosti.
Tu relaciju postmodernizma i fikcije zanimljivo je promatrati na
primjeru "Romana o Srebrenici" Isnama Taljića, jer se u njemu nalaze
one čvorišne tačke u kojima se dodiruju stvarnost i fikcija. On nam
daje historiju koja bi, bez ovakvih djela, ostala zapreta u masi
dokumentacije, događaji su piscu imaju svoj "emocionalni odziv" na
sve ono što se oko njega u jednom vremenu dešavalo. Zlo se desilo,
jer se referencijalno i autoreferencijalno potpuno izjednačilo.
Roman upravo govori o tom izjednačavanju stvarnosti i mira, istine i
fikcije, balkanskim sindromom gdje se slave i obilježavaju porazi
kao pobjede, a činiti to stoljećima, znači stoljećima podgrijavati
mržnju i zlo. Sve to je dovelo do neviđene ljudske tragedije u
kojima su jedni ubijali druge u ime prošlosti i mita, jedni umirali
zbog svojih predaka,a drugi ubijali da osvete svoje umišljene
svetinje. Roman govori o tim relacijama gdje izabrani narod opčinjen
mitom čini nezamislivo zlo jer ima u glavi potpuno pogrešno
postavljenu autoreferencijalnu šemu.
Ona banalna konstatacija prilikom svake kritičke valorizacije
književnog djela mogla bi se primijeniti i na Roman o Srebrenici
Isnama Taljića: da je riječ o romanu u kom pisac priča o životu i
smrti, patnji i stradanju, ljubavi i mržnji, dobru i zlu, hrabrosti
i kukavičluku, prijateljima i neprijateljima. Prošlosti i
sadašnjosti. Međutim, tvrdnje postaju smislena značenja tek
sučeljene sa tekstom i kontekstom romana, kroz njegovu
interpretaciju i reinterpretaciju, kroz njegovu integraciju u život
koji je paradigma smislene cjeline što je zovemo postojanje. Svaki
roman na svoj način mora pokazati da život ima svoj tok, da teče i
traje u različitim oblicima, a pisac ga pokušava uhvatiti u njegovom
suštinskom značenju.
Prvi utisak nakon čitanja je da je riječ o knjizi koja govori o
perpetuiranju života, vječitom vraćanju istog, o nečemu što nam se
kroz historiju stalno ponavlja, ali u različita vremena, na
različite načine i različitim intenzitetom.
Ali uvijek iz istih razloga koji su hranjeni mržnjom i zlom! Stoga i
poruka u romanu da se čovjek mora pomjeriti izvan vlastitog diskursa
kako bi stajao na realnom i čvrstom tlu. Da bi to dokazao, pisac
razvija priče o nekoliko generacija Bošnjaka kroz stoljeća i
pokazuje kako im se sudbine uvijek na istom mjestu ponavljaju: onda
kad pažnja popusti, kad počnu vjerovati onima kojim im stoljećima
kuju mržnju i zlo.
Analitičko-književni diskurs o djelu pokazuje da Romanu o Srebrenici
ima četiri ključne priče:
1. priču o državi Bosni i Hercegovini,
2.priču o Srebrenici
3. priču o hafizu Rahman-begu Đozi, hatibu Riječke džamije u
Srebrenici i
4. – priču o njegovom unuku Merdžanu Đozi.
5. priču o državi Bosni i Hercegovini,
Grafički, te priče izgledaju ovako:
Preplićući ih, pisac pokušava razjasniti kako pojedinci i kolektiv,
u određenim historijskim trenucima na određenom topografskom
prostoru opstaju uprkos silama zla i kako se snalaze u kontekstu
globalnih interesa. Preplićući ih, pisac simbolično slika ulogu
pojedinca u povijesnim trenucima nalaze svoje mjesto u kontekstu
globalnih interesa koji se nad njegovom sudbinom prelamaju.
Priča o Srebrenici je simbolična priča o gradu koji je star više od
2.000 godina. To je grad koji liči na kabur, pa mu je sudbina vezana
za tu terminološku odrednicu. Ako se patnja može stepenovati, onda
je 20. stoljeće u Srebernici najteži period u njenoj historiji, jer
stanovnicima nije data mogućnost ni da se brane kakvu su imali
gladijatori u areni Maksimus u starom Rimu koji su se borili sa
usklikom Ave Cezare, morituri te salutant! (Zdravo, care,
pozdravljaju te oni koji su spremni umrijeti za tebe!), u kom su
brojne građevina i danas okovane srebrom iz srebreničkih rudnika.
