|
UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ
Uredio:
Ing. Salih Čavkić
 |
TEKSTUALNA STRATEGIJA U OBLIKOVANJU IDENTITETA
POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA:
San o zemljici bosanskoj
Savremena nauka o književnosti više ne koristi metodološka pitanja u
pristupima književnosti i metodama proučavanja, već koristi
epistemološka pitanja kroz koja se dolazi o novim spoznajama bez
pomoći tradicionalnih modela zasnovanih na retorici, estetici i
pozitivizmu. Takva orijentacija u književnokritičkom pristupu djelu
omogućava istraživaču da koristi novu metodologiju i nove mogućnosti
koje šire spoznaje o djelu i pokazuju prednost novih strategija u
oblikovanju znanstvenog diskursa što omogućava interdisciplinarni
rad na području književnosti, odnosno uključivanje drugih disciplina
u analizu književnog djela: psihoanalize, antropologije, filozofije,
sociologije i sl.
Roman Izeta Perviza San o zemljici bosanskoj (Svjetlost,
Sarajevo), upravo nudi mogućnosti takvog interdisciplinarnog rada i
još šire: svojim misaonim kontekstom otvara mogućnost dubljeg
sagledavanja postojećih književno – teorijskih struja i uključivanje
postmodernizma kao jednog od naučnih modela u teoretskoj i
semantičkoj dekonstrukciji romana. Takva metodologija sa naglašenom
žanrovskom kontaminacijom je najbliža postmodernizmu, vladajućoj
struji s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
Ono što na prvi pogled pada u oči nakon čitanja romana je autorova
vizura prilikom slikanja Bosne kao jednog od mogućih ovostranih i
onostranih svjetova. U njoj ima više planova kojima pisac razvija
svoj odnos prema svijetu:
- priča
o "zemljici Bosni" kao jedna od mogućih priča u kojoj stanje
prerasta u događaj;
- preplitanje tokova priče izvan
književnog iskaznog sistema, i
- prelasci iz jednog u drugo teoretsko
stanje.
Elemente tog svijeta pisac je
sakupio na jedno mjesto i stvorio diskurs u kom se ogledaju
stoljetni pokušaji nametanja moći i uspostavljanje drugog poretka,
različitog od onog koji je do tada bio vladajući. To je matrica na
kojoj treba dijalogizirati sa ovim romanom koji govore o zemlji u
čiju su sudbinu umreženi i njeni sistemi, i osvajači i žrtve,
prošlost i sadašnjost.
Razvijajući više
pripovijednih tokova, pisac je imao na umu recipijenta koji preko
lica(sudionika), uspostavlja relacije između naslovljenika i autora.
Naslovljenik je dat različitim tehnikama (dijalog, monolog,
pričanje, dokumentarna podloga, poetski, prozni i dramski iskaz kao
temeljne osobine romanesknog ustroja), jer tekst bez naslovljenika
ne postoji. Tekst bez diskursa ne postoji. Tekst i naslovljenik
zajedno odgonetaju hipotetično, pretpostavljeno stanje:
I u trenucima kad se život stavlja na kocku;
u ratu |
u miru |
i kad nema opasnosti |
|
I kad pokušava
preživjeti. ("promrmljao je Atif kroz stisnute zube požutjele od
duhana, tek onako, više za sebe, sa puno straha, onog straha što
udari u trenu nenadano, a onda dugo otkucava poput bolesna zuba.").
To su temeljne opreke koje nude nove mogućnostima u tumačenju
piščevih stilističkih mehanizama potvrđujući obuhvatniji uvid u
stanja i situacije.
Prilikom pisanja suvremenog romana cilj autora je uvijek da razradi
odnos između fiktivnog i stvarnog svijeta na svevremenski
detektiranom prostoru. Da bi to postigao mora koristiti mogućnosti
naratologije u kojoj sučeljava likove sa opasnostima pokazujući kako
se oni u tim situacijama odnose i ponašaju. Kad je riječ o "zemljici
bosanskoj" globalna tema je prostor na kom caruje zlo, a čovjek,
naivan i neiskvaren po svom nastanku, nikako da shvati suštinu i
namjeru zla, pa se uvijek pita: šta sam zgriješio? Gdje sam
zgriješio? Klanjao sam svaki namaz. I hadž sam obavio? Zašto je
Allah poslao na mene sva ova iskušenja? U čovjeku otkucava glas
koji ga prisiljavaju da se od svakodnevnog seoskog domaćina pretvori
u umnog filozofa što pokušava odgovoriti na pitanja:
- Šta je život? - Šta je smrt? - Postoji li iskupljenje i spas?
