TARIQA ALIJA "SJENE NAROVA DRVETA"
Rizo Džafić
|
 |
Mnogo toga što smo trebali znati kao narod na
ovim prostorima koji je trebao biti ravnopravan
sa ostalim narodima, vješto nam se krilo
stoljećima. I ne samo nama, nego islamskom
narodu čitavog svijeta. Krile su se neke krupni
historijske činjenice o odnosima između
civilizacija, falsifikovali su nam istinu kako
bi sakrili neke mračne strane vlastite
prošlosti. Među brojnim istinama koje su svi
dosadašnji sistemi krili od Bošnjaka u Bosni i
Hercegovini je i tragedija muslimana na
Pirinejskom poluotoku. Krili su mnogo toga od
Bošnjaka u svim vremenima i svim sistemima. Da
nisu, ne bismo ovako nespremno i naivno dočekali
zločine koje smo doživjeli od naših susjeda.
Razlog ovakvog razmišljanja je ponovno čitanje
romana «Sjene narova drveta» Tariqa Alija koji
govori o istrebljenju Maura u Španiji i
zatiranje islamskih korijena na Pirinejskom
poluotoku. A razlog pisanja teksta je i taj što
do danas, na žalost, imamo vrlo malo književnih
kritika, studija, razmišljanja i osvrta, pa i
čitalaca ovog romana na našim prostorima. I ne
samo to: ne znamo mnogo ni o drugim knjigama
koje teoretičari nazivaju djelima
postkolonijalne književnosti, a koje obrađuju
temu inkvizicije. Među njima prije svega treba
pomenuti Amina Maaloufa i njegova djela «Afrički
lav» i romanizirana studija «Križari u očima
Arapa», te knjige poljskog pisca Jeržija
Andrežejevskog «Tama pokriva zemlju» i «Vrata
raja».
«Sjene narova drveta» je roman koji je osvojio
veliki broj nagrada u svjetskoj književnosti, a
Tariq Ali je jedan od najpriznatijih
intelektualaca današnjice. Član je mnogih
svjetskih komisija i fondacija za mir i
razumijevanje među narodima (na čijem čelu su
bili Bertrand Rasel i Žan Pol Sartr), a njegov
roman je prošle godine po čitanosti bio sedmi u
svijetu. Na internetu pod imenom «TARIQ ALI» ima
preko 600.000 referenci. Piše da je saradnik
mnogih svjetskih publikacija. Teme njegovih
djela se temelje na istraživačkim projektima o
odnosima između islamske i kršćanske
civilizacije, sa težištem na uništavanje arapsko
– islamske kulture u Andaluziji poslije pada
Granade 1492. godine. Posljedica nepoznavanja
takve literature koja se oslanja na
dokumentaristiku su što se događa da dozvolimo
da nam se zbog neznanja, neke stvari stalno
ponavljaju.
Svega toga, a osobito svoga neznanja, čovjek
postane svjestan kad pročita knjigu Tariqa Alija
«Sjene narova drveta» koja je, evo, skoro
deceniju (izdavač «Ljiljan», Sarajevo, 1997,
prevodilac Senada Kreso) među nama. Postaje
svjestan odnosa jednog dijela kršćana prema
islamskom svijetu i tragedije muslimana na
prostoru Evrope.
Sve su to razlozi da se ovaj Alijev roman čita i
pamti (i njegovi roman «Knjiga Saladinova», na
primjer), da se čitaoci navedu da upoznaju i
djela ostalih velikih islamskih intelektualaca
koja bi bi trebalo pamtiti i znati. Takva su, na
primjer, djela Orhana Pamuka, Saida, Amina
Maaloufa i drugih.
Tariq Ali je pakistanski pisac. Rođen u Lahoreu
1943. godine koji je tada bio u zajedničkoj
državi Indiji, koja se poslije II svjetskog rata
razdvojila na Indiju i Pakistan U dvadesetoj
godini prešao je u Englesku, upisao se na
Oxfordski univerzitet gdje je studirao političke
nauke, filozofiju i ekonomiju. Živi u Londonu.
