ISTRAŽIVANJA
ZILHAD KLJUČANIN "Vodeni zagrljaj"
POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM
PROJEKTU
Savremena
bosanskohercegovačka litetratura je posljednjih godina je dobila
nekoliko djela koja pokazuju da se nekim segmentima uključuje u
svjetske književne tokove. Među djelima koja su uspostavila modernu
komunikaciju sa recipijentom su i pjesničke zbirke Amira Brke,
romani Hazima Akmadžića, Isnama Taljića, Asmira Kujovića i Mehmeda
Đedovića, te književna djela, uslovno kazano, mlađih pisaca: Harisa
Rekanovića, Nihada Hasanovića i Faruka Šehića. Ako se postmodernizam
posmatra kao već definisan način književnog iskaza sa svojim
specifičnostima gdje se ova epoha javlja kao opreka modernizmu, u
taj tip literature možemo uvrstiti i djela Zilhada Ključanina, prije
svih zbirku priča ČETIRI ZLATNE PTICE, romane ŠEHID, KOLIKO JE SRCE
U MRAVA i osobito, roman VODENI ZAGRLJAJ.
Zbirkom priča Četiri
zlatne ptice ovaj pisac je istraživao mogućnosti postmodernističkog
kazivanja tradicionalne tematike što podrazumijeva igru sa fabulom,
tekstom, likovima i događajima, predstavlja piščev pokušaj da
obuhvati egzistencijalnu i historijsku problematiku i čežnju kao
estetsku i etičku vrijednost koja nikada nije zadovoljena.
Roman Šehid nosi više
postmodernističkih crta.
Prije svega, riječ je o
djelu koje nosi osobine i romana i priče i eseja i drame. On je
ispovijest i jednog čovjeka i svih ljudi, jednog i svih Bošnjaka,
jednog sela i svih sredina Bosne. On je i tragika jednog naroda i
čitavog civiliziranog svijeta. "Šehid" je moderna slika kaosa i
destrukcije psihe čitavog svemira. U centru interesovanja je vječito
egzistencijalno pitanje kako preživjeti DANAS i živjeti POSLIJE
DANAS sa teškim i bolnim spoznajama. To je pitanje koje svi
postavljamo, a koje je ne samo moralna kategorija, nego suštinski
ljudski problem: kako uz prošlost prihvatiti budućnosti. U centru
piščevog interesovanja je šehid. Šehid je “svjedok”,“mučenik”, onaj
koji pogine u boju protiv nevjernika. Na sudnji dan rane mu se
zacrvene poput krvi, sjaje i mirišu na mošus. U dženetu šehidi imaju
najljepše mjesto... Polazeći od ovih spoznaja pisac stvara okvirnu
priču o šehidu u koju ugrađuje život. Vodeći se potrebom za
originalnošću uvodi ljude i događaje koji nisu, kao u dosadašnjoj
literaturi, fiktivna kategorija. Oni su plod i stvarnosti i mašte.
Nešto između sna i jave, pa su u slikanju prisutni nihilizam i
ironizacija. Mijenjajući ugao posmatranja i problematizirajući
pitanje odnosa među ljudima i nacijama razvija priču o čovjeku,
nevinosti, njegovom usudu i umiranju.
Šehid je roman toka
svijesti u kom je sve podređeno etici: i esteticizam i moral. U
prvom planu je destrukcija ličnosti, naroda, vremena i ljudske
psihe. Centralne tačke romana su sudbina šehida koji nosi pod
pazuhom odsječenu glavu, poplave, razgovori, sukobi, traganje za
vlastitom ličnošću i identitetom. Pisac mijenja ugao posmatranja,
leksiku i stilove, slika selo i grad, prošlost i sadašnjost,
individualno i opšte i pokazuje kako se ljudska sudbina zrcali u
odsjaju patnje koja ima svemirske razmjere.
Korak dalje u
postmodernističkom traganju Ključanin je otišao u romanu Vodeni
zagrljaj. Šta je novo, savremeno i umjetnički relevantno u ovom
romanu?
