O
Bosanskoj/Cazinskoj Krajini
Zaboravljeni
Pozderci i drugi Krajišnici
Bosanska
Krajina nije, kako neki smatraju, prostor na kom “izumire glas
mujezina” i koji razdvaja svjetove, nego mjesto gdje žive autohtoni
Bošnjaci i spajaju se sa drugim i drugačijim, čuvajući svoje
specifičnosti. Rušili su je i palili, ali nisu uspjeli prekinuti
vjerske, emotivne, etičke, nacionalne i duhovne niti sa maticom
svoga naroda. Ona je kolijevka junaka i ratnika, narodne epike i
usmenog stvaralaštva, mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, islam i
Evropa. Različiti pogledi i mentaliteti.
Bosanska Krajina je
prostor između Une, Korane i Gline sa
specifičnostima u društveno-ekonomskom razvoju, natalitetu,
historiji, kulturi i običajima sedimentiran stoljećima na
postulatima
objavljenih
religija. Narodi su gradili moralni odnos unutar zajednice, a
duhovno biće u kontaktu sa drugim i drugačijim i njegovali vjeru i
tradiciju kao moćno oružje u odbrani svoga opstanka, identiteta i
prostora na kom se stoljećima sukobljavaju interesi svjetskih sila.
Uprkos tome što su ga u svakom stoljeću gasili tinjao je u njima
islamski duh i filozofija zasnovana na trpljenju i inatu da bi u
vrijeme posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu bljesnuo
herojstvom nezapamćenim u historiji jednog naroda. Potomci Hrnjica,
Hasanage Pećkog, Tale od Orašca, Murata Šuvalića, reis-ull-uleme
Čauševića i drugih junaka mača i pera ponovo su udarili na goli nož
da sačuvaju svoje domove. Izbačeni iz životne inercije, razmahnuli
su se neviđenim vitalizmom koji pred sobom sve ruši i uništava.
Na starim ratnim poprištima pisali su svojom krvlju nove stranice
krajiške historije. Tekbiri su se oglasili Krajinom, a na krajiškim
ruševinama ponovo se čuo ezan. Pokazali su Krajišnici da u Krajini
nije izumro glas mujezina! (Rizo Džafić, Šta je to Krajina? Ko su i
kakvi su to Krajišnici?)
U knjizi Balkan 1804 - 1999. Miša Gleni, poznati Britanski novinar i
pisac kaže da lijepi zeleni brežuljci Cazinske Krajine podsjećaju na
Južnu Englesku. Uprkos pitomom pejzažu to područje na sjeverozapadu
Bosne naziva se i Ljutom Krajinom, zbog mentaliteta stanovništva. U
Otomansko doba Cazinska Krajina bila je najisturenija predstraža u
Evropi, uvijek spremna za obračun i često neposlušna i prema samoj
Porti koja je tek 1576., zauzela Cazin, a Bihać 1592. godine i time
u Krajini ostavila kapiju islama ka Evropi, kapiju kroz koju se
najbrže ide u Evropu!
Ovaj prostor najbolje je naslikao narodni pjevač stihovima:
|
“Ovakva je krvava Krajina
s krvi ručak, a s krvi večera,
svak krvave žvače zalogaje
nikad b’jela danka za odmorka”. |
Srednjovjekovne utvrde i gradovi manje ili više očuvani, prošarali
su prelijepo područje Cazinske Krajine, podsjećajući na minula
vremena koja su imala burne tokove u ovom kraju. A, najpoznatiji
događaj u novijoj historiji je i Cazinska buna, koja je desetljećima
bila tabu tema, malo istražena i sakrivena od javnosti. „Pod ovim
nebom se ne govori sa osjećanjima. Kada se rodiš na ovim brdima i
bol i radost naučiš spustiti u najdublji dio duše i nastaviš hodati
Krajinom.
Čovjek sa ove zemlje uvijek mora biti hrabar, slabost se ne priznaje
niti oprašta. Stranac će olahko kazati da je to plemenito, i jeste.
Krajišnik je plemenit i hrabar, ali uvijek iza ozbiljnih lica sa
tako čestom krunom među obrvama stoje golema ljudska srca. Na istim
tim srcima su rane o kojima oni već decenijama šute i tek poneko i
ponešto izusti o zločinima nad civilnim stanovništvom. Danas je
sasvim jasno da se Krajišnicima stigma krivice neopravdano i
nepravedno već decenijama nameće, jer su se oni tada pobunili, a i
danas će protiv državne nepravde, jer je nisu trpili tada a neće ni
danas! Krajišnici imaju ponos i dostojanstvo koje znači život.“ (RTV
Cazin, Dokumentarni film o Cazinskoj buni).