A spoznaje razvijaju fatalizam koji izbija iz svake pore njegovog
protagoniste iz Atifa: - Šta ćeš, svačije je mriti i kad-tad, svako
od nas će otići. Koristeći najpogodniji žanrovski kod pisac je dao
sliku malog čovjeka u krupnim zbivanjima:
"Strah je svud oko njega, ogromni ljudski strah. Osjeća on kako
taj strah curi iz ljudi, polutečan, ljepljiv, nekad ga vidi i
zamišljenog i stvarnog, u boji, svijetložut, osjeća kako se širi
okolo, i sve lijepi jedno za drugo, čovjeka za čovjeka, pa su mu se
svi slijepili u tolikoj mjeri da je čovjeku pojedincu teško da se
raspozna, gotovo nemoguće. (.)-Nije li strah isto tako spoznaja kao
što je svaka spoznaja u svojoj suštini strah? -Vodi li strah do
spoznaje? -Vodi li spoznaja do straha?"
Strah u romanu pisac razlaže pokušavajući da pomogne ljudima da
obuhvate njihove smisao. Da bi to postigao miješa žanrove, postavlja
sebe u različite situacije, koristi različita sredstva izražavanja.
Saživljava se sa različitim vremenima, postavlja likove u dominaciju
nad vremenom, vrijeme nad likovima, smrt nad životom. Prati čovjeka
u onim situacijama kad pokazuje svoje drugo lice, ono koje ne bi
nikad u miru pokazao. Jer, mir nudi utopijsku, a rat pravu sliku o
čovjeku i njegovom mjestu u imaginarnom kontekstu u kom su različito
konstruisani umjetnički svjetovi.
Jezički snažno, dati su odnosi stvarnog i historijskog. Odlika takvog
pristupa su:
bogata poređenja, metaforika (dani-vojnici), koja asimilira
događaje, simbolika, koja ih objašnjava; ironija – koja odvaja i
lirsko-epski paralelizmi koji upućuju. Cilj je uvlačenje recipijenta
u logičku igru u kojoj rješava omeđen problem, bijeg od stvarnosti,
pokušaj da se zaboravi šta se dešava,
| da se
stvarnost |
 |
umota u
fikciju, |
| stvori
drugi |
 |
paralelni svijet: |
Postmodernistička
metodologija u romanu, ima zadatak da usmjeri recipijenta u pravcu
koji želi, koji je potreban. Negira ono što postoji, stvaran novi
svjetove da bi se izbrisali postojeći. U okviru istoga nađu razlike,
u kojima sučeljava:
| dobro |
|
zlu, |
| život |
|
smrti, |
| ljubav |
|
mržnji, |
| sloboda |
|
ropstvu, |
| optimizma |
|
pesimizmu. |
Zbog toga Atif sve
posmatra i analizira. Pamti. Registruje. Poredi. Zaključuje.
Pepliće fikciju i historiju i refigurira vrijeme. Od rođenja se
"bunio protiv vanjskih zakona što ga čekaju i već mu prijete
kalupom".
Traga za smislovima u besmislu i haosu. Analizira Krajinu i Bosnu
što pruža mogućnost razvijanja različitih pripovjedačkih strategija.
U stvari, pisac slika sebe, svoje dileme i iskustva, usmjerava svoju
životnu viziru na moguća rješenja, uspostavlja saučesnički odnos
između pripovijednog glasa i implicitnog čitaoca. ("Atife, ko je
stariji, ti ili tvoje jaje? Koga će sudbinski čekić prije prije
razbiti). Da bi neke dileme razriješio, šalje antijunake u
arkadijsku atmosferu šuma, u mlin, u selo kao prostore mogućeg
svijeta u kojima će najlakše doći do spoznaje, da progovori u njemu
stoljetno iskustvo, nagon da preživi.