Roman «Sjene narova drveta» počinje paljenjem
islamskih knjiga u Granadi prilikom ulaska
kršćana u ovaj, do tada muslimanski grad. Kako
knjige predstavljaju ogledalo kulture i
tradicije jednog naroda, cilj napadača je bio ne
samo da istrijebi ovaj narod, nego i da uništi
tragove njegovog postojanja. Tada su spaljeni
svi primjerci Kur'ana, arapski rukopisi iz
filozofije, medicine, nauke i tehnike, mnoga
djela arapskih pisaca. Spaljeno je oko dva
miliona knjiga. Napravili su od knjiga vatreni
zid koji je stoljećima u očima svih koji ne
odobravaju takav vid uništavanja civilizacija.
Tim činom crkva je htjela osvojiti misli drugog
naroda, probosti srce, preoblikovati duše. Pisac
ukazuje na razloge paljenja islamskih knjiga
koja su se dešavala kroz historiju: nekada su ih
palili Tatari iz neznanja, jer su bili nepismeni
barbari i bojali se pisane riječi, radili to
instinktivno. Kasnije ih je palila Crkva, sa
umišljajem i planom, jer ih se plašila. Na čelu
vojničkih hordi bio je granadski nadbiskup i
crkveni sluga Ximenes de Cisneros koji je bio
ubijeđen da će se jedan narod uništiti jedino
ako se uništi njegova kultura. To je vrijeme
rekonviste, kad su radikalni monasi upadali u
muslimanske kuće, klali i palili, uništavali sve
pred sobom.
Početak romana predstavlja snažne slike slika
života u Granadi, opisuje Omerovu porodicu (Omer
bin Abdulah - Omer, sin Abdulahov) koja je
pripadala klanu Ben Hudejl. Tu su njegova
supruga Zubejda bint Kuduz, sinovi Zuhejr i
Jezid, kćerke Kulsum i Hinda, Omerova sestra
Zehra, El-Zindik mistik i asketa, kuhar
Patuljak, Omerov brat Migel, koji je primio
kršćanstvo, student iz Kaira Ibn Daud koji će
postati Hindin suprug i drugi. Tu su kraljica
Izabela Kasiljska, kralj Ferdinand Aragonski,
gradonačelnik Granade Mendoza, nadbiskup Toleda
Ximenes de Cisneros.
Od početka romana, pa do kraja, pisac se
tematski kreće u mračnoj atmosferi u kojoj je
nagoviještena slutnja nesreće, ponos Maura
islamskom prošlošću, usmenim stvaralaštvom,
intelektualcima i junacima, ali i strah za
sudbinu islama na tom prostoru. Nalazimo u
podtekstu piščeva razmišljanja o islamskoj
kulturi i civilizaciji, tragičnoj sudbini islama
u Evropi koji su padali čas pod vlast Tatara,
čas kršćana. Temeljno razmišljanje je: ima li
načina da se odbrane od inkvizicije i nagomilane
mržnje.
Sudbinu muslimana u Španiji na Tariq Ali je
opisao kroz imprersivne slike porodice Omera
ibn-Abdulaha i oko 2.000 stanovnika Ul – Hudejla
od jednog septembarskog jutra kad je seoski
mujezin pozivao vjernike na sabah do krvavog
dana istrebljenja.
U knjizi se istovremeno prepliće više priča:
Priča o Omeru bin Abdulah iz porodice Ben
Hudejl, njegovoj nepokolobljivoj odluci da
ostane u svojoj vjeri; o njegovoj supruzi
Zubejdi, sinovima Zuhejru i Jazidu, i kćerkama
Hindi i Kulsum.
Priča o Omerovoj sestri Zehri, njenoj
tajanstvenoj smrti i neostvarenoj ljubavi prema
Muhamedu ibn – Zujdunu koji je kasnije postao
isposnik i mistik i živio u pećini kao Vedžid
el-Zindik.