Zavisno od vlastite
sposobnosti, čitalac će ući dublje ili pliće u ovaj književni
univerzum. Nakon druženja sa tekstom će uočiti da je riječ o
heterogenom romanu u kom ima mitskih priča o čovjeku, prošlosti i
sadašnjosti, prirodnom i neprirodnom stanju, ljudskom i božanskom;
da pisac razbija tradicionalni ustroj i na moderan način razvija
svoju fabulu o ljudima različitih profila i njihovim životnim
putevima. U prvom planu pripovjednog diskursa su ljudi satkani od
različitih segmenata odisejskog psihološkog ustroja, a među njima se
izdvajaju stanovnici u malom gradiću S. koji sam za sebe predstavlja
univerzum, pojedinačnost, odnosno entitet. Uočiće neovisnost izraza
i sadržaja, pa knjiga nema tradicionalan fabularan tok u kom se pod
terminom fabula podrazumijeva niz različitih konstitutivnih
elemenata hronološki složenih u priču u kojoj su tanke granice
između historijske građe i fiktivnog, fingiranog, izmišljenog
svijeta samog pisca. I intelektualne aspiracije čitalaca će biti
zadovoljene ovim nivoom spoznaja.
Književni kritičar će prvo
pokušati odrediti njegov žanrovski kod (roman ili složenija
pripovijetka) i kazati da je riječ o heterogenoj formi koja je
kompilacija različitih pristupa, tema, motiva, epoha i žanrova.
Zavisno kojim teorijskom očima gleda, naglasiće da je knjiga, ako se
posmatra sa, uvjetno kazano, neutralnog motrišta, ima zanimljiv
diskurs utemeljen na slikama, tvrdnjama i konstatacijama. Te slike
su razbijene i razbacane, pa ih treba kupiti i slagati u
misaono-umjetničku cjelinu. Naglasiće da je u prvom planu ono o čemu
kazuje, a neće uspostavljati emotivan odnos prema pojavama o kojima
govori. Takav stav mu omogućava da sagleda kompozicionu građu romana
i poglavlja u kojima ima i zanimljivih fabula i neobičnih
pripovijednih sekvenci, i impresivnih slika stvarnih i mogućih
svjetova. To će mu pomoći da sagleda roman djelo kao simbolističku
viziju svijeta pretočenu u fikciju vode iz koje sve dolazi i u koju
se sve vraća, koja je izvor kratkog života i lokacija vječitog
trajanja. Da bi se ušlo u suštinu misaone konstrukcije djela
metaforiku romana uvijek i iznova treba analizirati i aktuelizirati,
jer se tek tako mogu dokučiti smislovi postojanja savremenog čovjeka
i razlozi njegovog vječitog opterećenja opterećenog destruktivnom
neurozom. Te spoznaje će književni kritičar dokazivati izdvajajući
poglavlja sa simboličnim nazivima: Mali, ružin, mali pupoljak,
Putevi/Staze; Tamo gdje se dodiruju kljunovi životne i smrtne vage;
Šerlok i Poaro i tako dalje* I tragaće za tezama koje dokazuju da je
riječ o neobičnom spoju borhesovsko-prustovske poetike gdje je
simbol u prvom planu, ispred fabularnog toka. Koristeći Ničeovsku
filozofiju analiziraće antijunake kao zatvoreni psihološki sistem,
njihovu isprepletenost sa prirodnim silama i sudbinsku povezanost sa
zavičajnim korijenima. Takav pristup će omogućiti da spozna i
ekološku dimenziju romana kao paradigmatsku tematsku pojavu u
savremenoj evropskoj književnosti.
Jezičar će uočiti da autor
razbija tradicionalni, svakodnevni (kolokvijalni govor) i dosadašnje
jezičke konvencija, te da pokazuje maksimalno poznavanje suvremenog
prozno-iskaznog koda (pravila). Ono što pada u oči na prvi pogled je
da pisac vješto barata sa svim stilskim sredstvima kako bi pokazao i
dokazao pokretljivost, fleksibilnost, umjetničku snagu, bogatstvo i
raznovrsnost bosanskog jezika. Razlažući semantički ustroj jezika
može izvući brojne dokaze da se jezik brzo razvija i mijenja u
skladu sa i potrebama čovjeka. Istovremeno će naglasiti kako pisac
pokorava govor i jezik nudeći u njegovim šiframa mnoštvo
univerzalija. U stvari, sa jezičkog aspekta može se postaviti i
radikalnija misao Alfreda Šulera da čovjek "što je primitivniji,
utoliko je sretniji", da je čovjekov odnos prema svijetu
inkorporiran u njemu samom, da šireći spoznaje izaziva nesklad sa
sobom i svijetom i uzrokuje apokaliptičke vizije budućnosti. Te
apokaliptičke vizije su stilski predstavljene snažnim eliptičnim
rečenicama koje u podtekstu nose misaonu dubinu i grafijskim
znakovima:
"Ipak ona je ušla.
Otresla kosu.
Stala pred njega.
- Od danas sam punoljetna. Od danas ne želim biti djevica.
Tako jednostavno.
Kao kad pada kiša.