Roman je komponovan od dva dijela:
I DIO (SVIJEĆA OKLOPLJENA MRAKOM): u kom su kompozicione
cjeline 1. K'o jaje jajetu; 2. Njih trojica; 3. U kolu sna dan;
4. On; 5. Dan, dvoje, dvojica i troje; 6. Novi dan i novo rađanje;7.
Djevojka koja je naslutila; 8. Kolo; 9. Svijeća oklopljena mrakom;
II DIO: (USNULA VREMENSKA SJENKA) koji ima cjeline: Slika
prva; Slika druga; Slika treća; Slika četvrta; Slika peta; . pa do
Slike šezdeset devete. i
III DIO (SUDBINSKOM KRETNJOM GAŠENA SVIJEĆA) KOMPONO-VANA OD
SEDAM SLIKA: 1.Ono što je neuhvatljivo pobjeglo; 2. Ono što
bi moglo biti papirnati smijeh; 3. Ono što je nesposobnost govora;
4. Ono što je ostalo zapisano; ( u kom su dijelovi: Umjesto epiloga;
Antiepilog jednog zapisa o jednom životu; ); 5. Ono što je iza
sudbine sudbini dato; 6. Ono što je poslije svega; 7. Ono što je
naoči-gled nevažno, a traži da bude rečeno) i, na kraju SLIKA
ZADNJA, finalni dio ovog obimnog romanesknog promišljanja.
Ne držeći se tradicionalne hronologije, pisac prati životnu liniju
junaka Atifa. Ubacuje likove i događaje koji su određivali njenu
sudbinu, ljude i gradove koji su bili samo potvrda krajiiške
duhovnosti i mentaliteta, čovjeka sa sela koji je lukav, mudar,
plašljiv, podozriv, nepovjerljiv, a istovremeno snalažljiv i stamen.
Čvrst.
Neuništiv u svojoj namjeri.
Takav je
oprezni Atif koji sluti zlo. U to zlo
je, kako to obično biva, ugrađen motiv ljubavi. Neobičan motiv
posmatran sa aspekta Bosne i Krajine. I motiv konja, vječita
pjesnička inspiracija Krajišnika.
Takav je i Munir koji je život proveo po zatvorima zbog
nekog fundalizma čije značenje mu nije bilo poznato, osim što je
iskopao stotine fundamenata za kuće,
i Hilmo koji se pita otkud on kako je došao i šta radi na
ovome svijetu, koji je " mrzio i sunce kao i hladnoću, mrzio
je ići kao i ležati, mrzio je i živjeti, ali je, ujedno, kao i
svaki normalan čovjek, mrzio i smrt; i kuću je mrzio, kao i sebe
i svoj život".
I Sale "što je znao liječiti travama, u findžan gledao i
u kahvenom mulju rješavao zamršeni labirint ljudskih puteva,
bacao grah i određivao šta ko osjeća kao da je čovjeku oduzeto
pravo da sam govori o sebi".
I Vuk koji je " i bio i nije bio, i nestao i nije
nestao."
I stari hadži - Munir.
I fatalna ljepotica Sefija, koja je izvezla ruho i čekala
dragana, a uzrokovala toliko nesreća, smrti i tragedija.
I Radošćanko,
I Stameni,
Svi oni čine tematske
blokove i svi su usmjereni da prevladaju zlo, mržnju, nasilje i
pohlepu. Pisac ih spaja, a zatim razdvaja na raskrsnicama da se više
ne sastanu. Pritom koristi raznovrsna stilska sredstva, od smirenog
kazivanja
do zahuktalog pričanja u kom će doći do izražaja bogatstvo narodnog
govora:
" – E, moj Atife, haman se porušismo. Evo, i kuća nam se odasipa
k'o kakva starica. A kad pa'ne ova kuća, past ćemo i mi. Nije džabe
horoz 'nolko piv'a. Zove on njekog, bogami, zove.
Kuluriku – vrišti horoz, zove nekog, nekog zove. ne smiješ sjesti
na kladu. ne valja. utorkom glavu prati. ne valja ići po smećištu,
nabasat ćeš na džine. nabasaćeš na pasji sugreb pa će ti sve
crvene tačkice, sve 'vako po trbuhu, hop, hop, hop-cup. pas ugrebo
zemlju. to je loš znak.".
Likovi imaju zajedničku crtu: svi su "vječito protiv, vječito
anti, nikad "u suru utjerani", rađanjem protiv rađanja, rođeni samo
iz prkosa i iz prkosa živjeli, ne odobravajući niti pobijajući išta,
slijedeći samo svoj nemir koji ih je vodio nečemu maglenom, u njima
zakopanom, njihovom." i svi liče jedan drugom k'o jaje
jajetu,
imaju slične sudbine, početke i završetke. To je kazao slikama slike
nakupljenim na prostorima Krajine. Bez mnogo radnje i događaja pisac
uvodi čitaoca "in medias res": ( "vidi on Hilmu kako sjedi i
poput kurjaka trga prijesnu teletinu i halapljivo je guta, kako
zvjerski lomi kruh, a bijele mrvice padaju svud oko njega i u bradu
mu se zavlače, baš kao vijavicom ponesene snježne pahulje.(.) U autu
staračkog doma otputovao je Hilmo ravno u smrt. Kad su ga okupali,
ošišali, obrijali i obukli u čistu odjeću, umro je."