Priča o mladom intelektualcu Ibn Daudu i
njegovoj ljubavi prema Hindi
Priča o Omerovom bratu Migelu, biskupu od
Kordobe koji je primio kršćanstvo i na sve
načine pokušavao ubijediti brata kako bi spasio
porodicu od istrebljenja. Biskup Migel ibn –
Hašan, se u djetinjstvu se zvao Mikal el –
Malik. Mrzili ga kao prevrtljivca, jer je zelenu
islamsku boju zamijenio drvenim ikonama i
psalmima, ali i kad je prešao na kršćanstvo i
dalje se molio Alahu i petkom klanjao džumu.
Tu je i priča o slavnom ratniku Ibn Feridu i
Beatriči, kćerki Doroteje, kuharice don Alvara.
Zanimljiva je priča o hrabrom Zuhejru ibn Omer
iz sela el-Hudejl koji je u borbu nosio sablju
svog hrabrog pradjeda Ibn Ferida, te njegov
susret sa razbojnicima koji za sebe kažu da
"znaju zaustaviti oluju, ukrotiti bijesnog
konja, bocu vina su kadar naiskap popiti, janje
pojesti prije nego je pečeno, napraviti budalu
od pametnog, zapjevati iz srca, da žive bez
brige za ugled, jer ga nemaju. Vođa im je Ebu
Zejd el-Ma'ari. Ljubav Zuhejra i Zejdove kćerke
Fatime. Na nju se nastavlja priča o Zuhejrovom
dvoboju u kom je pobijedio najboljeg viteza u
Don Inigovoj vojsci Don Alonsa.
Značajan dio romana je priča o krezuboj Amini
koja sluti skori kraj svoje vjere, zatim priča o
šahu i simbolici njegovih figura; legenda o
junaku Ibn-Feridu i tajanstvenim simbolima koje
je taj maurski junak donio na tlo Evrope:
islamsku zastavu na kojoj piše da nema osvajača
osim Boga, i ključeve koji simboliziraju
otvaranje kapije Zapada.
Priča o Ximenesu svešteniku, koji je proračunat,
tvrd, oštar i beskompromisan. Pisac priča o
njegovoj prljavoj prošlosti, traumamatičnoj
mladosti, isposništvu i zakletvi da će biti
uvijek ispred svih, ako ne umom. Svi su znali sa
kakvim žarom štiti Sveto Trojstvo. A činio je
takve zločine da su mu poslušnost otkazali i
mnogi njegovi vojnici.
Zanimljiva je i priča starog tkalca koji govori
da je poraz počeo još onoga dana kad su prvi
naseljenici islama došli na ove krajeve koji su
tada pripadali Galima, a koje Franci zovu
Pirineji, o Al-Ami, gradu hamama i toplih
izvora. U njima se kupao i sultan Granade.
Kao u 1001 noći nastavljaju se priče jedna za
drugom, prepliću se sudbine, odvajaju i spajaju.
U njih su utkane legende o prošlosti muslimana
njihovom dolasku i pokušajima da se očuva ne
samo pravo na život, nego i ljudsko
dostojanstvo.
U pričama se prepliće stvarnost i fikcija,
događaji i slutnja, java i san (
dvanaestogodišnji Jazid sanja amidžu Miguela
kako prolijeva boce krvi po džamiji). Sudbine se
prepliću, a sve priče se dešavaju u sjenama
naroda drveta koji je simbol tog podneblja, a
svojim svjedočenjem i simbol sudbine tog naroda.
U njegovoj sjeni dešavaju se ljubavi, ubistva,
dogovori, nevjerstva, susreti, rastanci,
preljube, patnje, samoubistva i mržnja. Sve se
mijenja, samo ostaje sjena narova drveta kao
svjedok i sudija. Svi imaju svoje tajne koje su
poznate samo sjeni narova drveta. Tako je tajnom
obavijena smrt Esme – Hanume, život el-Zindika,
dolazak iz Kaira ibn – Dauda, porijeklo patuljka
i njegov dolazak u selo i dr. U sjeni ljudske
tragedije su političke i vjerske igre koje
odlučuju o sudbini ljudi bez njihovog pitanja i
učešća. Kroz stoljeća.