Teško je ispisati sva značajna imena u dalekoj i bliskoj historiji
Krajine, pa nam dozvolite da Vas podsjetimo samo na neka velika
imena: Budalina Tale (Od
Orašca Tale, Ibrahim Tale), Mujo i Halil Hrnjica, Hasan aga Pećki,
Murat Šuvalić, Džemaludin ef. Čaušević, Huska Miljković, Skender
Kulenović, Safet Krupić, Abdulah Šarčević
itd., koja ne smijemo zaboraviti i oko
koji se trebamo zvanično izjasniti u kontekstu relevantnih
historijski činjenica.
Nurija Pozderac
Nurija Pozderac
rođen je 15. januara 1892. godine u Cazinu. Pozderac je ostvario
prvi ozbiljniji politički angažman postavši poslanik u cazinskom
srezu (1939. godine), lokalnom zakonodavnom i administrativnom
tijelu bez značajnijih ovlasti i dopuštenja.
Nurija je bio jedan od vođa i pokretača Narodnooslobodilačkog
pokreta u Cazinskoj Krajini, poznat kao jedan od najvećih,
najpoznatijih narodnih heroja u Jugoslaviji. Bio je i Plebiscitarno
izabran na mjesto potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a na Prvom
zasjedanju tog vijeća 26.11.1942. u Bihaću. U tim danima Pozderca i
Cazin posjetio je Josip Broz Tito, lider NOB-a u Jugoslaviji.
Dramatični događaji tkz. “Bitke na Sutjesci” koštat će Nuriju
života. Biva ranjen 08. ili 09. 06. 1943. godine u jednom šumarku na
planinskoj visoravni Vučevo u neposrednoj blizini Sutjeske. Njegove
rane bile su preteške, pa je četiri dana kasnije preminuo u toku
premještanja partizanskih formacija i ranjenika na slobodne
teritorije na Dragoš-Sedlu.
Hamdija Pozderac
Hamdija Pozderac
je bio bosanskohercegovački političar, predsjednik predsjedništva
Bosne i Hercegovine i predsjednik ustavne komisije SFRJ 1970-ih i
80-ih godina. Rođen je 15. januara 1924. godine u Cazinu i to pod
imenom Muhamed. Imao je tri brata (Hakija, Sakib i Ismet), te četiri
sestre (Bekira, Fatima, Sadeta i Zuhra). Još za vrijeme svog
srednjoškolskog obrazovanja se uključio u rad tada ilegalne
organizacije SKOJ-a, a u tokove narodnooslobodilačkog rata se
uključio 1941. godine, te obavljao niz važnih funkcija i vojnih
dužnosti.
U 8. krajiškoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi bio je sekretar
bataljonskog i brigadnog komiteta SKOJ-a, a zatim član Oblasnog
komiteta USAOJ-a i SKOJ-a za Bosansku Krajinu. Početkom 1944. godine
postao je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i član Okružnog komiteta
KPJ Bihać. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. i odlikovan je
Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i
jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslavenske zastave sa
lentom i Ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade
ZAVNOBiH-a.
Poslije rata je obavljao niz partijskih i državnih dužnosti. Od
1965. godine je bio član CKSKBiH. Bio je poslanik
Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, od 1971. do 1974.
predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a od 1971. do 1978.
godine predsjednik Skupštine SRBiH. Bio je član Izvršnog komiteta
CKSKBiH i sekretar Sekretarijata, a dugo vremena je bio član
Predsjedništva CKSKJ i predsjednik CKSKBiH. Na kraju svoje bogate
političke karijere bio je i član Predsjedništva SFRJ, a kada je
trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva bio je prisiljen
da dadne ostavku i da se sramno povuče iz političkog života
Jugoslavije kojoj je posvetio cijeli svoj život.