Stilistika postepeno prelazi u misaonu dimenziju koja roman pretvara
u metaforu, u široku sliku žrtvovanja za univerzalne ciljeve:
 -
Kuda ćeš, plamena djevojko?
- Idem da nahranim vatru.
- Čim hraniš vatru, nesretnice?
- Sobom, svojim tijelom, svim svojim što su mi dali.
- Zar izgaraš?
- Izgaram.
- Nije li te strah?
- A čega da me bude strah?
- Ne znam, ali mene bi bilo strah.
- Je li te strah živjeti?
- Pa onako, ponekad.
- Eto, vidiš. Moj zadatak je da hranim vatru da grije ovu zemlju.
- A šta dobijaš zauzvrat?
- Ja ? Ništa.
- Pa ko onda ima koristi od toga? Neko drugi?
- Uvijek drugi imaju koristi?"
Snažna
metaforika se razvija i dalje: "Ko je
pustio ovu vješticu? – prvi put svi su čuli kako se otac grubo
ophodi pre-ma starici koju je obožavao.: - Zatvorite je". -
Zatvori je! U sebe je zatvori, Atifaga!"
(.)
-
Šta je bilo poslije sa djevojkom?
- Nije bilo poslije, barem ne djevojčinog poslije.
- A u općenitom poslije?
- U općenitom poslije nije više bilo nje.
- Umrla je?
- Prepuklo joj srce bezgranično natopljeno slutnjom.
- Znači, umrla je.
- Nije, samo joj je srce puklo.
- Kako to, da joj je srce puklo, a nije umrla?
- Tako, bo'me. Eto te pa se misli i
premišljaj do mile volje.
U savremenom
književnom djelu stilistika ima izuzetan značaj. Ona nudi misaonu
širinu o ljudima i događajima, proširuje našu želju da doživimo što
nismo doživjeli, spaja rečenice u prostorne cjeline. Razbija
tradicionalni modus kazivanja, urušava norme i pravila pisanja,
stvara novi tip u kom će recipijentima biti pružena mogućnost da
nagađaju. Tako roman dobija potrebnu "gustinu teksta" u kom svaka
riječ ima prošlost ili budućnost, svaka misao je već obrazložena ili
se obrazlaže, a sve skupa daju romanesknu cjelinu koja nudi
beskrajne mogućnosti odgonetanja:
" . sve je isto, sve je natovareno i jedan pretovaren dan, ništa
se nije promijenilo, majmuni još uvijek gule banane i bedrenom kosti
životinje razbijaju glavu bivolu, izgon iz raja još uvijek traje,
posljednja večera je nedojedena, kanibal je obukao gaće, ali mu one
nisu pomogle da se odmakne od svoje vatre sa ražnjem, robovi su još
okovani u lance u kolonama iznad kojih pucaju bičevi robovlasnika,
oni koji drže bičeve izvode pojedince i streljaju ih. metak u čelo.
juče danas sutra. metak u čelo. preksutra. metak u čelo. juče danas
sutra. jučedanassutra. probušene lobanje traže da im rupa bude oko
kako bi vidjele da je samo jedna sunčeva kretnja, pri tom oko nas se
kreće naša sjena , gleda nas iz raznih perspektiva, svaki put činimo
joj se drugačijim, zrelijim, naprednijim, mi sami poprimamo misao
naše sjene a odijelo na nama mijenja se, boji, kompletira do
savršenstva uglađenosti, ne krećeš se ti nego tvoja sjena, ne kreće
se zemlja, već Sunce, u početku sunce nam bješe iza leđa sjena naša
ispred nas i ona nas je vodila naprijed, pri kraju sunce biješe
ispred nas a sjena naša iza leđa i ona nas je vodila nazad.".
Stilistikom nas pisac prenosi u druge svjetove i uvodi nas u nove
prostore i vremena. Teoretske vrijednosti širi na nove stilske
konstrukcije u kojima se u prvi plan stavljaju anafora, metafore,
ili grafičku formu teksta koja se čitaocima nudi svojom
unutartekstualnom simbolikom:
pogled u
bezidejnu sadržinu ljudskog postojanja
pogled u prazni odsjaj misli o snu
pogled u beskraj gdje nema bijelih ždralova
pogled u bezmisaonu masu koja bestežinski urla
pogled u kraj kad se čovjeku čini da je na početku.
pogled u sebe
pogled u trokut kojim je pogled obilježen
pogled u prazno
pogled u ništa.