Ono što je zanimljivo je da su svjetovne vlasti
pokušavale sve da ostvare neke vidove saradnje i
suživota. Španjolski i islamski poglavari se
često susreću, druže, shvataju jedni druge,
potpisuju sporazume. I Omer i njegov prijatelj
grof od Tandilje pokušavaju spriječiti
krvoproliće. Zajedno su rasli, posjećivali
hamame u Granadi, pričali o djevojkama, dijelili
snove i nade. Čak su pokušavali napraviti i
napraviti arapsko-latinski rječnik. Osobito je
snažno naslikan taj život u hamamima. Koji su
bili ne samo simboli islamske tjelesne i duhovne
čistote, nego i mjesta društvenog i političkog
ogovaranja, užitaka, ljubavne poezije,
drugovanja, ogovaranja, poznanstava, nevjera i
svega što život sa sobom nosi. Ta prijateljstva
iz hamama traju čitav život. Uzalud: Omer i
njegov prijatelj ništa ne mogu izmijeniti kad je
riječ o sudbini islama u el- Endelusu
(Andaluziji). Onda je došla Inkvizicija i
muslimani su imali tri rješenja o kojima im je
jednom govorio imam na hutbi: da promijene
vjeru, da se bore s do smrti ili da isele. I
kaže da će i on učestvovati sa njima, ma kakva
odluka bila.
U romanu je naglašen sukob između vlasti i
sveštenstva u Španiji oko načina istrebljivanja
islama. Crkva je smatrala da će spasiti Španiju
samo ako unište Jevreje i Maure. Vlast je
tragala za bezbolnijim načinom rješavanja tog
sukoba, ali je crkvena vlast bila nemilosrdna,
pa svjetovne vlasti nisu mogle pomoći ni sebi ni
drugima. Sudbine ljudi su bile u rukama vjere i
politike. Vjera se uzdigla iznad politike,
crkvena vlast iznad svjetovne, pa je takva
relacija i dovela do krvoprolića. Mauri su bili
svjesni da ih Crkva izaziva, ponižava, tjera
prema ambisu i svi su svjesni, kad se dođe do
njega, da će se morati braniti. Jedni su
predlagali oružani otpor, a drugi su da se uči
od Jevreja kako se čovjek mora uklopiti u život
i kad je pun opasnosti i nevolja.
Oličenje tog zla, jednog vremena, jedne vjere i
politike je u liku Ximenesu de Cisnerosu,
osvajača koji je etnički čistio Pirinejsko
poluostrvo, prostor Španije i Portugala. Rušio
džamije, palio knjige, progonio Maure uz podršku
domaćeg stanovništva. Mada priznaju tom narodu
iskrenost i poštenje, mada znaju da nisu palili
Biblije, rušili crkve i sinagoge i na njihovim
mjestima gradili džamije, da nisu širili mržnju,
ipak su na njihova dobra djela uzvratili zlom i
mržnjom.
«Sjena narova drveta, osim snažnog fabularnog
podteksta, slika i brojne odnose koji bacaju
svjetlo na stanje tog doba: tu su odnosi između
bogatih i siromašnih, između vlasti i naroda,
Crkve i Države, Maura i njihovih vladara. Pisac
razvija odnose u porodicama, među prijateljima,
odnos čovjeka prema vjeri i naciji. Objašnjava
islamsku vjeru i običaje, etiku i život vjernike
i nevjernike, običaje i navike, svijest o smrti
– svako ko se rodi valja mu mrijeti. Istovremeno
slika brojne suprotnosti koje se ogledaju unutar
porodica, između braće, između snaha,
suprotnosti koje su još bile u davna vremena
između beduina koji su živjeli u pustinji i
muslimana koji su živjeli u gradu, a za koje su
ovi prvi govorili da su paraziti; između vjera i
nacija, politika, države, bogatih i siromašnih,
dobra i zla, iskrenih i neiskrenih. Date su
slike izdajnika, ulizica, onih koji su
promijenili vjeru kako bi spasili goli život. U
podtekstu je objava rata islamskoj kulturi i
vjeri - brisanje traga koji je dug osam stoljeća
na tom prostoru.