Ljetni pljusak.
Nagal.
Plahovit.
Kao djevojački plač.
Ili zavjesa.
Pljus. I nestane"
)
Roman u potpunosti
potvrđuje Peleševu (Gajo Peleš, Tumačenje romana, Artrezor, Zagreb,
1999) teoriju o dovođenju u sklad označitelja kao "materijalne
strane znaka ili ono što nam je osjetilima dostupno" i označenog
koji je, prema Sosiru (Saussure) "predodžba ili ideja objekta koji
je imenovan" što bi se grafički moglo pokazati na slijedeći način:
|
Vodeni
zagrljaj |
OZNAČITELJ |
Fabula |
|
(roman) |
OZNAČENO |
Misao |
Teoretičar književnosti
koji polazi od postavke da je analiza književnog djela Bitijeva
misao o "pripitomljavanju drugog" će uočiti opsadu svih drugih nauka
(povijesti, arhitekture, filozofije, psihoanalize, antropologije i
sl.) i tragati za novim pristupima koji traže i novi tip teorije
književnosti. Jer dosadašnje teorije ne mogu zadovoljiti zahtjeve
koje postavlja ovakva literatura. Savremeni teoretičar će
istraživanje usmjeriti na razotkrivanje literarnosti mehanizama
označenih u diskursima koje nalazi u drugim oblastima života i
svijeta kako bi pomogli recipijentu da se snađe u nevidljivim
mrežama teoretske analize. U svojim zahvatima će uočiti bogatu i
raznovrsnu stilistiku koja je utoliko snažnija što je kazana
jednostavnim i svakodnevnim izražajnim sredstvima.
A kao i u svakom svom
pristupu, znanstvenici će u romanu detektirati one detalje kojima će
potvrditi teorije da je knjiga proizvod susreta savremenih i
tradicionalnih epoha da u njoj ima i francuskih i američkih i
britanskih struja 20. stoljeća, da je roman traganje za novim
metodama u pristupu recipijentu a što je osobina postmodernističkog
romana kao književne i kulturne neminovnosti. Ono što se najjasnije
može sagledati sa ovog aspekta je da je riječ o literaturi u kojoj
se osoba i osobnost tretiraju kao individualne tvorbe koje su
velikim dijelom uronjene u stanje kolektivne svijesti, ili bar o
njemu ovise. Za razliku od klasičnih postmodernista koji su se
pojavili 80-tih godina prošlog stoljeća, roman "Vodeni zagrljaj" uz
klasične diskurse: vrijeme, država, pojedinac, voda, selo, rat,
tuđina, izbjeglištvo, sudbina i dr. nudi i nove mogućnosti recepcije
svijeta gdje pisac kazuje isto, ali svoje kazivanje pojačava
računarskom tehnikom kako bi izvršio što snažniji utjecaj i na
recipijenta i na život i na svijet. Tako da roman ima niz neobičnih
grafijskih rješenja koji pripovjednu misao nekad prikazuju bolje i
rječitije nego tradicionalni načini kazivanja. U vremenu kad knjiga
i književnost gube utrku sa tehnikom, pisac pokušava naći način da
pomiri te suprotnosti i pokaže da su naši strahovi da ćemo ostati
bez knjige i književnosti bez osnova, da ti diskursi, ma koliko bili
heterogeni, mogu biti cjelina koja će ubuduće funkcionirati u
sadejstvu, da će uz sve razlike, uvijek postojati ključne tačke na
kojima će se neke, na prvi pogled nespojive suprotnosti, stalno
susretati. Uz sve to, znanstvenik će ukazati na još jednu dimenziju
ovog romana koju nemaju mnoga djela kao proizvodi postmodernizma:
roman predstavlja zaokruženu misaonu cjelinu, nije mutan i nejasan,
nije rasut i teško uhvatljiv. Uočiće i novi književni i
životno-filozofski smjer blizak antimodernizmu kao reakciji ljudskoj
na civilizacijsko ustrojstvo, koji djelo čini antiromanom, a likove
antijunacima. Oni su koji su i književni proizvodi, ali i proizvodi
društva, situacije, stanja i drugih okolnosti u kojima djeluju. Zbog
toga i jesu takvi: čudni, neobični, nesvakidašnji, neshvatljivi,
neuhvatljivi, neprihvatljivi za sredinu, masu* Nosi svoju osobnost,
svoj psihološki fenomen ili kompleks nastao kao rezultat odnosa u
čovjeku i svijetu. Znanstvenik će naglasiti i strukturalističku
funkciju djela u kom pisac povezuje različite elemente, žanrove i
pristupe da bi ostvario svoj umjetnički cilj. U tu svrhu koristi i
znanstveni jezik pokazujući kako i kodirane šifre lišene svake
literarnosti mogu biti u službi umjetnosti i čine polivalentnost
djela.