(.)
brda biće
zalivena krvlju; veliki potop, ne vodeni, već krvav;
vidjet ćeš sebe kako se napajaš svojom krvlju, radit ćeš
to tajno, ali
ti neće pomoći; tvoj trbuh bit će
providan i u njemu bit će tvoja glava; nećeš samom
sebi vjerovati već ćeš se tješiti lažju kako je ta
glava samo glava tvog glupog brata; produžit ćeš
dalje vjerujući kako si samo čovjek a iz
tebe već se izrodilo milion akrepiranih oblika;.
(.)
sanjaš a ne znaš da to, ne
nije
tvoj
san
kao
što
ni onaj prije
nije bio samo u
snu protok rijeke sna;
bačen je kamen, pa su na toj
površini krugovi rađali krugove.. (.)
Okrajak Atifovog i Ćazimovog razgovora
- a znaš li ti gdje si ti?
- a je l' živa?
- a zar ona more umriti?
- a je l' istina da je kičmu slomila?
- a zar nije istina to da ne može ni rukama ni nogama?
- a zar nije istina to da je ona vječna kretnja?
- a čije korake večeras sluša njen nemir?
- a je li istina da večeras maše krilom?
- a ostavi li joj iko krilo u amanet?
- a zar ona nije uvijek letjela a da joj noge nisu ni
trebale?
Ljudi i njihova zemlja su u začaranom krugu u kom se osjeti
sudbinska povezanost i predodređenost. Te opreke su u samom temelju
romana od njegovog početka do kraja:
| Život |
|
i njihova smrt, |
| Jezička pravila |
|
i nepravilnosti |
| Crkve bosanske,
patarenske, |
|
i džamije, |
| Ćirilica |
|
i latinica, |
Sve se splelo na prostoru gradova koje pisac slika: Sarajeva,
Bihaća, Goražda, Krupe, Travnika, Banja Luke, Olova, Mostara, Stoca,
Zenice, Foče, Vranduka, Bobovca, Tešnja, Doboja, Kreševa, Gradačca i
brojnih drugih gradova Bosne koji prođoše kroz roman, do njegovog
kraja, " sve marširajući poput daskom potkovanog trupla i za
njima osta samo tutanj njihova sna. Taj tutanj prilijepi svoje
trajanje trajanju snova, pa se i on zagubi negdje u maglinama onog
trena kad presušiše snovi. A snovi presušiše sasvim i iznenada kao
da ih nikad nije bilo, kao rukom odneseni. Iza njih zavlada tišina."
Zemlja Bosna je splet svega toga. I još više od toga. Na njenom
prostoru susreću se imaginarne i stvarne ličnosti, pojmovi,
događaji. Susreće se java i san. Takav splet nudi san o zemljici
Bosni. Na tom prostoru susreću se različite nacije, različite
imperije, različite arhitekture, različite umjetnosti, različiti
ljudi u kojima je u prvom planu fukoovska metafora moći:
| I tuđi i
|
|
domaći
svijet. |
| Atif |
|
susjedi |
| posrnuli
Hilmo |
|
travar
Sale |
| I Evlija
Čelebija |
|
i Josip
Juraj Štrosmajer, |
| I fra
Martin Nedić |
|
i
banjalučki Ferhad-paša. |
| I Ivan
Franjo Jukić |
|
i
Turhan-beg iz Kulen-Vakufa, |
| I Prosper
Merime |
|
i pisac
ovog romana, |
| I bog
Binda |
|
i Teuta,
žena kralja ardijejske države Argona |
I bosanski i latinski
(Illustrissime domine! In epistola dio 24. Jon. A.c. ad. V.III
exterata dixi: timenus, ne vofferinus homo singulos.