Tariq Ali slika brojne pokušaje kršćana da
izazovu sukob, a onda su razlog našli u smrti
kraljevskog pisara koji je poslan da dovede
udovicu i njena dva sina. Vojnici napali udovicu
i tražili da im preda sinove. Svijet se okupio,
jedan sin zgrabio sablju i odsjekao pisaru glavu
i tako je počeo sukob. Svijet se sakupljao u sve
većim gomilama i zakrčio ulice Granade. Pružao
je otpor vojnicima, ali slab i nedovoljan, pa je
pobuna brzo ugušena. Pisac navodi više razloga
takvoj tragediji. Među prvima, nedovoljnu pomoć
ostalih islamskih naroda. Ima u romanu i naznaka
da je njihova sudbina predodređena Alahovom
voljom i kaznom, jer su se moćnici odvojili od
naroda, vjernici udarili na vjernike, jedni
drugima rušili kraljevstva. Zlo je zavladalo u
islamskom narodu i kraj je morao biti takav.
Na kraju su jezive slike uništavanja Maura:
sukob malobrojnih Omerovih konjanika sa jakom
kršćanskom vojskom, potjera vojnika po šumama za
onima koji su uspjeli pobjeći. Ulice su bile
pune leševa. Lomače su gorjele na sve strane.
Selo je odjekivalo od udaraca oklopa, mačeva i
sablji. Nastalo je bezobzirno klanje i ubijanje
muslimana, proganjanja žena i djece po avlijama,
sječa glava i nabijanje na kolac. Kad je vidjela
Omerovu glavu njegova supruga Zubejda pozva
žene. Napadači se iznenadiše hrabrosti žena.
Ipak, nakon dva sata žestoke borbe svi
branitelji su bili pobijeni. Jezid, sin Omerov,
istrča na avliju i gledajući u oca kaže: kamo
sreće da smo mi ovako sa vama uradili kad smo
došli, ne bi sada ovo dočekali. Kapetan priđe i
zari mač dječaku u prsa.
Dalje pisac piše:
«Te noći Zuhejr je dojurio u selo el-Hudejl.
U el-Zindikovoj pećini nije bilo nikoga. U
svojoj avliji vidio je očevu glavu nabijenu na
kolac. Onda vidi brata Jezida u naručju
Patuljka. Kad ih je ukopao, počeo je da vrišti.
Bol je počela kuljati iz njega.
- Ugasili su zauvijek mjesec na Pirinejima,
rekao mladi Zuhejr.
Uzeo je očevo sakriveno zlato, poslao Patuljka
sestri Hindi u Kairo i napisao joj pismo šta se
desilo. U pismu piše da su izgubili bitku protiv
vremena. Kaže da ima još sela koja žive kao i
prije rekonviste. Da neće bježati, nego će
ostati i da će ih ih braniti.
Zuhejr preko noći potpuno osijedio. Isprati
starca na put i vrati se svojima».
Nakon toga pisac navodi čuveno pismo u kom
Ximenes de Cisneros piše španskom kralju kako su
on i njegovi vojnici pobijedili polumjesec u
Alhambri koja je bila posljednja utvrda islama,
te da su ostale manje snage Maura koje će se
lakše pobijediti. Piše da je poštovao uvjete
kapitulacije koje su sultan i Kralj potpisali;
da je uništio knjige, ali da u kućama ima
bezbroj levhi koje su riječi Poslanikove citati
iz Kur'ana i kojih se oni čvrsto drže i koje
nije uspio sve uništiti. Žali se na Generala
Granade don Iniga Lopeza de Mendozu koji koči
akcije crkve.
Ono što pisca Tariqa Alija izdvaja od ostalih je
dubina misli i snažna simbolika, detalji koji
govore o veličini i snazi jednog pisca i
trajnosti njegovog djela. Čitavo djelo, u
stvari, jedna je snažna i impresivna misao o
životu i ljudima, a u njemu je mnogo rečenica
koje potvrđuju dubinu misaonog podteksta romana.
Tako, govoreći o zločinu Ximenesa pisac kaže da
je spaljivanje knjiga imalo cilj "da se u jednom
danu uništi sve što jedan narod stoljećima
stvarao".
Kad objašnjava sinu sudbinu naroda Omer kaže da
«ima stvari koje je bolje ne znati».