Sam pisac o svojoj poetici je rekao da su književni i znanstveni rad
kao "spojene posude iz kojih se značenja presipaju u umjetničko
djelo, dokumentarnost u literaturu, literatura u stvarnost,
stvarnost u fikciju. Tako se u tekstu osjeća i znanstvenik i
umjetnik, ali u jednom neobičnom spoju koji daje rezultat ovakvo
djelo koje tek treba istraživati i izučavati". (Z. Ključanin). Da je
imao cilj da se "poigra sa tekstom", da nije eksperimentator, već
istraživač da mu je uvijek u centru pažnje literarnost teksta kom
ovom metodologijom daje razumljiviju recepciju. I to je ona prava
istina: pisac se poigrava sa čitaocima, sa tekstom, sa fabulom, sa
mislima. Sakuplja ih i razbija da bi ih ponovo tražio u prostoru i
pokušao dovesti u istu ravan. Uvijek je "prisutno naglašavanje
slučajnosti, igre s čitateljem, fikcionalnosti koja nije u opreci
prema činjenicama, te izbjegavanje apodiktičkog (neoborivog) bilo
kako shvaćene objave"
)
U stvari, roman je
traganje za identitetom, vlastitim i zajedničkim, grebanje po
unutrašnjosti da se pronađu uzroci i posljedice individualnih i
opštih tragedija na koje su ljudi osuđeni. Sa aspekta savremene
naratologije (teorije priče) roman je kazivanje o međusobnim
odnosima likova, o odnosima između čovjeka i zavičaja, između toka i
zapleta fabularne radnje, fikcije i stvarnosti, referencije i
autoreferencije. Roman je skup sastavnica o razilaženju i traganju,
pokušajima nalaženja odnosa između empirije i fikcionalnosti i
nastojanju da se fikcionalnost ugradi u dokumentarnost i takva
materija ponudi kao piščeva istina. Kao takva vrsta književnog
iskaza, pokazuje bogatstvo pripovjednih tehnika koje se stapaju u
misaono-emotivnu cjelinu i tvori moderno djelo. A u temelju je
ekološka postmodernistička misao prisutna od početka do kraja je u
priči o rijeci, o vodenom zagrljaju koji razdvaja i spaja ljude i
vrijeme i čini život i smrt zatvorenim krugom u kom se sve kreće,
koji nema svoga početka ni kraja.
Roman "Vodeni zagrljaj" je mozaična priča o sudbinama ljudi iz S.:
djevojci Ezi i pjesniku Zeriju profesoru Muliju, gatari Gagi,
nesretnoj Mihri, mladiću kog su zvali O Sole Mio i drugim koje
možemo nazvati glavnim junacima, bolje reći antijunacima romana i
nosioci radnje. Tu su i ostali stanovnici iz S. koji prate i
komentarišu događaje sa veće ili manje udaljenosti, pa ih različito
i vide, daju im svoj pečat i etičku dimenziju. U centru piščevog
interesovanja, u centru malog mjesta S i u centru života njegovih
stanovnika je priča o rijeci koja dijeli S. i vječiti san mještana o
mostu koji nikada nije izgrađen. Gradeći te relacije, pisac razvija
konflikte čovjeka sa svijetom ili samim sobom i omogućava nam da
izgradimo spoznaje o savremenoj civilizaciji.
Roman se fabularno razvija
u četiri paralelne priče:
 |
priča o
gradu S i njegovim ljudima, |
|
|
priča o
rijeci i mostu, |
|
|
priča o
Ezi i Mihri i |
|
|
priča o
ratu i miru. |
Priče su protkane
legendama i istinitim događajima, stvarnošću i fikcijom koja je
prisutna u narativnoj strukturi. Takvim postupkom autor uvlači
čitaoca u leksičku igru u kojoj ima snažnih slika i prošlosti i
sadašnjosti, ekonomskih i socijalnih situacija koje nastaju kao
refleksi stvarnosti, prostora i vremena, mase i pojedinaca. A iznad
svih je vrijeme kao neprolazna i neuništiva kategorija koje
simbolično otjelotvoruje tezu postmodernista o potrebi vraćanja mita
u moderni život:
"Jedna je poslala
neimara koji je sve izmjerio, otišao i viče se nikad nije vratio.
Druga je carevina poslala inžinjere koji opet nisu ništa uradili.