| I Una |
|
i Neretva |
| I rat |
|
i mir |
| I herojstvo |
|
i
kukavičluk |
| I pljačkaši |
|
i
opljačkani |
| I osvajači |
|
i osvojeni. |
| I vojnici |
|
i civili |
I emocije i gubljenje emocija:
"Ujutro, čim bi
ustali, vojska bi se raštrkala po obližnjim kućama, a vraćali bi se
noseći raskokodakale kokoši vrtilice, da ih umire neki bi im glavu
odvraćali rukama) ili vodeći za uzicu ovcu, kravu ili tele. Ono što
bi ostali u logoru založili bi vatre i lojem, preostalim od juče,
podmazali ražnjeve, a onda, pošto bi pristavili vodu za kahvu, zašli
bi po šatorima i izbrojali tu noć krateljom pomorene. Kad bi se
vratili oni prvi, nemilosrdno udarajući babe što su grlato
zapomažući molile da poštede njihovu Ljubovu ili Šarenku, samo bi
upitali koliko, a kad bi im dežurni odgovorio brojem, dohvatili bi
se alata i do podne tačno toliko pravougaonih rupa u zemlji
iskopali, sve nastavljajući na redove od juče.". Sučeljeni su
vezir ....................... i sluge,
| Heroji |
 |
i kukavice, |
| Atif
|
|
i
njegovi potomci, |
| Čelebijini
|
|
i
Giljferdinovi zapisi o Bosni, |
| Bosanska
sirotinja |
|
i
bogataši iz Visoke dubrovačke porte, |
| Srpski |
|
i
bosanski jezik, |
| Grčki |
|
i
turski, |
| Ćirilica |
|
i bosančica, |
| Hrvatski |
|
i bosanski jezik, |
| Glagoljica |
|
i bosančica, |
| Latinski |
|
i bosanski, |
| Grčki |
|
i bosanski, |
| Legende |
|
i stvarnost, |
| Bajka |
|
i istina, |
| Srebrenica |
|
i Bihać, |
Postmodernističko
traganje za suprotnostima u svijetu:
Kad su ga okupali, ošišali, obrijali i obukli
umro je. (.) kao da je sam Iblis živio u njemu i iz njegovog tijela
špijunirao svijet. Kad su ga okupali Iblis se povukao i ostalo samo
tijelo.
Tu istu noć neko mu je zapalio kuću,
a na radiju su pričali kako dobro postupaju sa ratnim invalidima.
Postmodernistička dimenzija je napadanje nekih poznatih teza.
Pokušaji da se uruše i stvore novi kodovi koji će biti
prepoznatljivi u savremenom svijetu. Rušenje poznatog.
Razgolićivanje tajanstvenog. Objašnjavanje nepoznatog.. Rušenje i
stvaranje motiva i legendi. Stalno lebdenje između fikcije i
stvarnosti. Trajanje u snu. Pokušaji da se razgraniči san od
stvarnosti. Sadašnjost
tek minula
prošlost
davna prošlost
pradavna prošlost. Uz ljude svoga doba, oživljava daleku prošlost,
Hune koji se otimaju sa mještanima za polupečeno meso, koji napadaju
sela, borbe između Huna i mještana,
Borbe su bile žestoke, bacali su jedni na druge koplja, jurišali,
sjekli glave, zabadali strijelice. Rat! Smrt. Oblaci zamračeni
gustim platnom strijela i kopalja. Rasipa se to platno. Ubija i
osvajače i osvojene!.
-
neviđena hrabrost u
svakodnevnoj borbi,
- izrastanje svakodnevnih ljudi u heroje.
Razvija priču o junaku Stamenom zatim
. Poslije
Huna dolaze Rimljani,
Ponovo borbe za prostor. Za žene. Za hranu. Zemlja Bosna je gorjela
stoljećima. Hiljadama godina krvavi ratovi.
Postmodernističko je miješanje žanrova, pa u romanu nalazimo
tradicije i stvarnosti, poezije i proze, junačkih epskih pjesama i
tople krajiške lirike, historijskih podataka i fantastike,
stvarnosti i fikcije, realnog pričanja i gatanja. To je sposobnost
miješanja likova iz prošlosti i sadašnjosti, Stamenog, koji je
pobijedio Hune i Sefije, ljepotice iz naših dana. Oživljavaju
prikaze u mlinu, vraćaju se sa hukom Atifu legende iz prošlosti, kod
mlina ga zovu crnokose hurije i požudno pružaju svoje sablasno
bijele ruke i zovu ga da se uhvati u kolo.
Da bi postigao cilj pisac relativizira vrijeme, vraća radnju i
događaje unazad stotinama godina, pa ponovo dovodi u dane zadnjeg
rata u Bosni. Svjedoči o trajnosti ljudskog duha uprkos krhkosti
tijela umotanog u kožu, trajnosti zemlje na kojoj se miješaju
vremena i narodi, drveta pod kojim se ljudi ubijaju, vješaju,
probadaju noževima, odmaraju, vole.
Ljudi prolaze, a pojave, pojmovi i materijalna obilježja ostaju kao
svjedoci o vječnosti, vječitom čovjekovom snu da traje. I priče, kao
klupčad, uvijek idu u krug, pa ponovo nastavlja svoj tok. Sve ide
ukrug, pa se ponovo vraća.