Njegovo uklanjanje sa političke scene Jugoslavije kao najjačeg
političara kojeg je Bosna i Hercegovina ikada za vrijeme komunizma
imala, se može jedino dovesti u vezu sa njegovim insistiranjem, kao
predsjednika Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, na nemijenjanju
osnovnih načela Ustava iz 1974. godine, koji su dali Muslimanima
(kasnije Bošnjacima) status naroda unutar SFRJ. Suprotstavio se
nacionalističkim politikama kada je to bilo najpotrebnije, a u
suprotnom, da nije spriječio Miloševića i slične da mijenjaju Ustav
tokom 70-tih i 80-tih godina, možda Bosne danas nikako ne bi ni bilo
kao nezavisne i suverene države. Hamdija Pozderac je sasvim sigurno
bio prvi koji je morao biti uklonjen, da bi se mogla ostvariti ideja
"Velike Srbije". Zato je najbolje poslužila inscenirana afera
Agrokomerc, koja mu je politički i presudila. (Wikipedija)
„Njih uopšte i ne zanima šta se to događa u „Agrokomercu“, već pred
kladuškim kolegama otvoreno izjavljuju da su jedino došli „po
Hamdinu glavu“. (Nedim Rifatbegović, Potapanje Srebrenice)
„Uoči preuzimanja funkcije Predsjednika Predsjedništva SFRJ, Hamdija
Pozderac podnosi neopozivu ostavku na tu funkciju. Direktno iz
bolnice dolazi u Skupštinu SR BiH koja je imala ovlasti razriješiti
ga. Gotovo je stravično i jezivo izgledala scena na kojoj Hamdija
Pozderac sjedi u prvom redu, a nekih sedam ili osam redova iza njega
nije bilo nikog izuzev Munira Mesihović koji se Hamdije nije
odrekao. Ponašanjem kao da se radi o gubavcu, skupštinari su izdali
Hamdiju i izdali ideju o multietničkoj Bosni i Hercegovini koja je
povedena u rat. Hamdija Pozderac umro je 7. aprila 1988. U bolnici
KCUS. Njegova smrt je obavijena velom tajne.“ (Alaga Dervišević,
Bošnjaci u dijaspori: Historijat, problemi, analize i perspektive).
„Nije trebalo puno znanja i mudrosti pa zaključiti da se iza
neviđene halabuke o mjenicama bez pokrića, koje su bile uobičajeno
sredstvo poslovanja ne samo u Cazinskoj Krajini već u cijeloj
Jugoslaviji, u tom vremenu, krije atak na predsjednika Ustavne
komisije Hamdiju Pozderca. Afera Agrokomerc je montirana. Ustavne
promjene, a ne nikakve mjenice bez pokrića, osnovna je tema, a
Hamdija Pozderac glavni cilj.“ (Rasim Muratović, Nova izborna
saznanja o političkom kontekstu afere Agrokomerc).
Tako je završila politička karijera Hamdije Pozderca, uz Džemala
Bijedića, najvećeg i najznačajnijeg bošnjačkog političara iz vremena
socijalizma i jednopartijske komunističke vlasti u BiH i
Jugoslaviji, koje je Rijaset Islamske zajednice BiH odabrao među 500
najznačajniji Bošnjaka za sedam prethodnih stoljeća. „Oni su
stvorili sve idejne, političke i pravne perspektive za konačnu
afirmaciju Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjačkog naroda (kao
Muslimana) kao ravnopravnog naroda. Jednom će prestati da vlada
teror zavisti i sujete malih zbog toga što su nekada ovdje živjeli
odista veliki veliki ljudi“. (Muhamed Filipović, Dnevni Avaz –
Sedmica)
Bosanska/Cazinska Krajina
1991. – 1995.
„Oduvijek se čulo za ove čaršije. U pričama prepričavane a u
pjesmama junaštva opjevane. Opjevano junaštvo njenih sinova od
Mušrika do Magreba. Krajiške čaršije, sokaci u svojim njedrima su
rađale alime, čuvene hafize, kadije i muderise, hećime, harambaše i
erefice. Sve vaktom biva i vaktom prolazi, nestaje. Ostaju nišani na
oronulom mezarju. Pričaju i opominju. Oni i dan danas pričaju,
opominju. Pričaju i pričaće bolnu i tragičnu istinu, jednog
vakta-zemana i jednog naroda, Bošnjaka.“ (Kasim Mujagić, Ljiljan za
tamjan).
Za vrijeme odbrane od agresije na RBiH ono najbolje što Krajina tada
ima svakodnevno narasta i odlazi, nimalo ne kalkulišući, da krvlju i
srcem sprečava gaženje rodne grude i uništavanja svojih svetinja.
Cjeli ratni period bit će protkan herojskim bitkama, koje su
prestizale jedna drugu. Herojski putevi kojima su, zajedno sa
drugima patriotima, kročili krajiški borci, zaustavljeni su nakon
oslobađanja Sanskog Mosta u oktobru 1995. godine. Neki znani, ali i
do tada neznani i neprimjetni ljudi činiše naše odabrane kolektive,
prvenstveno, 5. i 7. Korpusa Armije RBiH i postadoše istinski
heroji. I da ne bude kao po dosadašnjoj praksi da se posthumno
zahvaljuje i odlikuje, zbog toga im za života iskreno i veliko
hvala, a posebno generalu
Atifu Dudakoviću.