" Mi nismo ni gladijatorske sreće. Od nas ne zavisi ni da se borimo.
Ni da mognemo poginuti u areni Srebrenice. Srebrenica je pod
zaštitom Ujedinjenih nacija. Ovdje nemamo ni pravo na smrt".
Pisac govori o moći koju ima smrt. Moć sama po sebi je kategorija
koja u čovjeku izaziva strahopoštovanje. Ništa i niko ne može
izbjeći moć. Moćni su oni koji imaju oružje, oni koji diriguju iz
svijeta ljudskim životima, koji mogu,a ne žele da pomognu. Moć nema
savjesti. Ona dolazi odasvuda. Ima svoje mreže u koje se ulove svi
oni koje ona želi da uništi.
Razvijajući ovakve teze, Taljić gradi materijal koji zovemo
supstanciju izraza i gradi radnju metodom dedukcije, spajajući
umjetničke slike. Tako je razvijao priču o našoj tragediji koja je
pratila ovaj grad i
|
u vrijeme rimskih imperatora, |
 |
|
i austrougarskih vlastodržaca, |
 |
|
i komunističke diktature, |
 |
|
pa do vojnika Unprofora; |
 |
|
francuskog generala Filipa Moriona |
 |
|
ili Butrosa Butrosa Galija |
|
|
koji su ga izdali za nečije ciljeve i interese. |
Mijenjali su joj imena, nazive i namjenu, ali je Srebrenica
opstala!!!!!!!!!!!!!!!!
"Argentaria je iščezla.
Domavia je nestala.
Srednjovjekovna Srebrenica je smaknuta.
Povučena je posljednja straža ovodobne Srebrenice.
Bosanska Atlantida!".
U fabularnu strukturu romana pisac je unio brojne digresije i za
primjere navodi gazije iz bošnjačke historije, od braće Hrnjica,
preko Alije Đerzeleza i Husein-kapetana Gradaščevića do srebreničkih
branitelja. Slikajući ih, pokazuje kako hrabrost Bošnjaka ima svoju
historijsku podlogu:
"U ovom ratu Bošnjaci su uspjeli isključivo zbog toga što su
pokazali neprijatelju da ga se ne boji.- Da se ne boje nikakve sile.
Svaki drugi rezon bio bi historijska obmana generacija koje dolaze".
Roman o Srebrenici možemo posmatrati sa ljudskog i književnog
aspekta.
Sa ljudskog aspekta pisac afirmiše osnovne ljudske vrijednosti:
ljubav, čast, iskrenost, prijateljstvo, vjeru i međusobno
uvažavanje. Bogati čitaoce spoznajama i likovima među kojima se
izdvajaju bečki đak, geometar Merdžan Đozo, njegov djed Rahman-beg,
amidža Ferid, Šemsibeg Šehovac, Vahdet Mujanović, doktor Hasan Đan i
Nedret Mujkanović, Naser Orić, Namik Crni pjesnik Ćiza, Šefik
Uzunović i drugi. Taljić prati kojim putevima idu da dođu do svoga
cilja. Slikajući ih, pisac je pokazao izuzetno poznavanje ljudskog
mentaliteta i karaktera. Te slike proširuje u zanimljive priče koje
svaka od sebe čine motiv kao kamenčić u mozaiku romana, a roman u
cjelini uklapa u mozaik evropske i svjetske literature. Impresivan
je motiv o smrti Fahrudina Đoze kog je ubila supruga Dobra
Učiteljica Danica monstruozno ga žrtvujući za vlastite nacionalne
ciljeve, a zatim svojima javila da je izvršila zadatak. Taj motiv
neodoljivo podsjeća na vrijeme II svjetskog rata i divljanje fašizma
kad je dolazilo do raskola u miješanim jevrejskonjemačkim
porodicama. To je vrijeme monstruoznih ubistava bračnih drugova kako
bi se dokazala pripadnost vlastitoj vjeri, naciji i ideologiji.