Postmodernističke dimenzije su pružanje recipijentu da dograđuje
piščeve misli, da sam formira sud o Atifu, da hijerarhijski poslaže
priču o Vuku,
I priču o Stamenom,
I priču o Radošćanki,
I priču o Hamzagi,
I priču o Ćazimu bez nogu koji je htio da ubije pašu, a
zaboravio nož.
Posmatrane iz perspektive mogućih svjetove
miješaju se misli, prepliću, sudaraju i odbijaju, izazivaju jezu,
pokazuju svoju dubinu tek u naznakama, u nevinom razgovoru, da se
svako ne dosjeti. Pripovijedni svjetovi se susreću, ali svaki ima
svoj put nastanka i nestanka na historijski gustom bosanskom
prostoru. Ljudi razgovaraju, ali svako prati svoje misli. Rečenice
koje izgovaraju su beznačajne. Služe kao mogu-ćnost da se uspostavi
komunikacija. Na čitaocu je da ih razvrsta, razgraniči i ponovo
posloži. Da sam odluči, hoće li neko biti čovjek ili zvijer:
"Džigeru sam stavila na pleh. Mehka je, taman za tebe.
- Čiju džigeru, bona? Nisu mu valjda i džigeru dirali?
- Koji to oni?
- Pa oni što uvijek diraju tamo gdje ne treba, koji su i Ćazima.
- Ne znam ja koji su ti to, niti znam kako si ga zvao, ali ja sam
njega zaklala.
- Ti zaklala Ćazima.
- Jesam. Uskukurikao se cijelo jutro. E, nećeš mi slutiti, velim
ja i sebi i njemu, za sjekiru, pa na kladu. Bogami i žuč mu je sva
natekla, a to neće valjati, Atife.
- Ko će mu ulje sad po cijelom tijelu posuti. Ima li još onih
koji se boje da se vlasti ne zamjere?
- Šta će mi ulje? Evo, već sam ga operutala.
-Jel' se puno koprc'o.
- Horoz ko horoz. Eno ga sad u lavoru, koprc'o se ne koprc'o.".
Veće semantičke cjeline koje čine zasebne pripovijedne situacije su:
|
Priča o Atifu, |
 |
| O gradovima,
|
 |
| O ljudima,
|
 |
| O životu i smrti. |
 |
| I - o vremenu: |
 |
"Gdje je vrijeme?! Kad bi čovjek samo
znao gdje se zaturilo to pakleno vrijeme, u kojem džepu počiva, sve
bi mu bilo jasno. Ovako.kolo, samo kolo; kao san, kao laž, kao
stvarno, kao prikaze, kao sve.
Luđačko kolo u kojem se ništa ne može razabrati da li to da je
on, Atif, u sredini, i opet, ni to sa sigurnošću, jer oh, Bože, ko
će odrediti sredinu kola za koje nismo sigurno postoji li ili ne.".
I priča o Ćazimu koji je htio ubiti pašu, pa mu odsjekli noge, ili o
Hazmagi koji je paši glavu spasio, a ipak izgubio svoju:
"Čudno. Ipak, koji je to Hamzaga?
- Kako ne znaš, pobogu. Pa onaj što mu je paša lično svojom rukom
glavu odrubio.
- Pa kako onda d aga vidim ako je čovjek mrtav?
- Pogledaj ono što je ostalo od njega.
- A šta je ostalo? Nišan ili.
- Ama, nije ostalo ni nišana.
- Ništa?!
- Ništa!
- Kako ništa?!
- Fino! Ništa. Obezglavljeno tijelo su bacali bijesnim psima.
- A glavu?
-Glava bijaše nabijena na kolac sve dok sve dok je vrane ne
iskljuvaše. I osmijeh su mu pojele.
- I osmijeh. Oh! Sumorno!
- Sumorno! Nego šta! A ti se zezaj i dalje.
- Ne zezam se, kažem ti. Opet mi ništa nije jasno. Stvarno ne
znam o kojem se Hamzagi radi.
- Pa rekao sam ti.
- Rekao – ne rekao, i jesi i nisi.
- Jesam, jesam. Rekao sam ti.
- Ama, koji je to Hamzaga?
- Onaj što mu je paša
odrubio glavu.
Običaji, kola, prela, svadbe, gatanja. Umire se i živi. U zemlju
u kojoj je " ostao san kao jedini stvaran i apstraktan motiv".
Pjesnikov san. A da bi obuhvatio tako širok vremenski prostor,
pisac je morao dobro poznavati prošlost, ljude, krajeve, običaje. To
poznavanje je i pokazao, mada kaže da je "priča iskovana u kovačnici
sna".