Treća je carevina umjesto neimara i inžinjera poslala naredbu:
Napraviti most. Uzalud. Papir nije ni prenoćio u katastarskom uredu,
a kralj je ubijen u Francuskoj."(Ključanin)
Ako romanesknu strukturu
razbijemo na planove, u prvom planu su priče o Mihri i njenoj kćerki
Ezi koja je krenula na put iz gradića S. i stigla u svijet. Išla je
okolo, kroz vrbake, stigla na željezničku stanicu, kupila kartu za
između jutarnjo-podnevni voz i osvanula u Parizu. "Djevojka rođena
krajem zadnjeg rata", zaposlila se u Crazy Horse Saloonu i postala
igračica u čuvenom pariškom baru, ljepotica kojoj se divio svijet.
Kasnije je prešla u Marsej, najveću luku u Francuskoj, na
Sredozemnom moru. Tu je zaželjela provesti ostatak života. Zamolila
je taksistu da je vozi po gradu, pa gdje joj se naviše dopadne tu će
ostati. Zaustavila se pored zgrade koja je bila u vrtu ruža, kupila
je i otvorila pansion Ezi.
U njenom životu, kao
lajtmotiv, prisutan je pjesnik Zeri koji je čitav život tražio
ljepoticu Ezi i nikad je nije našao. Kako to obično biva, ljepota se
zagubi negdje u svijetu, nestane, istopi se i ugasi. Zato ni njen
lik nikada nije uspio dozvati. Čak ni sa plakata u gradu S. na kom
se jednoga jutra pojavila nakon Ezi koja je bila najljepša plesačica
u Parizu.
 |
Tragao je po
dokumentima |
 |
|
|
išao gatari
Gagi |
 |
|
|
saznao da je
njen otac bio u vojsci |
 |
|
|
sa profesorom
Mulijem |
 |
|
|
i o Sole Miom |
 |
|
|
da su se njih
dvojica vratili |
 |
|
|
a Ezin otac
nikad. |
--- |
Nalazio je svoju ljubav
samo u snovima i pjesmama koje je pisao za nju i za koje je dobio
brojne nagrade. Poput pjesme Kišna djevojka koja je dobila prvu
nagradu na konkursu za poeziju u gradu P., rodnom mjestu pisca K.
koji je još za života postao spomenik. Vremenom se traganje
pretvaralo u košmar, viziju, fikciju, opsesiju i zagonetku, a
završilo se u zagrljaju rijeke.
Kompozicionu cjelinu
romana bogati i priča o profesoru Muliju koji je bio pronalazač i
naučnik. Čovjek sa malim, urednim brčićima čija kosa "na jednu
stranu pada kao slap, a na drugoj strani su dva-tri potočića".
Studirao je tehničke znanosti pa je u jednu ruku bio pronalazač.
Vješto je koristio ruke da stvori nešto što će mu olakšati život. I
borio se u vrijeme gladnih godina da spasi narod od umiranja. Borio
se protiv smrti svojom domišljatošću. Onda je, na nagovor
stanovnika, počeo konstruirati most. Čitav život je gradio
konstrukciju mosta, razbacivao skice po sobi i počeo ostvarivati
svoju zamisao. Ali nije završio započeti pisao. Poslovi vezani za
most bili su ukleti.
Zanimljiv je i lik gatare
Gagi koja je svakoga jutra svojim kombinacijama od graha određivala
život stanovnicima S.
U neku ruku je bila
gospodar njihovih života
!
Razbacivala je grah i
raspoređivala sudbine mještana, a ni vlastitom sudbinom nije
vladala: prilikom dolaska oslobodilaca u gradić S. dobila je i ona
dijete
???
Vodeno dijete.
!!!
Tu je i O Sole Mio, koji
je volio pjesme.
Najradije je ležao pod
dudom i maštao o svijetu koji nije vidio. Nije osjećao ni pljusak
kiše, nije vidio poplave. Popeo se na dud i pjevao satima O soooole
miiiiooo. Onda utihnuo. I nikad ga niko nije vidio niti je znao kraj
njegove operne karijere.
Slikajući ih, pisac je
pokazao kako su svi ti likovi sudbinski, svako na svoj način, bili
povezani sa rijekom.
"Rijeka je snažan, plav,
Bog. Bog što srcu prija. Sredinom rijeke plovi bijeli čaršaf. Nasred
čaršafa jedan crveni pupoljak prerasta u ružu.
Pored rijeke prolazi
putnički voz. Na vagonu druge klase neko naglo otvara začuđen
prozor."