Slikajući takve scene na prustovski, kafkijanski, manovski,
orvelovski ili bulgakovski način, pisac pokušava kazati kako je
život nepredvidljiv, a čovjek nikad ne prođe njegovu školu bez
obzira na povijest iz koje mnogo toga možemo naučiti. Takva
metodologija drži romanesknu strukturu Taljićevog romana.
I – sa vremenskog aspekta: gdje daje kronologiju događaja u formi
njihove vremenske klasifikacije.
Roman o Srebrenici Isnama Taljića, kako kaže u pogovoru Elida
Taljić, "Nadrasta naslovnu temu i postaje sjajna, kritički i na
sasvim nov način interpretirana povijest Bošnjaka i Bosne, a autor
iznova potvrđuje još jednu, također prepoznatu i ne odviše čestu
spisateljsku osobinu - hrabrost. Isnam Taljić ne priznaje jednu,
konačnu, zvaničnu istinu. On za istinom traga. Odnosno, koristeći se
književnim mogućnostima, temeljito i impresivno reinterpretira
povijest."
Isto tako, pisac je uspješno riješio i složenu kompozicionu
strukturu romana i to na taj način što je paralelno pratio više
radnji i na taj način izbjegao konfekcijsku formu svoga pričanja. U
prvi plan je stavio Merdžana Đozu koji je izdanak junačke i
školovane loze Đozi i koji nikad nije dozvolio da se uruši izgrađeni
etički status njegove loze, jer su bez tih kategorija ostale životne
vrijednosti besmislene i bespotrebne. Sa književnog aspekta, riječ
je o literaturi koja predstavlja zanimljivu mješavinu realističkog i
postmodernističkog pristupa u slikanju stvarnosti.
Realistički segmenti su oni u kojima je opisan početak rata u
Srebrenici i detalji koji asociraju na slične situacije u Vlasenici,
Brčkom, Bosanskoj Krupi i drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Takve
scenarije mnogi su od nas vidjeli i doživjeli:
"Nagrnuli su sa svih strana na Srebrenicu. Tražili smo odobrenje da
im odgovorimo. I – rastjerali ih… Oni uzvraćaju kako jedino i umiju.
Iz daljine. Tenkovima i artiljerijom svih kalibara.
Sve gori. Postaje gore nego ikad.
Nije nam dopušteno da uzvratimo. Nešto se, izgleda, pregovara iza
naših leđa.
Realističke dimenzije su i stalne piščeve potrebe da se njegovi
likovi pridržavaju temeljnih postulata o potrebi afirmacije dobrote,
istine, morala i ljepote. Realističke su date i slike Unprofora, i
njegova uloga u srebreničkim događajima, načini preživljavanja u
okruženju, trgovanju sa strancima i neprijateljima, umiranje od
gladi i snajpera, ustrojavanja oružanih formacija i stvaranje
respektabilnu vojne sile, Armije Bosne i Hercegovine:
Kretali smo u juriše s nekoliko isturenih pušaka i praćeni
halakanjem nenaoružanih pratilaca. Trčali su smjelo i prestizali
puškare… Ipak je trebao i neko ko će zapucati. Ko će i osmisliti s
koje strane je najbolje udariti. Inače bi četnici razabrali o čemu
se radi i ne bi samo bježali…".
Realistički je objašnjena i tragedija Srebrenice na jednostavan
način:
" Treba im osveta jer su im kola krenula nizbrdo. Počeli su gubiti
dobiveni rat. Jesenas ih, u brdima Ljute krajine, rastjerali
Bužimljani. Poslije nisu uspjeli osvojiti Bihać, iako ih se na
njegovim periferijama okupilo više nego što se ikada Srba na jednome
mjestu sakupilo. Pa je, učeći se na greškama sa zapadne granice
Bosne odabrana Srebrenica na istoku. Zbog zaleđa Srbije i njezine
armije."
Knjiga predstavlja primjer angažirane literature koja otvara oči
pred jezivim scenama egzodusa naroda Srebrenice od prvoga dana, pa
sve do potresnih scena kad su Srebreničani pristizali u Tuzlu sa
krpama na krvavim nogama, oslanjajući se na štapove i sa teretom
sjećanja.