Apsurdno je da smo nacija koja ni poslije oružanih bitki za
nacionalne interese nemamo heroje koje zauvijek slavimo i veličamo.
Stim u vezi želimo da što prije dodatno afirmišemo imena rahmetli
dr.
Irfana Ljubijankića,
komandanta Izeta Nanića, generala Mehmeda Alagića
i drugih, te ih tako spasimo od zaborava. A, mi koji nastavljamo
njihov put, nebrojeno puta smo se obavezali da ćemo znati cijeniti
njihove žrtve, da ćemo brinuti za njihove najbliže da im, koliko je
to moguće, ublažimo tugu i bol. I zbog toga pitanje Krajine nije
dobra volja bh. političara, pitanje Krajine je obaveza!
Zaključak, inicijative i
prijedlozi
Nedopustivo je da vlada zaborav, da smo nacija koja ne pamti i ne
odlikuje, ne slavi i ne veliča ličnosti koje su značajne za naciju.
Kao da se odgovorni odriču dijela i zasluga pomenutih velikana u
dalekoj i bliskoj historiji pa pomenutim do dan danas nisu dovoljno
na ime trajne zahvale imenovali mnoge ulice, trgove, naučne,
kulturne i druge značajne institucije.
Koristimo priliku da pitamo predstavnike Komisija za obilježavanje,
čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti, te Skupštinu
Kantona Sarajevo, jesu li njihovi prethodnici ne/namjerno u
ne/znanju, napravili kardinalnu grešku, te po imenu
Hamdije Pozderca
nazvali neku „slijepu“ ulicu, daleko od centra grada, u brdu.
Podsjećamo, Džemal Bijedić
je zasluženo dobio ulicu u Sarajevu, od Čengić Vile do Stupa, te se
univerzitet u Mostaru zove po njegovom imenu, zahvaljujući i ovom
prilikom na tom činu simbolične zahvale na lik i djelo Džemala
Bijedića. Stim u vezi očekujemo brz odgovor i minimalno imenovanje
južne longitudinale po imenu
Hamdije Pozderca, a sve
ispod toga je neprihvatljivo i uvrijedljivo.
Također, ovo je svojevrsna inicijativa da se Krajišnici što prije
oduže pomenutim i zaboravljenim velikanima Krajine i Bosne, da
univerzitet u Bihaću
ili neku drugu značajnu instituciju nazovu po imenu
Hamdije Pozderca,
kao i to da se u sklopu Univerziteta osnuje „muzej
opsade i odbrane Bihaćkog okruga 1201. dan“,
te priredi spomen soba,
gdje će izložiti značajna dijela pomenutih velikana, naučne studije
o njima, fotografije, snimke itd., i pruži prilika studentima i
građanima da se upoznaju i izučavaju lik i djelo pomenutih velikana.
Zaborav ne smije nadvladati sjećanja na
Hasana Kafiju Pruščaka, Huseina
kapetana Gradaščevića, Muhameda Hevaija Uskufija, Isa beg Isaković
i druge. Ne smiju se zaboraviti ni imena
Jana Berana, Kemala Hanjalića,
Kemala Kapetanovića, Muhameda Riđanovića
i drugih intelektualaca u nauci, kulturi, umjetnosti, te ispraviti
nepravdu prema Uglješu
Uzelcu, Izetu Kiki Sarajliću, Davorinu Popoviću, Vladimiru Prelogu
i dr.
Ultimativni smo, jer se ovim inicijativama i prijedlozima pridružuju
studenti, profesori, kao i svih Krajišnici. Da se časne inicijative
i prijedlozi ne bi zloupotrijebili u političke i druge svrhe,
obećavamo da ćemo pratiti realizaciju i obavijestiti javnost ko su
bili oni odgovorni i nadležni u KS-u i USK-u, koji nisu iste
podržali i tako pokazali koliko znaju za likove i dijela pomenutih
velikana.
Na kraju,
možda su pomenuti mogli bolje i više, ali je na nama da nastavimo
ondje gdje su oni stali, jer se i dalje rađaju veliki ljudi, ali ih
trebamo prepoznati i dati im priliku da odrastu i žive kao takvi.
Adnan Bajrić,
student politologije master studija FPN
11.09.2012.
-