)
Razvijajući neravan
fabularni tok, Ključanin u poglavlju Putevi /Staze nastavlja priču o
Ezi, a zatim pažnju usmjerava na starca koji "je imao mlade oči" i
ruke željne zagrljaja svojih najbližih. Živio je u gradu S, koji
voli svoje građane. Na putu je susreo Mihru koju je sa vidovnjakom
spojio jedan vjerenički prsten. U gradiću je živio i čovjek koji ne
zna kako se zove, jer mu je "rat izgrizao pamćenje kao gusjenica
list". Onda prelazi na nove likove i događaje, razdvaja ih da bi ih
rijekom i mostom, kao zajedničkim nitima, ponovo vezao u cjelinu.
Svi su oni sudbinski vezani za gradić S. u kom je uvijek bio isti
broj stanovnika.
Koliko se rađalo = toliko
je umiralo.
Životna i smrtna vaga su
se dodirivale svojim kljunovima.
Šire gledano, knjiga
govori o tome kako su male i neznatne granice ljudske moći, kako se
priroda otima ljudskim nastojanjima da je potčini i njenoj
neizmjernoj snazi koja ruši planove ljudi da ostvare svoje ciljeve.
Ljudi jedni drugima nisu prepreka, priroda se ispriječi i usmjerava
njihove sudbine.
Postmodernistički pristup
je i u nastojanju pisca da svoje kazivanje temelji na dokumentarnoj
građi. Tako piše da je (Crazy Horse Saloon koji je osnovao
Alain Bernardin 1951. u Parizu. U njemu su plesačice identičnih
dimenzija tijela i sl...). Zatim ukazuje da je za poglavlje
Rječnik zatomljenih riječi "crpio podatke iz knjige Rešada
Kadića Sabit Abduzaimović-legionar broj 71.900.(Tešanj,1999.).i
sl. Aktuelne događaje slika nekad ironično, nekad ozbiljno, a nekad
dokumentirano. Nekad izmišlja radnju i događaje. Taj liberalizam je
pokušaj da se tradicionalna fabularnost otrgne kanonima i pokaže
kako jezik uvijek korespondira sa stvarnošću. Kako se činjenice mogu
pretočiti u fikciju i kako se fikcija zrcali na empirijskim
predmetima.
"Svi su vidjeli sliku,
niko je viče ne gleda: odbačena iz svih pogleda lebdi nad
predgrađem: kao nekakav ogroman plakat, kao amblem: nasmiješena
djevojka igra, desnu nogu je podigla, kao kad konj udara nogom u
rijeku prije nego će početi piti. Lijeva noga je, pak, čvrsta -
lijepa i čvrsta, toliko čvrsta da je prelijepa - djevojka je
očigledno u nizu sa drugim djevojkama, mada se one ne vide. I – to
bi bilo to!"
)
Kako vodi čitaoce prema
kraju romana koji možemo nazvati i fazom povratka iz izbjeglištva
stanovnika gradića S. pisac naglašava ključnu implikaciju literarnog
štiva: da se čovjek uvijek, ma gdje bio, vraća svojim korijenima.
Prvo se vratio most.
Na šleperu.
Sa francuskim papirima.
Ezi ga poslala.
Djevojka rođena u vodenom
zagrljaju. Najljepša djevojka svijeta sjetila se zavičaja i mosta
kog ni jedna carevina nije nikad uspjela izgraditi. Dovezao ga je
šleperom Malcel, mladić koji je bio zaljubljen u Ezi. Međutim,
stanovnici gradića S. ne žele most. I ne žele znati ni za kakvu Ezi.
Ezi se naljuti.
Naredila
radnicima da prodaju most i novac daju prvom prosjaku u gradiću.
Tako je i bilo, most je
navršio na otpadu, a novac je dobio stari pjesnik Zeri.
Ovakav odnos sredine
podsjeća na priču o leptiru koji se pokušavao izbaviti iz čahure, pa
je satima okretao da razbije čahuru i da se oslobodi. Vidio to jedan
čovjek, pa je uzeo škare i oslobodio leptira iz čahure, a kad je
leptir izašao, nikada viče nije mogao letjeti. Priča o mostu
simbolički govori o potrebi sredine da očuva ljudskost u ruralnim
prostorima, da se otmu od urbanih nasrtaja, da lete vlastitim
krilima. Tako roman prima dimenziju naglašenog konzervativizma u kom
se simbolički označava težnja da se kroz "fikcionalizaciju
historije" sačuva identitet. Riceour bi ovu književnu pojavu označio
kao " refiguraciju vremena do koje pisac dolazi preplitanjem
historije i fikcije, i koje time postaje ljudsko vrijeme* Prije
svega, naglasio je on, fenomenologija je osigurala stanovitu
sumjerljivost vremena fikcije i historijskog vremena i priskrbila
dvama glavnim pripovjednim načinima zajedničku tematiku, ma koliko
ta bila razdrta aporijama. Na kraju prve etape bilo je u najmanju
ruku dozvoljeno ustvrditi da se historija i fikcija sukobljavaju s
istim poteškoćama, koje dakako nisu riješene, ali su prepoznate i
pomoću fenomenologije privedene jeziku".