U relativno čvrstu i homogenu pripovjedačku strukturu pisac je unio
digresije o drugim ljudima i događajima, dovodeći ih u vezu s
centralnom radnjom i glavnom idejom djela. One govore o mentalitetu
Bošnjaka koji je najčešće između dužnosti i emocionalnosti, koji
poštuju etičke konvencije što je najčešće uzrok njihove tragedije.
Ono što Roman o Srebrenici izdvaja od drugih je mjera kojom je pisac
koristio vjerske poruke iz Kur'ana, stavljajući ih u službu čovjeka
i čovječanstva. Dok su drugi vjeru koristili kako bi naglasili
antagonizam među ljudima, Taljić je pokazao da vjera ima druge
puteve i mogućnosti: da pomogne ljudima da jedni druge shvate, da
pobijede mržnju i sačuvaju temeljne postulate zasnovane na Božijoj
Objavi. Vjera razbija mrak, ona je svjetlost na kratkom životnom
putu, pruža nadu da će zlo proći, da će sutra biti bolje. Ona je
savjetnik i putokaz. Imajući to u vidu pisac koristi harfove koji te
konstatacije potvrđuju. Isto tako, snažno je naglašen i motiv smrti
za koju pisac nalazi neobična i zanimljiva grafička rješenja (S – m
– r – t!). Smrt je prikazana kao neodvojivi dio čovjeka, nešto što
se ni noktima ne može oguliti sa tijela, pa čovjek sraste sa njom,
živi i pokušava na razne načine da je nadmudri. Uprkos stalnoj
prisutnosti smrti, Roman o Srebrenici je u stvari njena negacija, pa
je to više knjiga o životu i onima koji su ostali danas da svjedoče
o ljudskim djelima i nedjelima. Smrt i život su u stalnom
preplitanju koje se ritmički ponavlja. Smrt ima svoju snažnu podlogu
u vjeri i pisac slika kako se ljudi iste vjere mogu prepoznati bez
obzira što su sa raznih strana svijeta. Kroz snažne slike suočavanja
sa smrću, pisac profilira ljudski habitus i pokazuje, na primjeru
starog Rahmana Đoze, kako su smrt i život toliko blizu da često
vjera svjedoči šta će od njih prevagnuti:
"Bio sam na brisanom prostoru. Pri jurišu. Ko zna kojem jurišu i u
čijem pravcu… Kako je bilo? Šta je bilo? Njihov je stajao nada mnom.
Ja sam ležao na leđima zaglibljen… jedino je mogao razmahnuti i
poizdalje mi odrubiti glavu. Onaj je zamahivao.
- Ešedu en la ilahe illelah!
- Ešedu…
- Ešed..
- Eše…
Odjekivao je u meni i gubio se kelime – i šehadet. Da makar ne
skapam kao zadnji skot. Ali, ona sablja zastade. Onaj upita:
- Muslim?
- Musliman, musliman! – priznajem i pred čovjekom u smrtnom času.
- Ja Rahman – pokazivao sam rukom na sebe.
- Ja Abdurahman – pokazivao je rukom na sebe.
Ja sa imenom koje znači Milostivi. On, s imenom koje znači Rob
Milostivog.
Vjera omogućava da se lakše prebrode i podnesu životne nevolje:
Kad ocu donose glas o smrti sina, otac fatalističkom filozofijom
dočekuje glasnika:
"Uđi…nisi ti kriv… Od Boga je tako suđeno. I njima i meni…".
Ono što smatram najznačajnijim dijelom poetike Isnama Taljića je da
se suvereno kretao neistraženim prostorima postmodernizma, poetike
koja danas vlada u svjetskoj književnosti, a koja je tek nastajala u
vrijeme kad je Taljić pisao ovaj roman.
Postmodernistička je piščeva težnja da svoje likove vodi prostorima
između stvarnosti i fikcije, da uđe u tok njihove svijesti i naslika
lomove što se dešavaju u dnu ljudske duše.
Tako Merdžan ne zna je li vidio Namika Crnog koji je izmasakriran
početkom rata, ili mu se samo pričinilo da ga je ponovo sreo; živi
li sa Tenzilom, koja je bila njegova san i ljubav iz mladih dana,
kao što misli, ili je Tenzila mrtva, kako kažu njegovi mještani.
Takav postmodernistički pristup je omogućio da čitaoci sami
dograđuju događaje, proširuju i misaono zaokružuju.