Isposnik el-Zindik kaže mladićima koji ga zovu u
selo: odavde bolje od ikoga vidim sunce na
izlasku i sumrak, kad sunce zalazi.
Patuljak ne želi biti visok, jer mu je Alah dao
da bude takav kakav je i takav želi biti.
Otac kaže sinu «Ako želiš da se boriš, onda je
najbolje da to uradiš oružjem koje je isprobano
u mnogim bitkama.
- Prva ljubav možda nije najbolja, ali je
najdublja.
- Ako želimo pobijediti neprijatelja, valja nam
od njega učiti...
- Ljudi su zlato, srebro i željezo. Oni su od
gvožđa. Treba biti gvožđe. Gvožđe se najlakše
siječe gvožđem.
- Neznanje je najveće zlo na svijetu...
- Živjeli svjesni da im kršćani nude jedini mir
koji im mogu dati, a to je mir mezarja ako
sačuvaju svoju vjeru.
- Zapis na jednoj zastavi: Nema drugog Osvajača
do Boga.
Ono što je Ali uspio snažno naslikati je život i
običaje muslimana, njegovu etiku, odnose jednih
prema drugima, žena prema muževima, djece prema
roditeljima, siromašnih prema bogatima. U romanu
se daju naslutiti toponimi na tom prostoru: tako
je Kurtuba u stvari današnja Kordoba, Balansija
- Valensija; Garnata - Granada; el-Endelus -
Andaluzija, Kaštala – Kastilja, mjesta u kojima
su živjeli i stolovali Mauri i koja su i sa
današnjeg aspekta prepoznatljiva. Čak i danas u
tim mjestima ima mnogo tragova jedne uništene
autohtone civilizacije.
Kao epilog tih događaja Tariq Ali navodi
historijske podatke koji objašnjavaju svu
podlost i bezobzirnost politike tog doba:
«Dvadeset godina kasnije osvajač el-Hudejla na
vrhuncu vojničke moći i slave kapetan je došao u
jedan grad čije su kuće bile na vodi. Grad se
zvao Tenohtitlan
Ovo je bogat svijet – gospodine Kortez – reče mu
neko iz pratnje.
Znači, osvajač i zločinac el – Hudejla je čuveni
španski konkvistador Fernando Kortez o kom u
Enciklopediji piše: FERNANDO KORTEZ (1485–1547)
Španski konkvistador. (konkvistador – španski
osvajači srednje i južne Amerike u 16. st.
Španski dvor davao im plemićke titule i feudalna
imanja.). Koristeći vatreno oružje sa oko 700
vojnika osvojio Meksiko i uništio carstvo
Asteka. Uništio ih kao i Maure u Španiji!!!
«Sjene narova drveta» je roman o nesretnoj
civilizaciji koja je mogla da živi zajedno sa
drugima, da su drugi to htjeli. Roman je osuda
zločina pojedinca nad pojedincem, naroda nad
narodom, vjere nad vjerom. On je osuda zločina
bilo kakve vrste, nacionalne, vjersku i drugi
mržnju, zlo ma od koga dolazilo, ma kome bilo
namijenjeno. U tome je njegova savremenost i
svevremenost.
I da se vratimo onim razmišljanjima sa početka.
Mnogo toga se ima reći ako se razmišlja o ovom
piscu i njegovom romanu sa našeg, bošnjačkog
aspekta. Malo znamo i o tome je li Tariq Ali
slučajno napisao knjigu o istrebljenju muslimana
1492. godine, zbog toga što se tačno 500 godina
kasnije, pokušalo sa istrebljenja muslimana u
Bosni i Hercegovini 1992. godine. Nameće se
pitanje da li je Tariq Ali slučajno ili namjerno
objavio svoju knjigu 1992. godine? Nameće se
pomisao o maurskoj sudbini koja je čekala narod
Bosne, a koju je izbjegao isključivo svojom
odlučnošću da se suprotstavi svim silama nečijim
monstruoznim ciljevima i planovima. I da je
Srebrenica islamski el – Hudejl 20. stoljeća.
14.04.2006.
-