)
Osmo poglavlje (Putokazi
od ruža) je zanimljiva tradicionalna priča o Mihri, majci Ezinoj.
Mihra i Gagi, njene dvije majke, su u mostu vidjeli poruku od Ezi da
dođu. Da idu kod nje. Nisu se dogovorile. Gagi je krenula u rijeku.
Mihra je krenula u svijet. U izbjeglištvo. Došla u Ženevu, na rijeci
Arv. Na ženevsko jezero. Osoblje je voljelo staru lijepu ženu.
Izbjeglicu iz Bosne. Onda je čula za riječ Marsej i krenula u tom
pravcu. Taksista je bio zapanjen koliko su slične ova stara žena i
ona djevojka koju je vozio prije petnaestak godina. Onda je stala
pred pansion. U dvorištu ju je čekao starac i pružio buket ruža.
Čovjek kojega je tražila čitav život. Suze su im tekle. Mihra je
našla čovjeka svoga života.
Svojom simbolikom se
osobito izdvaja poglavlje Podvodni monolog koje predstavlja monolog
rijeke o prirodi i čovjeku, umiranju i rađanju. Pisac stavlja
prirodu u prvi plan kako bi pokazao moć svega što okružuje čovjeka i
nemoć da se riješe životni problemi. Priroda zaustavlja vrijeme.
Njeno djelo je i rijeka koja ostaje neukrotiva. U njenom krilu mnogo
je ljudi. U njenim stoljećima mnogo događaja. O njoj je pjesnik Zeri
napisao pjesmu "Balada o rijeci". U njoj je Zeri i njegova Hidra. I
u rijeci se vole, šetaju i drže se za ruke.
PRIJE Zerija i Hidre
stigao je profesor Muli.
PRIJE profesora Mulija
u jednoj velikoj poplavi došao je o Sole Mio.
POSLIJE svih došla je
Gagi. Kažu da je nekad bila gatara:
"Uvijek se može
vidjeti kako sa nekim dječakom šeta i smije se.
Razdragan je i dječak:
smije se. Kažu da joj je sin, ali to niko nije provjerio. Ovdje
se, inače, ništa ne provjerava. Ovdje se vjeruje."
)
POSLIJE SVIH NJIH
svakoga dana, prolaze mrtvaci, svake noći.
GORE je rat, pa
rijekom plutaju mrtvaci*
Koristeći retoriku
vremenske distance pisac je pokazao kako se misli mogu u širokom
rasponu zrcaliti u malo riječi. Potvrđuje kako jezik ima raznovrsne
mogućnosti misaonog podteksta, koliko se u leksičkoj lapidarnosti
krije ljepote, čistote i misaone snage, kako ga znanstveni argumenti
i vješto nađeni dokumenti kontekstualno bogate i proširuju misaono
značenje. Tako postaje obimno razmišljanja o životu koji se nekad
predstavlja u svojoj eksplicitnoj, a nekad u višeznačnoj formi, kako
se jednim znakom, poetskim potezom, može različito mnoštvo uvezati u
misaonu cjelinu. Mada je izbjegao dominirajući postupak kazivanja i
fabularno razbio romanesknu formu, pisac dijelove romana slažu i
zaokružuju u misaonu cjelinu koja razbija dogmatičnu stvarnost i
slika globalnu strukturu života. Roman svojim kontekstom pokazuje
koliko postoji puteva i stramputica kad se umjesto statistike ponudi
hermeneutika (tumačenje, nauka o pravilima, sredstvima tumačenje).
Upućuje čitaoce na uzročnike i okolnosti, na Bartesovu tezu ( u
ogledu Diskurs povijesti, 1967.) o razlikama između pripovijedanja i
događaja o kojima se pripovijeda. Pričajući događaj pisac mu daje
moć označenog, a ne snagu činjenice i pokazuje sposobnost
organizacije teksta sa ciljem da postigne emotivno-zbiljski učinak.
Uz sve to, roman ima
etičku dimenziju.