Ono što plijeni pažnju čitalaca je bosanski i bošnjački duh romana
koji je specifičan, a istovremeno svoj i prepoznatljiv.
Unutar bosanskog duha pisac gradi tezu o bošnjačkom duhu koji je
stoljećima ugrađivan u naše biće, naš kućni prag i postojanje.
Fabularno - misaoni tok romana pisac je fokusirao na državu Bosnu i
Hercegovinu, zemlju junaka i ratnika, narodne epike i usmenog
stvaralaštva. Mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, na kom su
uvijek jedni pored drugih živjeli njeni narodi pokazujući da je
moguća vjekovna bliskost munara i crkvenih tornjeva.
Roman o Srebrenici je knjiga koja spaja vremena, ljude i prostore.
Ona je dokaz da su zločini kovani u glavama pojedinaca sa imenom i
prezimenom! Da su nastradali ljudi sa imenom i prezimenom! U njemu
je snažno naslikana Srebrenica, kako kaže u svom pogovoru Elida
Taljić, grad koji "asocira na zločin golemih razmjera!… To je knjiga
nenasilja, knjiga koja ne proklinje i ne zaziva mržnju. Ali traži
odustajanje od zaborava. Sva je, zapravo, sjajni apel upućen
pojedincu, čovjeku – ne zaboravite ono što se zaboraviti ne smije!"
To je naglasio i dr. Mirsad Veladžić u predgovoru prvog izdanja ovog
romana: " Tragedija Srebrenice obavezuje Bosnu i Bošnjake dok je
Bošnjaka i dok je Bosne! Do Sudnjega dana ne smije se smetati s uma
šta je bilo u tome dijelu naše zemlje uz samu Drinu, gdje je
branjena misao o slobodi i ideja Bosne".
A u predgovoru trećem izdanju doktor Mahatir bin-Mohamad, veliki
mislilac našeg stoljeća je, između ostalog, napisao: "Srbi su bili
uporni da unište bosanske muslimane, posljednje autohtone muslimane
u Evropi. Oni, Srbi, vjerovali su da time drugim Evropljanima,
kršćanima, čine uslugu…U Srebrenici je poklano 13.000 Bošnjaka.
Ipak, danas svijet o tome malo zna… Svijet je ušao u rat protiv
terorizma zbog 11. septembra. Svijet je trebao ući u taj rat ranije,
jer je ono što su Srbi uradili u Srebrenici moralo biti smatrano
dijelom terorizma, kao smišljeni i sistematski akti terorizma koji
se dešavao pred očima svijeta… Čini se da svjetska reakcija na užase
i brutalnost zavisi od toga ko su žrtve."
Mada ima mnogo djela, filmova, drama i drugih žanrova o Srebrenici i
mada je ova tema političkim i umjetničkim krugovima često
eksploatisana, pa i zloupotrebljavana, roman Isnama Taljića je jedno
od najiskrenijih i umjetnički najsnažnijih djela. Iz nekih razloga,
a uz sva priznanja koja ovaj pisac ima, njegovo djelo se i dalje
drži na marginama naše književnosti, pa ga nema u nastavnim
programima i čitankama dok nam se kao književni autoriteti podmeću
pisci koji ni po čemu to ne zaslužuju.
Jer, čini se, da danas u Bosni bolje prolaze pisci što bježe od
sebe, što se u svojoj životnoj inferiornosti, stalno drugima kao
nešto i zbog nečega izvinjavaju. Pa samo što nisu rekli: Izvinite
što smo ostali živi!
Možda se ovaj pisac drži po strani što uporno i bez kompromisa u
svojim djelima uči naše ljude da moraju znati četiri temeljne
vrijednosti koje su uvjet za naš opstanak: da nam je matična zemlja
Bosna i Hercegovina, da smo Bošnjaci, da nam je islam vjera i da nam
je jezik bosanski. Uostalom, to su vrijednosti oko kojih se
okupljaju sve nacionalne zajednice u svijetu.
Roman nas uči da je krajnje vrijeme da shvatimo neke stvari, pa da
nam se Srebrenica više nikada ne dešava i ne ponavlja!
Tekst: Dr. Rizo Džafić
Grafika: Ing. Salih Čavkić
15.01.2006.
-