Uvijek prisutna prolaznost. U ljudima, u vremenu. U selu ("Oko
kola uvijek je bila poveća grupa onih starijih što sjetno gledaju
oznojena lica mladeži, i traže sebe negdje u kolu(.) Oduvijek tako i
jeste: tamo gdje je kolo, tamo je i nož i vrisak i ruke što se
lijepe i pogledi što sijeku i miluju, i san i žudnja, i život i
smrt, i ljubav i mržnja, i sve, sve.
U rečenicama se osjeća dubina, misaonost, snaga tradicije.
Svaka rečenica slika Bosne. U stvarnosti i u snu.
Ono što ovo djelo čini novim, neobičnim i zanimljivim, je što pisac
recipijenta drži na granici između stvarnosti i sna, fikcije i jave,
istine i mašte. A sve liči jedno na drugo. Sve je jednolično (baš
k'o jaje jajetu"), a istovremeno, sve različito.
U genealogiji priče pisac kreće od semantike imena, pa do misaonih
dubina o ljudima vučjih navika i osobina.. Razvijajući je, razvija
priču o junacima. Dovodi u vezu legendu i stvarnost i pokušava ih
staviti u istu ravan kako bi čitaoci mogli sami razlučiti šta je šta
i ko je ko. Slika Bosnu, njenu stvarnost i san, ljude, njihovu
stvarnost i san, prolaznost čovjeka i trajnost ljudske misli.
Priča o Sejdi Ahmed-paši
i veziru
Ćupriliću.
Miješaju stvarne i fiktivne priče, stvarne i fiktivne lokalitete.
Briše vremenske granice:"Ne, ti ne pripadaš budućnosti, budućnost
se ponavlja, ono što je nekada bilo, bit će opet, budućnost onih
prije bit će budućnost onih poslije. (.) "
Priča o silahdaru (oružar na sultanovu dvoru) Sulejmanu se prepliće
sa drugim pričama, dodiruje i razdvaja. Iznad svih su priče o
pijavicama, vječitim zvijerima vječito žednim krvi i ždralu. Uvijek
neko nekome pije krv. Među takvima ždralovi umiru.
i Atifa uči životu
i nestao,
u trenutku kad se ugasio život u Atifovom krhkom tijelu opterećenom
takvim životom, zemljom i svijetom. Priče se zaokružuju od početne
priče o Atifu i Atifovici, do posljednje priče o njegovom unuku
Selimu, studentu književnosti koji je temu iskoristio za svoj
diplomski rad "iznoseći ga u potpunoj autentičnosti". Sve čine
zajedničku, okvirnu priču, a to je historija "zemljice Bosne", njena
prošlost, sadašnjost i budućnost. U njoj, i iznad nje je čovjekova
misao, život, svijet, vječnost, smrt:
""Eto, svadba se pretvori u krvavu svadbu, a iz takve svadbe nema
ni braka. Nije bitna svadba, niti je biran djever, on se već tri
puta pokušao ubiti, ubio bi se on i bez svadbe, a to da je baš na
svadbi sasvim je slučajno. - Nije slučaj već sudbina. Nema
slučaja.
- Da nije slučaja, ne bi bilo ni sudbine.
- Da nije sudbine, ne bi bilo ni slučaja.
- Ne! Sudbina je samo zbir slučaja, iz njih građena.
"Nakon
promišljanja o sudbini, slučajnosti i drugim životnim kategorijama
koje u trećem dijelu romana (Sudbinskom kretnjom gašena svijeća)
stavlja pred čitaoca, pisac romana zatvara segmentom (Slika zadnja) u
kom daje zaključnu misao o ovom i onom svijetu i haotične slike
nestajanja u kojima ima i strepnje zbog susreta sa novim i olakšanja
zbog konačnog odlaska, i praznine i emocija, i svjetlosti i mraka, i
pretvaranja u ždrala i gubljenja i oblacima...
Rizo Džafić
 -
Krajiški vidici
-
Kršne Krajiškinje
-
KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
-
KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
-
DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
-
POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
-
POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM
PROJEKTU
-
SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
-
MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
-
REPORTAŽA: VODENICA STARA
-
STRAH
-
ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
-
A DUNAV K'O POTOK
-
TEMATSKE, GENEALOŠKE I
KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA
DJECU
-
HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI
ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
-
KREATIVNOST
U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI
-
ISNAM
TALJIĆ: Roman o Srebrenici - KRITIKA
|