Ona je u razmišljanju o
malim ljudima u ratu, patnji i nesreći, granicama ljudske
izdržljivosti, nerazumijevanju i osami. Ljudi su uvijek, ma koliko
bili vezani, razbijeni i razdvojeni. Povezuje ih priroda, rijeka,
most, brijeg, humke, šume. Više nego što su oni povezani među sobom.
A ta veza se osjetila osobito u ovom ratu.
Ezi je svoju povezanost sa
stanovnicima S. pokazala kad je svoj pansion u Marseju pretvorila u
kamp za izbjeglice. U tom kampu čekala je jednu izbjeglicu. U
stotinama drugih tražila je samo jednu.
Razbijajući
tradicionalističku poetiku (Rječnik zatomljenih riječi) roman govori
o onome što dopunjava smisao prethodnih tekstova, o revoluciji i
ljudima u njoj, životnim putevima, rastancima i sastancima, ljubavi
i mržnji.
Postmodernistički je
obrađena i metodologija riječi koje koristi po abecednom redu, od A
kao ali, preko B kao Bog, C kao cilj, Č kao čežnja, Ć kao ćud, i
tako dalje. Tragajući za korijenima i smislovima značenja, uklapa ih
u značenje romana. Kad se ti smislovi slože, oni kontekstu romana
daju nova, šira značenja od onih koje ima. Stoga je čitav roman
stalno insistiranje na njegovim širim smislovima i značenjima.
Stoga sa realističkih
scena skreće na fantastične, stvara jezive slike života i smrti,
ovog i onog svijeta. Sudbine se spajaju, pa razdvajaju, da bi se
ponovo tražile i našle, ali u drugim svjetlu, sa drugim emocijama.
Pojedinci se mijenjaju, jedino masa ostaje ista. Pisac nije
eksperimentator, mada voli eksperimentisati, nije klasični
istraživač, mada voli istraživati. Takva
ambivalencija(dvojnost)pristup književnosti predstavlja rizik i za
autora i pisanje, i za recipijenta i čitanje. Nije cilj otkrivanja
istine, nego da pokaže piščevu artističku znatiželju.
Kako je pisac u jednom
intervjuu naglasio da književnost danas gubi bitku sa medijima,
zaostajati za radijom, televizijom, kompjuterima i drugim tehnikom,
pisac je grčevito pokušao u ovom romanu naći formulu koja će
pomiriti brojne suprotnosti i pomoći knjizi i književnosti da nađe
svoje mjesto u takvom okruženju. Tako roman u neku ruku predstavlja
pokušaj da se književnost osavremeni grafijskim elementima koji
predstavljaju upute u čitanje, ali i u njegovo pisanje, želimo li da
knjiga bude zanimljiva i atraktivna recipijentu. Pisac pokazuje da
književnost može ići ukorak sa vremenom i proširuje prostore i
književnosti i savremene književno - teorijske misli.
Isto tako, omogućava
čitaocu da izmjeri vlastita iskustva sa piščevim, da uoči vlastitu
upitanost o dosadašnjem egzistiranju i shvati dramatičnost
stvarnosti koja nas može već sutra baciti u zagrljaj životne rijeke
i čijim dubinama nema cilja ni granica. Ovakvo tumačenje romana nas
spašava obaveze da upadamo u zamku o mitskoj definiciji i misiji
romana i da sačuvamo potrebnu interpretacijsku distancu i neophodnu
književno-kritičku objektivnost.
Sve to kazuje da je riječ
o djelu koje nudi različite aspekte u tumačenju. A vrijednost djela
je pružanje mogućnosti da se život sagleda iz viče diskursa, da
udovolji apetitima recipijenata različitog uzrasta, književnih
afiniteta i obrazovanja ga čini i misaono i tekstualno zanimljivim.
Roman omogućava da se izraz i sadržaj dalje razlože na svoje
supstancije i forme, da se u djelo uđe sa različitih strana, da ga
recipijent dalje razgrađuje i definiše i ponudi završetke koje bi,
po njegovom mišljenju, trebali biti najlogičniji.
Rizo Džafić
) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ,
Tuzla, 2005., str. 8.-9.
) MILIVOJ SOLAR: Granice znanosti o književnosti,
Pavičić, Zagreb, 2000., str. 80.
) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ,
Tuzla, 2005. str. 16.
) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ,
Tuzla, 2005. str. 71.
) PAUL RICOEUR: Historiografija i fikcija, temps et
recit III. Le temps reconte. Ed. Du seuil, Paris, 1985., 236-237).
) ZILHAD KLJUČANIN, Vodeni zagrljaj, str. 178.
-
